Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3542/20 (L. Š. i M. Š.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3542/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3542/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Lenka Škrbić i Milan Škrbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Lenka Škrbić i Milan Škrbić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 267472 19 Gž od 23. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lenka Škrbić i Milan Škrbić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Dalibor Mrša advokat iz Banjaluke, podnijeli su 30. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 267472 20 Rev od 12. avgusta 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 267472 19 Gž od 23. decembra 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-868/20 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv rješenja Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 267472 20 Rev od 12. avgusta 2020. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 19. jula 2019. godine utvrđeno je da je tužba tužioca (Z.S.) protiv apelanata povučena, te je obavezan tužilac da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.106,00 KM.
4. Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 19. jula 2019. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 267472 19 Gž od 23. decembra 2019. godine predmetnu žalbu uvažio i osporeno rješenje preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezao tužioca da apelantima, na ime troškova predmetnog postupka isplati iznos od 1.404,00 KM, umjesto iznosa od 2.106,00 KM.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je tužilac na ročištu održanom 18. jula 2019. godine, obavijestio sud i punomoćnika apelanata da povlači tužbu u predmetnoj pravnoj stvari, kojem povlačenju tužbe se apelanti nisu protivili, ali je, shodno odredbama člana 59. stav (2) Zakona o parničnom postupku, opredijelio zahtjev za naknadu troškova predmetnog postupka. Okružni sud je dalje naveo da u takvoj situaciji apelantima, shodno odredbama člana 390. stav (1) navedenog zakona, pripada pravo na naknadu troškova postupka, a kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Okružni sud je naveo da je, međutim, žalbom izjavljenom protiv prvostepene odluke osnovano ukazano da punomoćnik apelanata nije tražio uvećanje troškova za zastupanje više stranaka, u skladu sa Tarifnim brojem 10. Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata, te da prvostepeni sud prema stanju spisa nije pravilno obračunao troškove apelanata. Okružni sud je dalje naveo da se žalbom osnovano ukazuje da apelantima pripada pravo na naknadu sljedećih troškova: za odgovor na tužbu 240 bodova, za zastupanje apelanata na ročištu održanom 18. jula 2019. godine 240 bodova (ukupno 480 bodova), pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 KM (960,00 KM), uvećano za paušalnu nagradu (240,00 KM) i uvećano za PDV od 17% (204,00 KM), što daje ukupan iznos od 1.404,00 KM. Okružni sud je naveo da, kako je odluka o troškovima postupka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, a na šta je žalbom osnovano ukazano, to je žalbu tužioca valjalo uvažiti i prvostepeno rješenje, u dijelu odluke o troškovima postupka, preinačiti.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, kroz navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, osporavaju odluku o troškovima postupka. Apelanti navode da, kako je tužilac vrijednost predmeta spora odredio u visini od 11.000,00 KM, „to advokatu pripada nagrada u visini od 240,00 bodova“, a s obzirom da je punomoćnik apelanata sastavio dva obrazložena podneska, evidentno je da ima pravo na nagradu u visini od 480,00 bodova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević