Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3501/20 (TRANZIT PETROL d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3501/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3501/20, rješavajući apelaciju koju je podnio TRANZIT PETROL d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio TRANZIT PETROL d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032180 19 U od 22. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio TRANZIT PETROL d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032180 19 U od 22. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. TRANZIT PETROL d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032180 19 U od 22. jula 2020. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 032180 19 U od 22. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv Rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) broj 01/4-UP/II-18/18 od 31. januara 2019. godine kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Odsjeka za poreze Regionalnog centra Sarajevo broj 04/5-2/II-17-UP-2113-2/17 od 28. novembra 2017. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem apelantu je, kao poreskom obvezniku, za period od 1. februara 2017. godine do 30. septembra 2017. godine, utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza u iznosu od 1.532,00 KM, te je apelant obavezan da, pod prijetnjom prinudne naplate, uplati utvrđenu obavezu.
3. Sud BiH je naveo da su, prema stanju spisa, u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog konačnog upravnog akta, poreski organi nakon postupka potpune kontrole PDV-a za navedeni poreski period apelantu utvrdili dodatni razrez PDV obaveze u ukupnom iznosu od 1.532,00 KM, a na ime neobračunatog izlaznog PDV-a na taksu za uspostavu rezervi naftnih derivata. Sud BiH je naveo da je, prema obrazloženju osporenih rješenja, apelant vršio promet naftnih derivata i naplaćivao taksu za uspostavu rezervi naftnih derivata u skladu sa odredbama Zakona o naftnim derivatima Federacije BiH, koju nije uključivao u osnovicu za obračun PDV-a, pa je prvostepeni upravni organ, nalazeći da se javni prihodi (taksa) uključuju u poresku osnovicu za obračun PDV-a (primjenom člana 20. st. (1) i (2) Zakona o porezu na dodatu vrijednost) na iznose naplaćene takse utvrdio apelantu dodatnu PDV obavezu. Sud BiH je naveo da je odredbama člana
3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost propisano da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik u okviru obavljanja svoje djelatnosti izvrši na teritoriji BiH uz naknadu, dok je odredbama člana 17. navedenog zakona propisano da poreska obaveza nastaje u momentu isporuke dobara ili vršenja usluga, izdavanjem fakture, plaćanjem ili djelimičnim plaćanjem, prije izdavanja fakture, nastanka obaveze plaćanja carinskog duga kod uvoza dobara, a ako te obaveze nema, u momentu kada bi nastala obaveza plaćanja tog duga, šta god da je prije nastalo. Sud BiH je dalje naveo da poreska osnovica kod prometa dobara i usluga, prema članu 20. navedenog zakona, jeste oporezivi iznos naknade u novcu, stvarima ili uslugama, koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane s cijenama tih dobara ili usluga u koju nije uključen PDV, ako tim zakonom nije drugačije propisano, te da se, shodno stavu (2) navedenog člana, u poresku osnovicu za obračun PDV-a uračunavaju akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV-a. Sud BiH je naveo da su pravilno poreski organi, na činjenično stanje utvrđeno u konkretnom predmetu, primijenili naprijed navedene zakonske odredbe. Sud BiH je naveo da je, naime, Zakonom o naftnim derivatima u Federaciji BiH propisana obaveza plaćanja takse za uspostavu naftnih rezervi u iznosu od 0,01 KM po litru naftnih derivata, dok je članom 30. navedenog zakona propisano da je taksa za uspostavu naftnih derivata sadržana u maloprodajnoj cijeni svih naftnih derivata u distribuciji, tako što se dodaje na već utvrđenu maloprodajnu cijenu u kojoj nije sadržana, te da je energetski subjekt prilikom prodaje naftnih derivata dužan na ispostavljenom računu posebno evidentirati iznos takse. Sud BiH je naveo da se, dakle, navedena taksa ne može računati kao oporezivi iznos naknade za isporučena dobra ili usluge, niti njeno prikupljanje predstavlja oporezivi promet dobara ili usluga (s obzirom na to da se ona u konačnici naplaćuje od krajnjih potrošača), pa, bez obzira na to što nije prihod apelanta, naplaćena taksa ne predstavlja naknadu troškova plaćenih u ime i za račun Operatora rezervi naftnih derivata, već se, shodno pravilnom zaključku poreznih organa, radi o naplati namjenskog javnog prihoda koji je ustanovljen Zakonom o naftnim derivatima. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je Sud BiH razmatrao da li je tuženi „postupao u skladu sa zakonom“, ali nije razmatrao da li je apelant „postupao u skladu sa zakonima i podzakonskim aktima“, te da Sud BiH nije imao u vidu činjenicu da je apelant „došao u takvu situaciju upravo postupajući u skladu sa zakonima i podzakonskim aktima“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi ostalih prava
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koju se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Suda BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-627/17 od 17. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević