Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3414/20 (I. S., I. S., H. O., R. M., H. H., A. S. i N. B.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3414/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3414/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ismet Suljanović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ismet Suljanović, Ibrahim Suljanović, Hatidža Omeragić, Ramiza Mustedanagić, Hata Hušidić, Alen Suljanović i Naila Badnjević protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 043173 20 Gž od 22. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 043173 19 P od 31. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Suljanović, Ibrahim Suljanović, Hatidža Omeragić, Ramiza Mustedanagić, Hata Hušidić, Alen Suljanović i Naila Badnjević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Mirsada Bašić advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 15. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 043173 20 Gž od 22. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 043173 19 P od 31. marta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je djelimično ništav kupoprodajni ugovor zaključen 10. septembra 1981. godine između H.S. (prednika apelanata) kao prodavca i I.M. (prednika tuženih) kao kupca, u dijelu koji se odnosi na parcelu pobliže označenu izrekom prvostepene presude, a koja nije bila predmet osporenog ugovora, te da se slijedom navedenog utvrdi da je ništav upis predmetne parcele u katastru na ime kupca i da se odredi brisanje istog upisa posjeda u korist H.S. Obavezani su apelanti da tuženim naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelanti tokom postupka nisu uspjeli dokazati činjenice na kojima su zasnovali svoj tužbeni zahtjev, a imajući u vidu da je tokom postupka utvrđeno da, suprotno tvrdnjama apelanata, predmet osporenog ugovora jeste bila sporna nekretnina, te da je kupac stupio u posjed navedene nekretnine početkom septembra 1981. godine i upisao se u katastru kao njen posjednik. Kantonalni sud je dalje naveo da bi tužbeni zahtjev bio neosnovan sve i da su apelanti dokazali činjenice na kojima su zasnovali svoj tužbeni zahtjev jer se, shodno odredbama člana 117. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zahtjev za poništenje relativno ništavog ugovora treba podnijeti u roku od jedne godine od saznanja za razlog ništavosti (rušljivosti), ali najkasnije u roku od tri godine, računajući od dana zaključenja ugovora. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je sporni ugovor zaključen 10. septembra 1981. godine, a predmetna tužba je podnesena 12. februara 2019. godine, dakle, nakon skoro 38 godina poslije zaključenja istog. Kantonalni sud je takođe naveo da je odredbama člana 112. ZOO propisano da ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi, iz čega proizlazi da se rušljiv ugovor može poništiti samo na zahtjev ugovorne strane u čijem je interesu rušljivost ustanovljena, dok se na ništavost može pozivati svako zainteresirano lice. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da, kako ugovor zaključen između prednika apelanata i prednika tuženih u smislu člana 103. ZOO nije protivan Ustavu, prinudnim propisima ili moralu društva (što znači da se ne radi o ništavom, već o rušljivom ugovoru) apelanti nisu ni aktivno legitimisani da zahtijevaju ništavost rušljivog ugovora kojeg je zaključio njihov prednik, pa je, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a iz naprijed navedenih razloga, tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega su neosnovani i žalbeni prigovori izneseni u tom pravcu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO. Apelanti ističu da volja njihovog prednika prilikom zaključenja osporenog ugovora o kupoprodaji nekretnina nije bila da proda spornu parcelu, te da je prilikom sastava i ovjere potpisa na ugovoru došlo do očigledne greške i nesporazuma stranaka u pogledu predmeta ugovora, pa je sporna parcela greškom navedena u istom. Dalje ističu da su prednik apelanata (i apelanti nakon njegove smrti) od 1981. godine (kada je zaključen osporeni ugovor o kupoprodaji) do danas koristili spornu parcelu čiju predaju u posjedi tuženi nikad nisu ni tražili, pa su, imajući prednje u vidu, redovni sudovi pogrešno zaključili da apelanti nisu dokazali svoj tužbeni zahtjev. Također smatraju da je Kantonalni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe ZOO, a konkretno čl. 112. i 117. kada je zaključio da se u konkretnoj stvari radi o rušljivosti ugovora, pa da je protekao rok za podnošenje predmetne tužbe, kao i da se rušljivi ugovori mogu osporavati samo po zahtjevu ugovornih strana, pa da apelanti nisu aktivno legitimisani da zahtijevaju ništavost predmetnog ugovora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3414/20 (I. S., I. S., H. O., R. M., H… | Sudska praksa | Aktio