Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3354/20 (E.M.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3354/20

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3354/20, rješavajući apelaciju E. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E.M. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 775387 20 Kž 2 od 13. augusta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 775387 20 kv 6 od 27. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 775387 20 Kž 2 od 13. augusta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 775387 20 Kv 6 od 27. jula 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 23. i 25. septembra 2020. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 775387 20 Kv 6 od 27. jula 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, apelantu je, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), određen pritvor zbog razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u trajanju od dva mjeseca, tako da po navedenom rješenju pritvor može trajati od 16. jula do 16. septembra 2020. godine, ili do nove odluke suda, uz kontrolu opravdanosti trajanja svaka dva mjeseca. Osim toga, apelantu su ukinute mjere zabrane određene ranijim rješenjima (u izreci navedeni brojevi i datumi tih rješenja) i odbijen prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo u fazi glavnog pretresa podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog postojanja osnovane sumnje u izvršenje krivičnog djela iz člana 380. stav 2. KZFBiH i postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP, da su rješenjem postupajućeg sudije istog suda od 15. jula 2020. godine apelantu ukinute mjere zabrane i određena mjera pritvora, da je vanraspravno vijeće uvažilo žalbu apelantove odbrane protiv tog rješenja i da je predmet vraćen na ponovni postupak, da je 27. jula 2020. godine održana javna sjednica na kojoj je tužiteljica ostala kod pismeno obrazloženog prijedloga za određivanje pritvora, a da je apelantova odbrana, protiveći se mjeri pritvora, ukazala na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i praksu sudova, ističući da se utjecaj na svjedoke ne može pretpostaviti, te da je stoga neophodno izvršiti detaljnu provjeru koju Tužilaštvo nije učinilo.

6. Nakon razmatranja argumenata obje strane u postupku, Općinski sud je zaključio da je prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora apelantu djelomično osnovan, i to zbog razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, navodeći u nastavku obrazloženja razloge za takav stav. S tim u vezi je navedeno da je optužnicom od 30. septembra 2019. godine apelantu i S.H. stavljeno na teret da su kao odgovorna lica u FBiH zahtijevali i primili dar da u okviru svoje funkcije učine ono što bi morali učiniti, čime bi počinili krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH u vezi sa članom 31. KZFBiH (na strani 3. obrazloženja detaljno opisane krivičnopravne radnje), da osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo proizlazi iz brojnih dokaza materijalne prirode koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu potvrđenu 8. oktobra 2019. godine (na str. 4. i 5. obrazloženja rješenja pobrojani dokazi, a u nastavku obrazloženja njihov sadržaj), da iz zapisnika FUP-a o prijemu usmene prijave od 4. juna 2019. godine proizlazi da se službenicima FUP-a obratio oštećeni E.P., koji je pristao na saradnju sa organima gonjenja i za potrebe krivične istrage predao određeni iznos novca radi korištenja kao dokaza, da su posebne istražne radnje provedene u periodu od 13. juna do 10. jula 2019. godine po naredbi Općinskog suda i da su pritom evidentirani svi relevantni presretnuti telefonski razgovori dobiveni provođenjem posebnih istražnih radnji koji su u saglasnosti s navodima svjedoka-oštećenog (detaljno opisani na str. 6. i 7. obrazloženja rješenja). U pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant u saizvršilaštvu sa S.H. počinio predmetno krivično djelo, Općinski sud je, osim navedenih materijalnih dokaza, imao u vidu iskaze saslušanih svjedoka koji su interpretirani na str. od 8. do 22. obrazloženja rješenja. Vijeće Općinskog suda je, osim toga, ocijenilo i dokaze koje je apelantova odbrana priložila uz žalbu (pobrojani na strani 22. obrazloženja rješenja), ali je u konačnici zaključeno da dokazi odbrane ne dovode u sumnju tačnost iskaza svjedoka-oštećenog, drugih saslušanih svjedoka, te da svi dokazi dostavljeni uz optužnicu ukazuju na postojanje osnovane sumnje, u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKPFBiH, da je apelant počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH na način opisan u optužnici Tužilaštva.

7. Nakon utvrđenja postojanja osnovane sumnje, vijeće Općinskog suda je ocijenilo postojanje posebnih pritvorskih razloga i u tom kontekstu zaključilo da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano, kako je navedeno u obrazloženju, da se pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako postoji osnovana sumnja da je lice počinilo krivično djelo i ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U nastavku su navedeni razlozi zbog kojih je ocijenjeno da su ispunjeni navedeni uvjeti, između ostalog, zapisnik o saslušanju svjedoka-oštećenog, koji je podnio prijavu FUP-u, iz kog proizlazi da je svjedoku prijećeno što je kod njega stvorilo osjećanje straha i da je on upravo jedan od svjedoka u krivičnom predmetu koji se vodi protiv apelanta. Ocijenjeno je da prijetnje upućene svjedoku-oštećenom predstavljaju nove okolnosti i činjenice koje imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. U tom pravcu je obrazloženo da je pokušaj takvog utjecaja već ostvaren upućivanjem prijetnji oštećenom posredstvom S.Č., koji je u bliskom odnosu sa apelantom, dakle, na posredan način koji je verificiran komunikacijom putem vibera s ciljem da se svjedok-oštećeni zastraši i da se na njega izvrši pritisak. Pri tome zastrašivanje svjedoka i pokušaj utjecaja na njega nisu ostali u domenu subjektivnog doživljaja svjedoka, već je ugrožavanje sigurnosti svjedoka uslijedilo nakon izričitih prijetnji koje su mu upućene, koje se objektivno dovode u vezu sa svjedočenjem u konkretnom predmetu koji se vodi protiv apelanta. Sve navedeno predstavlja, po ocjeni vijeća Općinskog suda, novu okolnost koja opravdava određivanje mjere pritvora u konkretnoj fazi postupka iz odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, jer je evidentno da izrečene mjere zabrane apelantu nisu bile dovoljne da se spriječi pokušaj posrednog utjecaja na svjedoka. Stoga su, zbog postojanja novih okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora, ukinute mjere zabrane izrečene apelantu ranijim rješenjima od 9. augusta i 8. oktobra 2019. godine preinačenim rješenjima od 22. oktobra i 31. decembra 2019. godine. S druge strane, odbijen je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu zbog razloga propisanih u tački c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, nalazeći da Tužilaštvo u tom pravcu nije ponudilo konkretne razloge.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 775387 20 kž 2 od 13. augusta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 27. jula 2020. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne razloge za postojanje općeg uvjeta za određivanje pritvora. U tom pravcu je ponovljeno da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz dokaza navedenih u prvostepenom rješenju, koji su detaljno analizirani na str. od 4. do 24. rješenja, uz obrazloženje koje je kao svoje prihvatio Kantonalni sud.

9. Što se tiče neosnovanosti žalbenih prigovora kojim se osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge za određivanje pritvora na osnovu posebnog pritvorskog osnova zbog utjecaja na svjedoke. U tom pravcu je Kantonalni sud podsjetio na dokaze koje je prvostepeni sud izveo na okolnost utjecaja na svjedoka-oštećenog, te je potvrđena pravilnost zaključka prvostepenog suda prema kojem prijetnje upućene oštećenom predstavljaju nove činjenice i okolnosti koje imaju karakter naročitih okolnosti i ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Nasuprot žalbenim tvrdnjama o nepostojanju dokaza utjecaja na svjedoka, Kantonalni sud je istakao da bez obzira na to što ne postoje direktni dokazi o dogovoru ili razgovoru apelanta i S.Č., takva činjenica je iz izvedenih dokaza nesumnjivo utvrđena i upućuje na zaključak o apelantovoj upornosti da posredstvom drugog lica S.Č. zastraši svjedoka i na njega izvrši pritisak. Utvrdivši postojanje novih okolnosti koje opravdavaju određivanje mjere pritvora, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ukinuo mjere zabrane apelantu. Žalbeni prigovori u tom pravcu su ocijenjeni paušalnim, jer je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve okolnosti koje su relevantne za ukidanje ranije izrečenih mjera zabrane i određivanje pritvora apelantu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Apelant, prije svega, ukazuje na nedostatke u pogledu sadržaja o odlučnim činjenicama. S tim u vezi, navodi da je prvostepeni sud paušalno prišao interpretaciji i ocjeni zapisnika o saslušanju svjedoka-oštećenog, da iz pobijanih rješenja nije jasno na osnovu kojih dokaza su sudovi utvrdili činjenicu posrednog utjecaja na svjedoka-oštećenog posredstvom trećeg lica S.Č., da je pri tome ispoljena arbitrarnost, jer je sud propustio ocijeniti da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnom osjećanju svjedoka-oštećenog, da je sudska praksa zauzela jasan stav koji se tiče svjedoka koji izražavaju određene bojazni i da bi bilo suprotno principu presumpcije nevinosti da se takve njihove tvrdnje uzmu kao validan osnov za određivenje, ili produženje pritvora, da je navodni utjecaj na svjedoka – oštećenog ostao u domenu pretpostavke i čistog nagađanja, da zakon za slučaj određivanja pritvora traži veći stepen bojazni koja se mora zasnivati na određenim činjenicama koje realno i nedvosmisleno ukazuju da bi ostankom na slobodi apelant utjecao na konkretne svjedoke.

12. Apelant, također, ukazuje na nedostatak obrazloženja ukazujući da se pravo na obrazloženu odluku najčešće vezuje za član 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da je u konkretnom slučaju bilo neophodno da se jasno i suštinski odgovori na žalbene navode kako bi efektivno mogao koristiti svoje pravo garantirano članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja Kantonalni sud postupio suprotno i da nije razmotrio prigovore od suštinskog značaja za pitanje zakonitosti pritvora, te da je, s tim u vezi, propustio dati adekvatno obrazloženje. U tom pravcu ističe da su u postupku ponuđeni dokazi njegove odbrane na okolnost statusa lica S.Č., koje je, po ocjeni suda, ključno s obzirom na utvrđenje da je utjecaj na svjedoka - oštećenog izvršen posredstvom lica S.Č. Međutim, dokazi odbrane nisu ocijenjeni i nisu dati razlozi zbog čega su ocijenjeni irelevantnim. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te da se apelant odmah pusti na slobodu.

b)Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer pobijanim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje je apelacijom ukazano, pri čemu su razlozi za takav stav detaljno navedeni u obrazloženju rješenja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana, prije svega, zato što su u pobijanom rješenju tog suda navedeni jasni razlozi koji su opredijelili sud da apelantu odredi pritvor, uzimajući u obzir sve dokaze i činjenicu da odbrana nije uspjela osporiti dokaze optužbe koji su čvrsto i logički povezani. Iz relevantnog dijela obrazloženja prvostepenog rješenja su navedeni detaljni razlozi u pogledu činjeničnog stanja na osnovu kojeg je izveden zaključak o neophodnosti i opravdanosti određivanja pritvora.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 146. stav (1) tačka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

[...]

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...] Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 775387 20 Kž 2 od 13. augusta 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. augusta 2020. godine a apelacija je podnesena 10. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

[...]

23. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazilo u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda. Apelant se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije tvrdeći da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za određivanje pritvora koja su od suštinskog značaja, pri čemu osporava zakonitost pritvora, odnosno osporava postojanje kako općeg, tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga. Imajući u vidu da je apelantu mjera pritvora određena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZFBiH, te da lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud će navode apelacije ispitati u okviru ovog i stava 4. člana 5. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost određivanja, odnosno produženja pritvora. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), opravdanost pritvora zavisi, između ostalog, od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zahtijeva da je lišavanje „zakonito“, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica.

25. Imajući u vidu istaknute apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da su Općinski sud i Kantonalni sud, odlučujući u dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen utemeljili na brojnim dokazima koje su ocijenili i analizirali. Ti sudovi su u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na dokaze materijalne prirode koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu potvrđenu 8. oktobra 2019. godine (na str. 4. i 5. obrazloženja prvostepenog rješenja pobrojani dokazi) od kojih su pojedini dokazi rezultat posebnih istražnih radnji provedenih u periodu od 13. juna do 10. jula 2019. godine po naredbi Općinskog suda. Osim navedenih materijalnih dokaza, redovni sudovi su imali u vidu i iskaze saslušanih svjedoka koji su interpretirani na str. od 8. do 22. obrazloženja prvostepenog rješenja. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje su takvog karaktera da, u smislu standarda Evropskog suda (vidi, između ostalih izvora prava, O' Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34), mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo za koje se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije da u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužbom stavljeno na teret.

26. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da taj poseban pritvorski razlog nije dovoljno konkretiziran i da redovni sudovi nisu dali argumente iz kojih bi proizlazila koluziona opasnost da će boravkom na slobodi ometati krivični postupak.

27. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivičnog postupka ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi, Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08). Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pri ocjeni neosnovanosti ovih žalbenih prigovora podsjetio na relevantne dijelove obrazloženja prvostepenog rješenja iz kojeg proizlaze konkretni dokazi na okolnost prijetnji upućenih svjedoku-oštećenom za vrijeme trajanja mjera zabrane apelantu, koji predstavljaju nove okolnosti koje imaju karakter naročitih okolnosti i ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. U tom pravcu je ponovljeno da je pokušaj takvog utjecaja već ostvaren upućivanjem prijetnji svjedoku-oštećenom posredstvom S.Č., dakle na posredan način, s ciljem da se svjedok-oštećeni zastraši i da se na njega izvrši pritisak, koje se objektivno dovode u vezu sa svjedočenjem u konkretnom predmetu koji se vodi protiv apelanta. Sve navedeno, po ocjeni oba vijeća redovnog suda, predstavlja novu okolnost koja opravdava određivanje mjere pritvora u konkretnoj fazi postupka iz odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, jer je evidentno da izrečene mjere zabrane apelantu nisu bile dovoljne da se spriječi pokušaj posrednog utjecaja na svjedoka. Stoga su, zbog postojanja novih okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora, ukinute mjere zabrane izrečene apelantu ranijim rješenjima (od 9. augusta i 8. oktobra 2019. godine preinačenim rješenjima od 22. oktobra i 31. decembra 2019. godine). Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o povredi prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

28. U vezi sa apelantovim navodima o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali da to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud o apelantovoj žalbi odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, kao i činjenicama i dokazima na kojima je prijedlog utemeljen i da je bio upoznat, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije kada su odluku o određivanju pritvora donijeli nadležni sudovi ustanovljeni zakonom na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, kao i postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te kada je apelantu povodom prijedloga za određivanje pritvora bilo omogućeno da se o tome izjasni i da o njegovoj zakonitosti, povodom apelantove žalbe, odluči sud više instance.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3354/20 (E.M.) | Sudska praksa | Aktio