Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3436/20 (Z. I.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3436/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3436/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zemira Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zemira Imamović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 364339 18 Rev od 4. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemira Imamović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Adnan Novo advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 364339 18 Rev od 4. juna 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora u radu od 15. januara 2013. godine, da se obaveže tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da apelantkinju vrati na radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu od 1. decembra 2011. godine ili na druge odgovarajuće poslove uz uspostavu radno-pravnog statusa od dana otkaza ugovora o radu, te da joj isplati naknade plata za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama i da za isti period izvrši uplatu PIO doprinosa u određenom iznosu, kao i da joj nadoknadi troškove predmetnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 87. stav (1) Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga. Vrhovni sud je naveo da, shodno citiranim zakonskim odredbama, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je dalje naveo da je u toku postupka utvrđeno da je odluka tuženog od 15. januara 2013. godine, kojom je apelantkinji otkazan ugovor o radu, donesena iz ekonomskih i organizacionih razloga, tj. zbog poslovanja tuženog sa gubitkom i zbog ukidanja radnog mjesta samostalnog referenta za ljudske resurse na kojem je apelantkinja radila na osnovu zaključenog „ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. decembra 2012. godine“. Dalje, da je Vijeće zaposlenika 4. januara 2013. godine dalo saglasnost da se otkaže ugovor i za apelantkinju, a tuženi je obavještavao i davao ponudu apelantkinji za otvorena nova radna mjesta prodavača na benzinskim stanicama, između ostalih na benzinskim stanicama Vrbanja i Pofalići. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tuženi ponudio apelantkinji zaposlenje na drugim poslovima, koje je apelantkinja mogla obavljati na određeno vrijeme i da su razlozi za to bili opravdani zbog ekonomske situacije u kojoj se tuženi nalazio, odnosno da su kod tuženog postojali poslovno uslovljeni razlozi za takvu ponudu. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud pravilno cijenio da data ponuda ne dovodi u pitanje zakonitost postupanja tuženog, a s obzirom da je apelantkinja prijedlog tuženog odbila iz razloga što se radilo o ponudi za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme (što je za apelantkinju bilo nepovoljnije u odnosno na ranije zaključeni ugovor o radu), a da nema dokaza da je tuženi u isto vrijeme drugim zaposlenicima koji su radili iste poslove kao apelantkinja nudio zaključenje ugovora pod povoljnijim uslovima. Vrhovni sud je takođe naveo da je drugostepeni sud pravilno prihvatio zaključenje prvostepenog suda da je tuženi postupao u skladu sa odredbama čl. 87., 98. i

99. Zakona o radu i odredbama čl. 24., 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika, te da se nije moglo osnovano očekivati da se apelantkinja obrazuje i osposobi za rad na drugim poslovima, nakon što joj je tuženi ponudio zaposlenje na poslovima prodavca na benzinskim stanicama. Vrhovni sud je dalje naveo da se neosnovano apelantkinja poziva na sudsku praksu tog suda, jer u predmetnim postupcima tuženi nije postupio shodno odredbama člana 26. stav (1) tačka 3) Zakona o vijeću zaposlenika (kojom je propisano da poslodavac može samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika donijeti odluku o otkazu ugovora o radu ženi starijoj od 50 godina života), što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

Apelacioni navodi

4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da su, u predmetnom postupku, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o radu. Apelantkinja navodi da se radi o „arbitrarnom, paušalnom i proizvoljnom tumačenju pravnih normi koje u cijelosti povrijeđuju njeno pravo na pravično suđenje, a samim tim i pravo na imovinu, imajući u vidu da je apelantkinja ostala bez posla i primanja na koja je mogla računati, prije više od šest godina“. Apelantkinja također ističe da je Vrhovni sud, prije donošenja osporene presude, u istim ili sličnim predmetnima „donosio presude kojima je odbio revizije istog tuženog“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3597/18 od 28. januara 2020. godine, AP-5493/18 od 8. aprila 2020. godine i AP-705/20 od 22. aprila 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3436/20 (Z. I.) | Sudska praksa | Aktio