Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3559/20 (Sparkasse bank d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3559/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3559/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sparkasse bank d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sparkasse bank d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 206290 19 Gž od 30. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sparkasse bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Kenan Elezović advokat iz Tuzle, podnijela je 2. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 206290 19 Gž od 30. jula 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi (M.S.) da joj na ime duga isplati ukupan iznos od 12.002,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka, te je obavezana apelantkinja da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da tokom postupka utvrđeno da je predmet konkretnog postupka bio zahtjev apelantkinje za isplatu duga na osnovu mjeničnih obaveza tuženog, koji zahtjev je apelantkinja u toku postupka preinačila na način da od tuženog kao sudužnika potražuje dug prema zaključenom ugovoru o kreditu. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 373. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Kantonalni sud je naveo da, kako je potraživanje apelantkinje po predmetnom ugovoru o kreditu dospjelo na naplatu 17. decembra 2012. godine (kada je dospjela posljednja rata kredita prema otplatnom planu), a preinačenu tužbu kojom je tražila isplatu duga po ugovoru o kreditu apelantkinja je podnijela 18. januara 2019. godine, to proizlazi da je tužba podnesena nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka iz člana 373. ZOO, pa je i predmetno potraživanje apelantkinje u cijelosti zastarjelo. Kantonalni sud je dalje naveo da je neosnovano istrajavanje apelantkinje da je podnošenjem prijedloga za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, mjenice 17. juna 2014. godine, prekinut tok zastare, jer apelantkinja zanemaruje činjenicu da je podneskom od 18. januara 2019. godine preinačila tužbu, u smislu člana 56. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da je, naime, apelantkinja u činjeničnim navodima preinačene tužbe istakla da je sa Z.Dž. (kao korisnikom kredita) zaključila ugovor o nenamjenskom kreditu, koji ugovor je tuženi potpisao kao sudužnik (i time se obavezao da izmiri obaveze korisnika kredita po predmetnom ugovoru) te da je apelantkinja ispunila svoju ugovornu obavezu i isplatila kredit korisniku kredita, ali da korisnik kredita, ni tuženi kao sudužnik, nisu izmirili svoje obaveze i platili kredit. Kantonalni sud je naveo da, dakle, preinačenom tužbom apelantkinja više nije potraživala novčani iznos po mjenici na osnovu koje je pokrenut sudski postupak, već iznos duga po ugovoru o kreditu, pa je predmetna parnica ovakvim preinačenjem izgubila karakter mjeničnog spora. Kantonalni sud je takođe naveo da se pravilno prvostepeni sud poziva i na stav sudske prakse i pravne teorije prema kojem se smatra da je ranija tužba povučena u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe, a povučena tužba se, shodno članu 59. stav (2) ZPP smatra da nije ni podnesena, pa svi rokovi, kao i zastarni rok, teku do dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost samog prava u smislu člana 373. stav (1) ZOO, jer je od dana dospijeća potraživanja apelantkinje po ugovoru o kreditu do podnošenja preinačene tužbe proteklo više od pet godina, pa je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja i tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO i Zakona o mjenici, te da joj je takvim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantkinjine navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije bila onemogućena da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot apelantkinjinim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević