Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2656/20 (ISKRA d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2656/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2656/20, rješavajući apelaciju „ISKRA“ d.o.o. Tuzla, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ISKRA“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 221395 16 Pž od 17. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ISKRA d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Vahid Čamdžić odvjetink iz Tuzle, podnio je 29. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 221395 16 Pž od 17. lipnja 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda usvojena je žalba tuženog („DIT“ d.o.o. Tuzla) i prvostupanjska presuda preinačena, te je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan (kojim je traženo da tuženi apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant na osnovu raspisanog tendera o javnoj nabavci zaključio s tuženim kao kupcem ugovor o isporuci rezervnih dijelova (ugovorom su regulirane ugovorne kazne), nakon čega je apelant s tuženim zaključio ugovor o nabavci opreme. Dalje je naveo da je tuženi isporučio opremu apelantu, a apelant ju je isporučio kupcu. Međutim, zbog pogrešnih dimenzija i kvalitete, kupac je apelantu ostavio određeni rok za dostavu nove opremu koji apelant nije mogao zadovoljiti, te je dostavljena oprema vraćena apelantu i raskinut ugovor između kupca i apelanta, uz naplatu ugovorne kazne. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da ugovor zaključen između apelanta i tuženog ima karakter ugovora o prodaji iz članka 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, Kantonalni sud je naveo da nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti tuženog kao prodavača za ispravno funkcioniranje stvari u tijeku određenog razdoblja u smislu odredbi članka 501. do 507. ZOO, te da zbog činjenice da je kupac raskinuo ugovor apelantu pripada pravo na naknadu potraživane štete u smislu odredbe članka 488. stavak 2. ZOO. Naime, Kantonalni sud je naveo da se iz podataka spisa ne može zaključiti da se u ovom sporu radilo o prodaji tehničke robe s izdanom garancijom za ispravno funkcioniranje, a koju ima u vidu regulativa odredbi članka 501. do 507. ZOO, već se radilo o prodaji rezervnih dijelova za potrebe kupca. Pri tome, naveo je da je člankom 5. ugovora zaključenog između apelanta i tuženog ugovoreno da garanciju na kvalitetu garantira proizvođač i odgovara uvjetima i kvaliteti prema zahtjevu krajnjeg investitora u tenderskom dokumentu, dok je člankom 6. ugovora regulirana samo obaveza tuženog kao isporučitelja opreme da u slučaju ako se utvrdi da kvaliteta isporučene opreme ne odgovara standardu kvalitete, naručitelju otkloniti nedostatke na opremi ili ako se isti ne mogu otkloniti zamijeni novim proizvodom. Dakle, naveo je da ovakva ugovorna regulativa ima smatrati regulativom o ugovornom ograničenju odgovornosti tuženog kao prodavača za materijalne nedostatke stvari u smislu odredbe članka 486. stavak 1. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant imao pravo da za utvrđene nedostatke predmetne opreme, a koje zbog svoje prirode tuženi nije mogao otkloniti, od tuženog traži da mu isporuči novu opremu. Budući da iz materijalnih dokaza u spisu slijedi da do ispunjenja ove obaveze tuženog nije došlo iz razloga što proizvođač opremu nije mogao proizvesti i isporučiti u roku koji je od strane kupca bio ostavljen apelantu za nabavku nove opreme, Kantonalni sud je naveo da je apelant vratio tuženom opremu, a tuženi vratio apelantu uplaćeni iznos na ime kupovine opreme, odnosno, došlo je do raskida ugovora između apelanta i tuženog (kao izabranog prava apelanta prema članku 488. stavak 1. ZOO). S obzirom na to, naveo je da se pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta imalo cijeniti s aspekta regulative članka 132. stavak 1. ZOO, kojim je propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, te s tim u vezi i sadržaj odredbi članka 262. stavak 2. i članka 266. ZOO, a koje reguliraju pitanje prava na naknadu štete u slučaju povrede odnosno neispunjenja ugovora. U pogledu toga, istakao je da sama činjenica da je ugovor raskinut ne znači da je tuženi obavezan apelantu naknaditi i štetu, već se pravo apelanta da od tuženog traži naknadu štete ima cijeniti prema odredbi članka 266. stavak 1. ZOO (kojom je propisano da povjerilac ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vreme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev nije zasnivao na tvrdnji da su tužnom bile poznate ili da su mu morale biti poznate činjenice koje su se ticale opreme, kao i njihove kvalitete, te da su tuženom bile poznate i činjenice koje su se ticale ugovorne kazne (između apelanta i kupca), na koji način bi tuženi u vrijeme zaključenja ugovora s apelantom mogao predvidjeti da će apelant pretrpjeti potraživanu štetu kao posljedicu neispunjenja ugovora (na postojanje tih okolnosti ne upućuje ni sadržaj izvedenih dokaza). Kako se po ocjeni Kantonalnog suda odgovornost tuženog za potraživanu štetu nije mogla zasnovati na odredbi članka 266. stavak 1. ZOO, Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženog, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini smatra da je redoviti sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe ZOO. Dalje, apelant je isticao da odredbom članka 6. Ugovora tuženi nije ograničio ni isključio svoju odgovornost za naknadu štete koja je prouzročena apelantu, pa je nejasno na osnovu čega je sud utvrdio da se radi o ograničenju odgovornosti. Osim toga, apelant je naveo da je tuženom bilo poznato da je apelant dobio posao na tenderu, kao i da će odgovarati za štetu u slučaju neispunjenja ugovora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2656/20 (ISKRA d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio