Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3420/20 („Vantage Business Leasing“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3420/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3420/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Vantage Business Leasing“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vantage Business Leasing“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032427 20 Rev od 14. jula 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vantage Business Leasing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Jugović advokat iz Sarajeva, podnio je 17. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 032427 20 Rev od 14. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je tužena (Uprava za indirektno oporezivanje) dužna da vrati apelantu iznos od 322.671,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je tokom predmetnog postupka nesporno utvrđeno da je između pravnog lica „ARKA PRESS" d.o.o. Sarajevo i pravnog prednika apelanta („VB Leasing BH“ d.o.o.) proveden izvršni postupak na osnovu pravosnažne presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 10. maja 2017. godine, a u kojem izvršnom postupku je, na osnovu rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 20. decembra 2017. godine, provedeno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa računa prednika apelanta na račun „ARKA PRESS“ d.o.o. Sarajevo u iznosu od 1.041.446,72 KM. Dalje, da je prednik apelanta protiv presude Kantonalnog suda od 10. maja 2017. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), a koju reviziju je Vrhovni sud uvažio, te preinačio presudu Kantonalnog suda od 10. maja 2017. godine i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda od 10. februara 2016. godine, a kojom je tužbeni zahtjev ARKA PRESS" d.o.o. Sarajevo odbijen. Takođe, da je, u međuvremenu, tužena sa računa „ARKA PRESS“ d.o.o. Sarajevo naplatila potraživanja koja je imala prema navedenom pravnom licu.

4. Sud BiH je naveo da je, prihvatajući utvrđenja nižestepenih sudova da se u predmetnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima kojima se uređuju vlasnička prava (a s obzirom da se radi o imovinskom zahtjevu za novčanu isplatu), već kod pravilnog utvrđenja da tužena nije pasivno legitimisana u konkretnoj parnici, irelevantna svaka daljnja rasprava o odredbama navedenog zakona, a na koje odredbe se apelant neosnovano poziva. Sud BiH je naveo da je, shodno odredbama člana 54. Zakona o izvršnom postupku, apelant zaštitu svojih prava u konkretnom slučaju mogao ostvariti podnošenjem prijedloga za protivizvršenje u izvršnom postupku koji je vođen po prijedlogu tražioca izvršenja („ARKA PRESS“ d.o.o. Sarajevo) protiv pravnog prednika apelanta kao izvršenika. Sud BiH je naveo da je apelant, također, svoje potraživanje mogao ostvariti i u parničnom postupku, ali isključivo tužbom usmjerenom protiv stranke sa kojom je bio u obligacionom odnosu, a to nije tužena, već „ARKA PRESS" d.o.o. Sarajevo. Sud BiH je ukazao da je tužena na osnovu svog pravosnažnog i izvršnog rješenja od 19. marta 2013. godine (kojim je, radi izmirenja duga, naložena obustava transakcija preko računa pravnog lica „ARKA PRESS" d.o.o. Sarajevo) primjenom Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, Zakona o upravi za indirektno oporezivanje i Zakona o postupku prinudne naplate, sa računa pravnog lica „ARKA PRESS" d.o.o. Sarajevo, naplatila predmetna potraživanja koja je imala prema navedenom pravnom licu. Sud BiH je naveo da je, dakle, tužena u zakonom propisanoj proceduri naplatila potraživanja na ime indirektnih poreza koja je imala prema pravnom licu „ARKA PRESS" d.o.o. Sarajevo sa računa navedenog pravnog lica, a ne sa računa apelanta. Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu navedeno, pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant i tužena nisu bili ni u kakvom materijalno pravnom odnosu i da obaveza koja odgovara apelantovom pravu da potražuje isplatu ne leži na tuženoj, pa je pravilan zaključak o nedostatku pasivne legitimacije apelanta u predmetnom postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant ističe da Sud BiH nije primijenio relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima koje je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti, a s obzirom na to da se „u svjetlu člana 5. Zakona o stvarnim pravima novac može posmatrati kao stvar“, pa se, shodno navedenom na novac u konkretnom slučaju „mogu primjenjivati odredbe koje se odnose na zaštitu prava vlasništva, odnosno da vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od lica kod kojeg se ona nalazi u posjedu“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3420/20 („Vantage Business Leasing“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio