Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3438/20 (V. R.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3438/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3438/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Vojislav Radić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vojislav Radić protiv Zaključka Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 159859 17 I 2 od 15. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vojislav Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Aleksandrovca, kojeg zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banjaluke, podnio je 18. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 159859 17 I 2 od 15. jula 2020. godine.

2. Rješenjem o dosudi Osnovnog suda broj 71 0 I 159859 17 I 2 od 24. avgusta 2018. godine, u izvršnom postupku tražioca izvršenja (V.V.) protiv apelanta, tražiocu izvršenja su, kao najpovoljnijem ponuđaču, dosuđene nekretnine pobliže označene izrekom predmetnog rješenja, te je naloženo apelantu da navedene nekretnine preda kupcu u posjed, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Poslovna jedinica Laktaši da nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja izvrši promjenu prava svojine na nekretninama preciziranim u rješenju na način da se kao vlasnik upiše V.V. sa idealnim dijelom kako je naznačeno u predmetnom rješenju.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 24. avgusta 2018. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj 71 0 I 159859 18 Gž 3 od 15. januara 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju predmetnog rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da se na drugom ročištu za prodaju predmetnih nekretnina održanom 27. decembra 2016. godine kao jedini ponuđač–kupac prijavio tražilac izvršenja i stavio konačnu ponudu za kupovinu predmetnih nekretnina u iznosu od 51.841,85 KM. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da ukupna potraživanja tražioca izvršenja iznose 78.668,56 KM, pa je (primjenom odredaba člana 92. stav (8) Zakona o izvršnom postupku propisano da, ako je tražilac izvršenja istovremeno i kupac, a ne postoje i druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja) zaključio da tražilac izvršenja nije obavezan da položi sudu cijenu za nepokretnost, a imajući u vidu da njegovo potraživanje prelazi iznos kupoprodajne cijene. Okružni sud je takođe naveo da žalbeni navodi apelanta kojima se osporava postojanje potraživanja, kao i sadržaj i valjanost sudskog poravnanja na kojem se zasniva rješenje o izvršenju doneseno u predmetnom postupku, nemaju uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke (rješenja o dosudi) koja je donesena u fazi sprovođenja pravosnažnog rješenja o izvršenju. Okružni sud je naveo da u toj fazi postupka sud provodi izvršne radnje radi naplate potraživanja iz rješenja o izvršenju i ne može ispitivati osnov potraživanja, odnosno sadržaj izvršne isprave na kojoj se zasniva pravosnažno rješenje o izvršenju.

4. Osporenim Zaključkom Osnovnog suda broj 71 0 I 159859 17 I 2 od 15. jula 2020. godine određeno je sprovođenje izvršenja predajom u posjed nepokretnosti dosuđenih rješenjem o dosudi Osnovnog suda od 24. avgusta 2018. godine za 26. avgust 2020. godine. U osporenom zaključku Osnovni sud je naveo da će se izvršenje sprovesti tako što će sudski izvršilac tog suda uz asistenciju sudske policije predati u posjed tražiocu izvršenja predmetne nekretnine slobodne od lica i stvari, dok će pokretne stvari uklonjene sa predmetnih nekretnina predati apelantu. Osnovni sud je dalje pozvao apelanta da, do datuma na koji je određeno predmetno sprovođenje izvršenja, dobrovoljno isprazni i preda u posjed predmetne nekretnine, te da o tome obavijesti Osnovni sud i tražioca izvršenja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da je njegov dug bio 39.000,00 KM, te da se izvršnom ispravom nije obavezao da plati i zakonsku zateznu kamatu koju je sud dosudio tražiocu izvršenja. Dalje navodi da je njegova cijela imovina bila predmet prodaje zbog navedenog duga.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3438/20 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio