Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3458/20 (S. Š. i Samanta osmanović)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3458/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3458/20, rješavajući apelaciju koju su podnijele Sanela Šarić i Samanta Osmanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Sanela Šarić i Samanta Osmanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 208228 20 Rev od 3. jula 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 208288 18 Gž od 28.
oktobra 2019. godine, Dopunske presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 208288 15 P od 4. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 208288 15 P od 19. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Šarić i Samanta Osmanović (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Kotor Varoši, koje zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijele su 18. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 208228 20 Rev od 3. jula 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 208288 18 Gž od 28. oktobra 2019. godine, Dopunske presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 208288 15 P od 4. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 208288 15 P od 19. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku radi utvrđenja, po tužbi S.T. protiv apelantkinja (kao prvotužene i drugotužene), Javne ustanove Centar za socijalni rad Banjaluka (kao trećetužene), Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka (kao četvrtotuženog) i Republike Srpske (kao petotužene), a koji postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužioca da se utvrdi da je pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo ugovor o otkupu stana zaključen 3. novembra 2003. godine između trećetuženog kao prodavca, zastupanog po četvrtotuženom i tužioca kao kupca (predmet kojeg ugovora je stan pobliže označen izrekom prvostepene presude), što su tuženi dužni priznati i trpjeti sva pravna dejstva koja je predmetni ugovor proizveo. Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantkinja da se utvrdi da je pravno nevaljan predmetni ugovor o otkupu stana od 3. novembra 2003. godine, da se utvrdi da je pravno nevaljan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 16. novembra 2005. godine, zaključen između tužioca kao prodavca i šestotužene (M.R.) kao kupca, te da su tužilac i tuženi dužni priznati navedeno utvrđenje, a šestotužena dužna trpjeti da se na opisanom stanu briše njeno ime kao vlasnika, pa da se obaveže šestotužena da taj stan slobodan od lica i stvari preda u posjed apelantkinjama. Odbijen je protivtužbeni zahtjev šestotužene da se utvrdi da apelantkinje, nakon smrti nosilaca stanarskog prava na predmetnom stanu (majke apelantkinja S.M. i oca apelantkinja H.O.) nemaju pravo na trajno i nesmetano korišćenje naprijed navedenog stana, te da nemaju pravo na taj stan, što su dužne priznati. Odbijen je i eventualno postavljeni protivtužbeni zahtjev šestotužene da se obaveže tužilac da joj isplati određeni novčani iznos na ime vraćanja kupoprodajne cijene sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je tužilac da petotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Odlučeno je da ostale parnične stranke, svaka, snose svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tokom predmetnog postupka utvrđeno da je majka apelantkinja 10. decembra 1979. godine, kao korisnik stalne socijalne pomoći, od trećetuženog dobila na korišćenje predmetni stan i da je u istom stanovala do ratnih dešavanja. Dalje, da je tužiocu kao gluhonijemoj osobi i licu koje se nalazilo u teškom stambenom i materijalnom položaju, u skladu sa Pravilnikom o kriterijumima i postupku raspodjele stanova socijalno ugroženim licima (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Opštinski fond za socijalnu i dječiju zaštitu Banjaluka rješenjem od 4. novembra 1992. godine dodijelio predmetni stan na korišćenje, te je tužilac u daljnjem postupku predmetni stan otkupio ugovorom od 3. novembra 2003. godine i uknjižio se kao njegov vlasnik, pa je predmetni stan 30. avgusta 2005. godine prodao šestotuženoj, te se ona, u odgovarajućim javnim evidencijama, upisala kao vlasnik stana, koji stan i sada drži u posjedu. Takođe, da je otac apelantkinja kod nadležnog upravnog organa 11. februara 2000. godine pokrenuo postupak za vraćanje predmetnog stana u posjed, a koji postupak je zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 30. oktobra 2014. godine prekinut, te je tužilac upućen da u roku od 30 dana, od dana konačnosti zaključka, pokrene postupak pred nadležnim sudom za ocjenu pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana.
4. Vrhovni sud je naveo da se dostavljanjem tužbe tuženom zasniva trostrani procesnopravni odnos između suda, tužioca i tuženog, pa, shodno odredbama člana 60. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) od tog momenta parnica počinje teći, odnosno, postoji parnica između određenih stranaka povodom određenog zahtjeva (litispedencija). Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je u konkretnom slučaju tužilac pokrenuo parnicu označivši kao tužene, između ostalih, apelantkinje, sa zahtjevom da se utvrdi da je „pravno valjan ugovor o otkupu stana“, dok su apelantkinje u protivtužbi u kojoj su, pored ostalih, kao tuženog označile i tužioca, postavile i zahtjev da se utvrdi da je navedeni ugovor „pravno nevaljan“. Vrhovni sud je naveo da se, dakle, radi o istim strankama (samo u obrnutim ulogama) i o istom predmetu spora (ispitivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana), te da su oba zahtjeva zasnovana na istom objektivnom pravnom osnovu to jeste, istom životnom događaju, odnosno istom skupu činjenica. Vrhovni sud je dalje naveo da između istih stranaka ne može teći više parnica sa istovjetnim zahtjevom, te da nije nužno da se stranke u objema parnicama nalaze u istoj stranačkoj ulozi. Vrhovni sud je ukazao da bi, iz naprijed navedenih razloga, pravilno bilo da je protivtužba apelantkinja, u dijelu kojim traže utvrđenje da je sporni ugovor o otkupu stana „pravno nevaljan“ odbačena, shodno odredbama člana 67. stav (1) tačka 3) ZPP, jer je o istom zahtjevu već počela teći parnica po tužbi. Vrhovni sud je naveo da, kako su u konkretnom slučaju za apelantkinje iste pravne posljedice i kod odbijanja tužbenog zahtjeva i kod odbacivanja tužbe u odnosnom dijelu, nije bilo nužno intervenisati u tom pravcu.
5. Vrhovi sud je naveo da je odredbama člana 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se ne može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem je sporno stanarsko pravo, do pravosnažnog okončanja spora. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da, kako je u konkretnom slučaju sasvim izvjesno da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora o otkupu stana, po zahtjevu oca apelantkinja tekao upravni postupak za vraćanje tog stana u posjed (dakle, bilo je sporno stanarsko pravo na predmetnom stanu), očigledno je da nisu bili ispunjeni uslovi za zaključenje valjanog ugovora o otkupu stana. Vrhovni sud je naveo da, nadalje, kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetni stan dat trećetuženom na raspolaganje radi stambenog zbrinjavanja socijalnih kategorija građana, takav se stan, shodno citiranim odredbama navedenog zakona, ne može otkupiti. Vrhovni sud je dalje naveo da, prema odredbama Pravilnika, pravo na stambeno zbrinjavanje imaju lica kojima je rješenjem Javne ustanove „Centar za socijalni rad“ Banjaluka utvrđeno pravo na novčanu pomoć, a koje iz socijalnih, ekonomskih, zdravstvenih i drugih razloga nemaju „riješeno stambeno pitanje“. Vrhovni sud je naveo da apelantkinje ne spadaju u navedenu kategoriju lica (a imajući u vidu da su „rješenjem o nasljeđivanju od 26. septembra 2011. godine“ naslijedile iza svoga oca nepokretnu imovinu, koja u naravi predstavlja i dvije kuće). Vrhovni sud je naveo da se na apelantkinje, prema tome, ne bi moglo prenijeti pravo njihove majke na korišćenje predmetnog stana, niti su one prenos toga prava tražile, pa saglasno navedenom proizlazi da apelantkinje ne bi imale pravo da sa trećetuženim, kao davaocem na korišćenje stanova kojima se rješavaju stambena pitanja socijalno ugroženih i stambeno nezbrinutih lica, zaključe ugovor o zakupu predmetnog stana. Vrhovni sud je naveo da zbog toga, kao i zbog izričite zabrane iz člana 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova, apelantkinje ne bi mogle ni otkupiti predmetni stan. Vrhovni sud je naveo da zato nisu pogriješili nižestepeni sudovi kada su zaključili da apelantkinje nemaju pravnog interesa za pobijanje ugovora o otkupu i kupoprodaji predmetnog stana, te da je neosnovan i njihov zahtjev za brisanje prava vlasništva na predmetnom stanu u korist šestotužene i nametanje obaveze šestotuženoj da im predmetni stan preda u posjed i iz razloga što šestotuženu (budući da je upisana u javnim evidencijama kao vlasnik predmetnog stana) štiti načelo povjerenja u istinitost i potpunost upisa u javnu evidenciju.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinje su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinje smatraju da je pogrešan zaključak redovnih sudova da stanarsko pravo njihovih prednika ne prelazi „automatski“ na apelantkinje u određenoj, zakonom propisanoj, proceduri. Apelantkinje navode da su odluke redovnih sudova donesene uz proizvoljnu i paušalnu primjenu relevantnih propisa, te od Ustavnog suda traže da ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i da predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje su se apelantkinje pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova i Pravilnika, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih pozitivno-pravnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku predmetnog postupka, a koje navode je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević