Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3483/20 (Opština Srbac Skupština opštine Srbac)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3483/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3483/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Opština Srbac Skupština opštine Srbac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Srbac Skupština opštine Srbac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020587 18 Uvp od 16. jula 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Opština Srbac Skupština opštine Srbac (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zora Bulatović Kremenović advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020587 18 Uvp od 16. jula 2020. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020587 17 U od 9. februara 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba S.J. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnesena protiv „akta broj 01-111-92/17 od 29. marta 2017. godine“ kojim je apelantkinja razriješila tužioca od dužnosti direktora Javne zdravstvene ustanove „Dom zdravlja“ Srbac (u daljnjem tekstu: JZU „Dom zdravlja“ Srbac) zbog negativnog finansijskog poslovanja u 2016. godini i kršenja zakonom predviđenog postupka prilikom njegovog izbora i imenovanja za direktora.

3. Odlučujući o zahtjevu tužioca za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 9. februara 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 020587 18 Uvp od 16. jula 2020. godine predmetni zahtjev tužioca uvažio i preinačio osporenu presudu na način da je uvažio tužbu i poništio osporeni akt apelantkinje od 29. marta 2017. godine, te je obavezao apelantkinju da tužiocu nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su loši rezultati poslovanja JZU „Dom zdravlja“ Srbac utvrđeni prema Izvještaju o poslovanju i godišnjem obračunu te ustanove (u daljnjem tekstu: Izvještaj), a u kojem izvještaju je konstatovano poslovanje sa gubitkom u iznosu od 46.003,00 KM. Vrhovni sud je naveo da, iako ne stoje navodi tužioca da se loše finansijsko poslovanje ne može zasnivati samo na negativnom poslovanju u periodu od jedne godine (s obzirom da se izvještaj o poslovanju sačinjava za jednogodišnji period, a ne za više godina), ipak se ne mogu zanemariti razlozi zbog kojih je došlo do negativnog poslovanja ustanove, a na koje razloge je tužilac ukazao. Vrhovni sud je naveo da je, naime, u obrazloženju Izvještaja navedeno da je osnovni razlog negativnog finansijskog poslovanja probijanje ugovorenog iznosa za receptirane lijekove između JZU „Dom zdravlja“ Srbac i Fonda zdravstvenog osiguranja u iznosu od 59.000,00 KM, te da je do toga došlo zbog proširenja Liste lijekova koji se izdaju na recept i koji idu na teret obaveznog osiguranja. Vrhovni sud je naveo da je tužilac ove svoje navode dodatno obrazložio na sjednici koju je apelantkinja održala prilikom razmatranja Izvještaja, pa je naveo da je sa Fondom zdravstvenog osiguranja zaključeno poravnanje na ime tog dugovanja i u tom iznosu, a na što je ukazao i predmetnom tužbom. Vrhovni sud je naveo da je, stoga, u konkretnom slučaju bilo potrebno detaljno obrazloženje razloga zbog kojih se predmetno negativno poslovanje JZU „Dom zdravlja“ Srbac stavlja na teret tužiocu, a u smislu utvrđivanja da li je ono rezultat poslovanja direktora ili su u pitanju neke objektivne okolnosti (s obzirom da negativno poslovanje, da bi bilo razlogom za razrješenje, treba da je rezultat rada direktora). Vrhovni sud je naveo da su ti razlozi u konkretnom slučaju izostali, a na što je tužilac osnovano ukazao. Vrhovni sud je takođe naveo da se tužiocu neosnovano stavlja na teret da je u postupku njegovog imenovanja za direktora učinio povredu zakonom predviđenog postupka, budući da postupak izbora ne provodi v.d. direktor, već nadležna komisija apelantkinje, a koja komisija na sjednici apelantkinje vrši imenovanje direktora. Vrhovni sud je takođe naveo da je tužilac osnovano ukazao da u postupku njegovog imenovanja za direktora nije postojao sukob interesa, „jer je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 1. februara 2018. godine utvrđeno da tužilac kao odbornik nije bio u sukobu interesa prilikom njegovog imenovanja“.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantkinja ističe da je pogrešno Vrhovni sud zaključio da je potrebno detaljno obrazloženje razloga zbog kojih se negativno finansijsko poslovanje stavlja na teret tužiocu, ako se ima u vidu da je odredbama člana 21. stav (2) Statuta JZU „Dom zdravlja“ Srbac propisano da se direktor razrješava i prije isteka mandata zbog loših rezultata poslovanja, te da je navedenim statutom također propisana i procedura razrješavanja direktora, a koja procedura je u konkretnom slučaju u potpunosti provedena saglasno navedenim propisima. Apelantkinja ističe da je, nasuprot tome, tuženi prekršio zakon prilikom svog imenovanja, jer je, obavljajući funkciju v.d. direktora JZU „Dom zdravlja“ Srbac za vrijeme dok je bio odbornik kod apelantkinje „na sjednici koju je održala apelantkinja glasao za svoje imenovanje na funkciju direktora JZU „Dom zdravlja“ Srbac.“

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantkinja nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3483/20 (Opština Srbac Skupština opštine… | Sudska praksa | Aktio