Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3432/20 (JKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Bugojno)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3432/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3432/20, rješavajući apelaciju koju je podnio JKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Bugojno protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 Rs 081907 19 Rev od 21. maja 2020.
godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 081907 19 Rsž od 24. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Rs 081907 18 Rs od 18. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Haris Kaniža advokat iz Travnika, podnio je 17. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 Rs 081907 19 Rev od 21. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 081907 19 Rsž od 24. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Rs 081907 18 Rs od 18. decembra 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 Rs 081907 18 Rs od 18. decembra 2018. godine obavezan je apelant da tužiocu (A.H.) isplati određeni novčani iznos na ime neto plata i doprinosa za plate na ime tužioca kod Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje za vremenski period preciziran izrekom prvostepene presude, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca da mu apelant na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2016. i 2017. godinu isplati određeni novčani iznos. Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ugovor o radu direktora preduzeća, zaključen 21. oktobra 2013. godine između Nadzornog odbora apelanta i tužioca, nezakonit i ništav i da kao takav ne proizvodi pravna dejstva i posljedice. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 16. februara 2016. godine (koja presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 7. juna 2016. godine) naloženo apelantu da tužioca vrati na poslove i radne zadatke kod apelanta, kao i da mu „na ime obaveza iz radno pravnog odnosa“ isplati određene novčane iznose kako je navedeno u toj presudi (za period od 22. avgusta 2013. godine do 30. novembra 2015. godine, obuhvaćen tužbenim zahtjevom u tom predmetu). Dalje, da tužilac nije radio u periodu od 30. novembra 2015. godine do 21. oktobra 2017. godine (a koji period je obuhvaćen predmetnom tužbom), te da je nesporno da apelant nikada nije tužioca vratio na poslove i radne zadatke po presudi Općinskog suda od 16. februara 2016. godine, niti mu je izvršio isplate po osnovu potraživanja iz radnog odnosa za period obuhvaćen predmetnom tužbom. Takođe, da tužilac, po uvjerenju PIO/MIO Travnik od 3. marta 2016. godine, nije primao penziju, odnosno, da je stekao pravo na penziju ali da je isplata iste obustavljena u utuženom periodu, a otpočela je protekom utuženog perioda.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 18. decembra 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 Rs 081907 19 Rsž od 24. aprila 2019. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju osporene presude, u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev apelanta, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije dao jasno i precizno obrazloženje u pogledu neosnovanosti njegovog protivtužbenog zahtjeva imajući u vidu da je apelant u toku postupka predložio izvođenje određenih materijalnih dokaza, ali nije naveo dokaze na osnovu kojih se može zaključiti da je ništav ugovor o radu od 21. oktobra 2013. godine. Kantonalni sud je naveo „ovo pogotovo kad se ima u vidu da je upravo pravosnažnom presudom Općinskog suda od 16. februara 2013. godine naloženo apelantu da vrati tužioca na poslove i radne zadatke koje je obavljao po ugovoru o radu od 21. oktobra 2013. godine“.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 24. aprila 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 46 0 Rs 081907 19 Rev od 21. maja 2020. godine predmetnu reviziju na odluku o tužbenom zahtjevu odbio, dok je reviziju na odluku o protivtužbenom zahtjevu odbacio. U obrazloženju osporene presude, u dijelu koji se odnosi na odbijeni tužbeni zahtjev apelanta, Vrhovni sud je naveo da, s obzirom da postoji pravni osnov, zaključen ugovor između stranaka (po kojem je iznos za dio perioda dosuđen presudom od 16. februara 2016. godine) to je, nakon provedenog postupka, nižestepeni sud pravilno smatrao zahtjev osnovanim u visini iznosa utvrđenog nalazom vještaka finansijske struke i isti pravilno dosudio za traženi period. Vrhovni sud jer dalje naveo da neosnovano apelant prigovara u reviziji da punomoćnik apelanta nije bio prisutan na glavnoj raspravi od 18. decembra 2018. godine, a imajući u vidu da je na predmetnu glavnu raspravu uredno pozvan. Vrhovni sud je naveo da je pravilni drugostepeni sud zaključio da je pitanje isplate penzije odnos između tužioca i Federalnog zavoda PIO/MIO i da ne može uticati na činjenicu da je apelant obavezan prema pravosnažnoj presudi Općinskog suda od 16. februara 2016. godine da vrati tužioca na poslove i radne zadatke koje je obavljao po ugovoru o radu zaključenom između tužitelja i apelanta od 21. oktobra 2013. godine, te mu shodno tome isplati platu odnosno naknadu plate za period važenja navedenog ugovora. Vrhovni sud je također naveo da je neosnovan i revizioni prigovor apelanta da tužilac nije tražio povrat na posao i da je predmetna tužba neblagovremena i nedopuštena jer je prvostepeni sud utvrdio da apelant nije postupio po pravosnažnoj presudi Općinskog suda od 16. februara 2016. godine, pa je tužilac protiv njega pokrenuo izvršni postupak u kojem je apelantu rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 3. aprila 2017. godine bilo naloženo da tužiocu uspostavi radno pravni status. Vrhovni sud je naveo, a u dijelu koji se odnosi na odluku o protivtužbenom zahtjevu, da se u konkretnom slučaju protivtužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, čiju vrijednost apelant nije naznačio, iz čega proizlazi da imovinski cenzus kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku nije ostvaren.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Apelant navodi da je predložio „adekvatne materijalne dokaze na okolnosti osnovanosti protivtužbe“, ali da ih sud nije cijenio. Takođe ističe da je glavna rasprava 18. decembra 2018. godine održana bez njegovog prisustva, kao i da su redovni sudovi potpuno zanemarili činjenicu da je predmetna tužba neblagovremena i nedopuštena.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da isti ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević