Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/20 (A. M.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3408/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3408/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Adila Muslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Adila Muslić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 138976 17 Gž od 7. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adila Muslić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ilidže, koju zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko advokati iz Mostara, podnijela je 15. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 138976 17 Gž od 7. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da su ništavi ugovor o kreditu zaključen 27. marta 2008. godine i Aneks broj 1. zaključen 17. novembra 2011. godine, između apelantkinje i tužene („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar), pa da se slijedom prednjeg utvrđenja obaveže tužena da apelantkinji isplati iznos od 1.842,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Djelimično je usvojen supsidijarni tužbeni zahtjev apelantkinje, te je naloženo tuženoj da apelantkinji na ime neosnovano naplaćenog iznosa kreditne obaveze po predmetnom ugovoru o kreditu od 27. marta 2008. godine, a na ime neosnovano naplaćenih kamata, po osnovu promjene marže, isplati iznos od 5.204,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je supsidijarni tužbeni zahtjev apelantkinje preko dosuđenog, a u dijelu kojim je apelantkinja tražila da joj tužena na ime neosnovano naplaćenih kursnih razlika isplati iznos od 4.468,39 KM, te na ime neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita iznos od 362,23 KM, sve po predmetnom ugovoru o kreditu od 27. marta 2008. godine. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbenim nvodima apelantkinje, naveo da je za primjenu odredaba člana 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a na koje se apelantkinja poziva (i kojim je propisano da, u slučaju da novčana obaveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze) uslov da je obaveza utvrđena protivno zakonu, a u Zakonu o deviznom poslovanju (koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora) nema odredbe koja zabranjuju ugovaranje obaveze vezano za stranu valutu. Kantonalni sud je naveo da, dakle, u vrijeme zaključivanja spornog ugovora pozitivni propisi nisu zabranjivali zaključivanje ugovora o kreditu vezano za stranu valutu, pa nema osnova za utvrđenje ništavosti ugovora iz tog razloga. Kantonalni sud je naveo da, pošto se u konkretnom slučaju radilo o kreditu sa valutnom klauzulom, čije je ugovaranje bilo dopušteno, to je predmetni ugovor pravno valjan, pa nema mjesta primjeni odredaba čl. 103. i 105. ZOO. Kantonalni sud je naveo da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud u svojoj „odluci broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25. maja 2016. godine“. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da nama osnova za utvrđenje ništavosti ugovora ni prema odredbama člana 47. ZOO, jer je ugovorena obaveza korisnika kredita u konkretnom slučaju bila odrediva na osnovu ugovorenih parametara. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu koja sadrži tačno određenje fiksnog i varijabilnog dijela kamatne stope dovoljno odredive s aspekta predmeta obveze, pa ne predstavljaju ništavu odredbu u smislu člana 47. ZOO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantkinja, između ostalog, navodi da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bila ugovorena valutna klauzula na način kako to nalaže struka, već su glavni dug i anuitetski plan bili iskazani isključivo u CHF valuti. Dalje navodi da Kantonalni sud nije cijenio „apsolutnu neodredivost kreditne obaveze“, što je „samo po sebi razlog za ništavost predmetnog ugovora o kreditu“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/20 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio