Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-575/19 (D. Z.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-575/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 575/19, rješavajući apelaciju Denisa Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Denisa Zahirovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 153780 18 Rsž od 14. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Denis Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Saša Mehić, advokat iz Maglaja, podnio je 8. februara 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 153780 18 Rsž od 14. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalne bolnice Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 7. jula 2020. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) utvrđeno je da su ponuda za zaključivanje ugovora o radu od 20. oktobra 2017.godine, ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 23. oktobra 2017. godine, aneks ugovora o radu od 30. oktobra 2017. godine, odluka o privremenom imenovanju od 17. oktobra 2017. godine i odluka od 28. novembra 2017. godine (brojevi odluka precizirani u presudi) nezakoniti, pa su oni kao takvi poništeni, te je naloženo tuženoj da apelanta vrati na poslove i radne zadatke na radnom mjestu rukovodilac Sektora za pravne poslove sa svim pravima i obavezama iz Ugovora o radu od 19. decembra 2012. godine, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 1). Presudom je preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog odbijen kao neosnovan (stav 2). U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno kako slijedi: da je između apelanta i tužene 19. decembra 2012. godine zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme a da je ovim ugovorom apelant raspoređen na poslove radnog mjesta rukovodilac Sektora za pravne poslove u skladu sa tada važećim zakonom, kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu tužene. Nakon donošenja novog Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH" broj 26/16), a radi usklađivanja internih akata sa tim zakonom, tužena je 23. septembra 2016. godine donijela Procedure imenovanja radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima sa tekstom internog oglasa od 19. augusta 2016. godine, kojim je utvrđen postupak odabira i imenovanja radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima. Među navedena radna mjesta sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima uvršteno je i apelantovo radno mjesto. S tim u vezi je utvrđeno da je tužena dva puta raspisivala interni oglas za imenovanje radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, uključujući i radno mjesto rukovodioca Sektora za pravne poslove ali da se na oglase niko, pa ni apelant, nije javio, zbog čega je direktor tužene odlukom od 5. januara 2018. godine produžio rok za prijavu na ponovljeni interni oglas.

6. Utvrđeno je da je u međuvremenu tužena ponudom za zaključivanje ugovora o radu od 20. oktobra 2017. godine ponudila apelantu zaključivanje novog ugovora o radu uz obrazloženje da dotadašnji zaključeni ugovor o radu nije usklađen sa odredbama Zakona o radu i Pravilnikom o radu tužene koji je stupio na snagu 1. augusta 2017. godine sa upozorenjem da, u slučaju da apelant ne prihvati ponuđeni ugovor o radu, njegov radni odnos prestaje u roku od 30 dana od dana dostave novog ugovora na potpisivanje, kao i sa poukom da, ukoliko apelant novi ugovor smatra nepovoljnijim od ranijeg, on zadržava pravo da ga osporava pred nadležnim sudom. S tim u vezi je utvrđeno da su apelant i tužena 23. oktobra 2017. godine zaključili novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme po kojem je apelant raspoređen na poslove radnog mjesta diplomirani pravnik.

7. Nadalje je utvrđeno da je apelant odlukom o privremenom imenovanju od 17. oktobra 2017. godine privremeno imenovan na radno mjesto sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima rukovodilac Sektora za pravne poslove, a na period do okončanja imenovanja po internom oglasu, te da je nakon toga zaključen i aneks ugovora o radu od 30. oktobra 2017. godine po kojem je apelant raspoređen na poslove radnog mjesta rukovodilac Sektora za pravne poslove koje će obavljati privremeno, do okončanja imenovanja po ponovljenom internom oglasu, počev od 31. oktobra 2017. godine. Navedenim aneksom je određeno da apelantu za navedene poslove pripada plaća najmanje u iznosu koji predstavlja umnožak najniže netosatnice, mjesečnog fonda sati i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta preciziranog u presudi. Utvrđeno je da je apelant izjavio prigovor na navedenu odluku o privremenom imenovanju koji je odlukom tužene od 28. novembra 2017. godine odbijen. Nadalje je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava iz radnog odnosa koji je odbijen odlukom tužene od 28. novembra 2017. godine.

8. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je odredbama člana 104. Zakona o radu propisano da se otkaz ugovora o radu daje u pisanom obliku, te da je poslodavac dužan u pisanoj formi obrazložiti razloge otkaza i dostaviti ga strani kojoj otkazuje ugovor o radu. Obrazloženo je i da je odredbama člana 107. istog zakona propisano da se odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi radniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Stavom 2. istog člana je propisano da, ako radnik prihvati ponudu poslodavca iz stava I ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. Iz citiranih odredaba, prema mišljenju tog suda, proizlazi da je poslodavac koji otkazuje radniku ugovor o radu, pa bilo da se radi samo o otkazu ili o otkazu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu, dužan prvenstveno radniku dostaviti otkaz, koji mora biti u pisanoj formi i mora biti obrazložen, što podrazumijeva da mora sadržavati razloge otkaza, odnosno otkaza sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu. Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je tužena propustila postupiti u skladu sa odredbom člana 104. u vezi sa članom 107. Zakona o radu, jer mu je dostavila samo ponudu za zaključivanje ugovora o radu iz koje se jasno vidi da njome nije otkazan apelantov raniji ugovor o radu, nego da je samo najavljena mogućnost otkaza u slučaju da apelant u ostavljenom roku ne prihvati ponuđeni novi ugovor o radu. Prema obrazloženju Općinskog suda, navedeno se, u smislu citiranih odredaba Zakona o radu, svakako ne može smatrati otkazom. Općinski sud je naveo da, osim toga, i u samom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, koji su apelant i tužena zaključili 23. oktobra 2017. godine, u članu 1. jasno stoji da ugovorne strane utvrđuju da je radnik (apelant) u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod poslodavca (tužene) po osnovu ranije zaključenog ugovora o radu iz 2012. godine. Navedeno, prema mišljenju tog suda, upućuje na zaključak da ugovor iz 2012. godine i dalje ostaje na snazi, a što onda isključuje mogućnost zaključivanja novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme, jer pozitivni propisi ne poznaju mogućnost paralelnog egzistiranja dva radna odnosa na neodređeno vrijeme za istog radnika.

9. Općinski sud je obrazložio da je, pored navedenog, jasno i da je novi ugovor o radu koji su zaključili apelant i tužena, iako je zaključen na neodređeno vrijeme, nepovoljniji po apelanta od prethodnog ugovora, jer predviđa niži iznos plaće, kao i da je apelant ugovorom iz 2012. godine bio raspoređen na rukovodeće radno mjesto, dok je po novom ugovoru raspoređen na radno mjesto niže kategorije, što je, prema mišljenju tog suda, u suprotnosti sa odredbama člana 178. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu preciziranom u izreci presude osnovan, te je i donio navedenu presudu.

10. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 43 0 Rs 153780 18 Rsž od 14. decembra 2018. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda, te istaknuto da se žalbom osnovano ukazuje da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo - odredbe čl. 104, 107. i 178. Zakona o radu kada je zaključio da je tužena apelantu bila dužna dostaviti otkaz ugovora o radu u pisanoj formi, jer ponudom za zaključivanje ugovora o radu od 20. oktobra 2017. godine apelantu nije otkazan ugovor o radu, odnosno nije ispoštovana zakonom propisana procedura otkazivanja ugovora o radu. Kantonalni sud je, s tim u vezi, naveo da je odredbom člana 177. Zakona o radu propisano da su poslodavci dužni uskladiti pravilnike o radu sa odredbama ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu, a koji je stupio na snagu 14. aprila 2016. godine. Kantonalni sud je obrazložio da je tužena postupila na navedeni način donošenjem Pravilnika o radu od 30. maja 2017. godine, koji je stupio na snagu 1. augusta 2017. godine a u čijem članu 33. je tužena odredila ko su radnici sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, a između ostalih, to su načelnici/rukovodioci/šefovi samostalnih organizacionih jedinica u koju spada i Sektor za pravne poslove. Kantonalni sud je naveo i da je članom 34. istog pravilnika regulirano da radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima imenuje direktor iz reda radnika tužene na period do tri godine, a na osnovu provedenog internog oglasa. Obrazloženo je i da je predviđeno da radnici sa kojima su na dan usvajanja ovog pravilnika bili zaključeni ugovori o radu za radna mjesta koja su ovim pravilnikom određena kao radna mjesta sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima nastavljaju obavljati poslove do okončanja procedure imenovanja po raspisanom internom oglasu, a ukoliko se na raspisani oglas ne prijavi nijedan kandidat, direktor privremeno imenuje radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima na period do okončanja imenovanja po oglasu, a istovremeno raspisuje ponovni oglas. Kantonalni sud je naveo i da je članom 36. navedenog pravilnika regulirano da se ugovori o radu za radna mjesta sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima zaključuju na period iz člana 34. ovog pravilnika, a da se sa radnicima kojima prestane ugovor o radu na radna mjesta sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, odnosno koji budu razriješeni prije isteka vremena, zaključuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme, u skladu sa njihovom stručnom spremom i radnom sposobnosti.

11. Kantonalni sud je obrazložio da je, pored Pravilnika o radu, tužena u skladu sa njime donijela i Procedure imenovanja radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, kojim je detaljnije regulirano područje primjene, distribucije i nadzora, procedura, revizija, a kao prilog tim aktima je dat tekst internog oglasa za imenovanje radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je tužena, koristeći se zakonskim ovlaštenjem, donijela Pravilnik o radu, a da je na osnovu njega i Procedure imenovanja radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, u kojim je na drugačiji način u odnosu na dotadašnji način uređeno radno mjesto rukovodioca Pravne službe, na način da je sada za to radno mjesto predviđeno da ga obavlja radnik sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima koga imenuje direktor iz reda radnika tužene na period do tri godine, a na osnovu provedenog internog oglasa koji se objavljuje i provodi u skladu sa Procedurom.

12. Kantonalni sud je naveo da je evidentno da je tužena izvršila reorganizaciju svoga rada, a što je autonomno pravo poslodavca i isti je samostalan da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. Kako je obrazložio taj sud, poslodavci prilikom reorganizacije moraju u zakonom uređenoj proceduri izvršiti izmjenu svojih općih akata koji se tiču pitanja sistematizacije radnih mjesta, a ovo iz razloga što bi bilo kakva nepravilnost u ovoj proceduri rezultirala nezakonitošću odluka koje se donesene povodom te reorganizacije. U slučaju spora povodom ovakve reorganizacije sud ne bi imao ovlaštenje raspravljati o opravdanosti ovakve izmjene jer je to dio poslovnog plana poslodavca. S tim u vezi je obrazloženo da iz sadržaja spisa ne proizilazi da je predmetni Pravilnik o radu kao i Procedure imenovanja radnika sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima u smislu člana 118. stav 4. Zakona o radu od strane sindikata odnosno vijeća zaposlenika osporavano u pogledu zakonitosti istih kod nadležnog suda pa su ti akti na snazi i proizvode pravne posljedice na radni odnos radnika koji su zatečeni na radu na radnim mjestima za koje je sada predviđeno da se imenuju kao radnici sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima.

13. Kantonalni sud je istakao da je upravo tužena i postupila prema navedenim aktima i da je, shodno njima, dva puta objavljivala interni oglas za imenovanje radnika na poziciju rukovodioca Sektora za pravne poslove na koji se niko nije prijavio, pa ni apelant, pri čemu je apelantu koji je obavljao te poslove, shodno odredbi člana 178. Zakona o radu, ponudila zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto diplomirani pravnik u skladu sa važećom sistematizacijom i njegovom stručnom spremom i radnom sposobnosti. Pri tome je, kako je obrazložio taj sud, u situaciji kada se niko nije javio na interni oglas, pa ni apelant, zaključila aneks ugovora o radu po kojem apelant privremeno obavlja poslove rukovodioca Sektora za pravne poslove do imenovanja radnika na te poslove po internom oglasu. Imajući u vidu da je tužena u svemu postupala po trenutno važećem Zakonu o radu i uskladila svoje interne akte sa njime, te kako se apelant nije prijavio na raspisane oglase, to je, prema mišljenju tog suda, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno da je tužena postupila suprotno odredbama čl. 104. i 107. Zakona o radu, jer mu nije dostavila otkaz ugovora o radu u pisanoj i obrazloženoj formi a što je, shodno navedenim odredbama, bila obavezna prilikom davanja ponude za zaključenje novog ugovora o radu. Apelant navodi da je tužena postupila suprotno i odredbama člana 178. istog zakona, jer mu je ponudila ugovor o radu koji je nepovoljniji od onog koji je imao, te da je i Kantonalni sud, umjesto odredaba Zakona o radu, primijenio odredbe podzakonskih akata, odnosno Pravilnika i procedure tužene, a što je u suprotnosti sa zakonom.

b)Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja datog u osporenoj presudi, te da je nesporno da je tužena u svemu postupila u skladu sa Zakonom o radu, te svoje interne akte uskladila sa navedenim zakonom, kao i da se apelant nije javio ni na jedan od raspisanih internih oglasa za predmetno radno mjesto, sistematizirano novim pravilnikom a u skladu sa Zakonom o radu.

V.Relevantni propisi 16. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka Ustavnog suda FBiH, 31/20 – odluka Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase:

Otkaz ugovora o radu Član 96.

(1) Poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako: a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

(2) Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima.

(3) Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu u smislu stava 1. tačka a. ovog člana, poslodavac namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.

Pisana forma otkaza Član 104.

(1) Otkaz se daje u pisanoj formi.

(2) Poslodavac je obavezan, u pisanoj formi, obrazložiti otkaz.

(3) Otkaz se dostavlja radniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.

Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu Član 107.

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi radniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.

(2) Ako radnik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

(3) O ponudi za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima radnik se mora izjasniti u roku koji odredi poslodavac, a koji ne može biti kraći od osam dana. Obaveza donošenja pravilnika o radu Član 118.

(1) Poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada, sistematizacija radnih mjesta, posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa i druga pitanja značajna za radnika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

(2) O donošenju pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultira sa sindikatom, odnosno vijećem zaposlenika ukoliko su formirani.

(3) Pravilnik iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli poslodavca, a stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja.

(4) Sindikat, odnosno vijeće zaposlenika može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim.

Član 178.

(1) Poslodavci su dužni u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona ponuditi radniku zaključivanje ugovora o radu, ukoliko isti nije u skladu sa odredbama ovog zakona, a za poslodavce iz člana 177. ovog zakona rok za usklađivanje ugovora o radu je tri mjeseca od dana usklađivanja pravilnika o radu.

(2) Radnik, kojem poslodavac ne ponudi ugovor o radu iz stava 1. ovog člana, ostaje u radnom odnosu na neodređeno, odnosno određeno vrijeme.

(3) Ugovor iz stava 1. ovog člana ne može biti nepovoljniji u pogledu uvjeta pod kojima je radni odnos zasnovan, odnosno pod kojima su bili uređeni radni odnosi radnika i poslodavca do dana zaključivanja ugovora iz stava 1. ovog člana, ako odredbama ovog zakona ta pitanja nisu drugačije uređena.

(4) Ako radnik ne prihvati ponudu poslodavca da zaključi ugovor o radu u skladu sa stavom 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos u roku od 30 dana od dana dostave ugovora o radu na zaključivanje.

(5) Ako radnik prihvati ponudu poslodavca, a smatra da ugovor koji mu je ponudio poslodavac nije u skladu sa stavom 3. ovog člana, može pred nadležnim sudom da ospori valjanost ponude poslodavca u roku od 30 dana od dana prihvatanja ponude. VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 153780 18 Rsž od 14. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. januara 2019. godine a apelacija je podnesena 8. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku u vezi sa radnopravnim statusom apelanta. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je njome proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

27. Dovodeći u kontekst citirane zakonske propise sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev pri tome se pozivajući na relevantne zakonske propise a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja Kantonalnog suda (a prethodno i Općinskog suda) proizlazi da sindikat tužene nije, u smislu odredaba člana 118. Zakona o radu, osporavao novu sistematizaciju, organizaciju i uvjete radnih mjesta, niti je apelant uputio takvu inicijativu sindikatu iz čega proizlazi da je apelant bio svjestan da su ti akti bili na snazi u vrijeme raspisivanja navedenih oglasa. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije ni u postupku pred redovnim sudovima, odnosno tužbenim zahtjevom osporavao navedeni pravilnik i procedure, već isključivo odluke koje se odnose na njegovu poziciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant, nakon izmjene sistematizacije/uvjeta radnih mjesta kod tužene usljed potrebe za usklađivanjem internih akata sa Zakonom o radu, nakon što je prihvatio raspored na drugo radno mjesto na neodređeno vrijeme (diplomiranog pravnika) privremeno raspoređen na isto radno mjesto na kojem je do tada radio – rukovodioca Sektora za pravne poslove - a koje je po novoj sistematizaciji predviđeno kao radno mjesto sa posebnim odgovornostima-rukovodeće radno mjesto i sa mandatnim periodom od tri godine, zbog čega je bilo potrebno provesti novu internu oglasnu proceduru. Ustavni sud zapaža i da je tužena dva puta raspisala navedeni interni oglas, ali da se na oglase nije prijavio ni apelant, niti bilo ko drugi.

28. Ustavni sud smatra da je, s tim u vezi, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, obrazloženje Kantonalnog suda da tuženoj kao poslodavcu pripada autonomija izbora prilikom utvrđivanja uvjeta za obavljanje poslova i vrste poslova u okviru svoje djelatnosti a što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Ustavni sud zapaža da se, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, u ovakvoj situaciji nisu mogle ni primijeniti odredbe čl. 104. i 107. Zakona o radu, citirane u prethodnim tačkama ove odluke, a na koje se apelant poziva. Ovo stoga što se navedenim odredbama člana 104. Zakona o radu reguliraju pitanja forme uručenja otkaza zaposleniku, dok se odredbama člana 107. reguliraju pitanja u vezi sa situacijom kada poslodavac otkaže ugovor o radu i istovremeno ponudi radniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. U konkretnom slučaju za apelantovim radnim mjestom nije prestala potreba usljed čega bi apelant dobio otkaz ugovora o radu pri čemu bi mu otkaz morao biti uručen u pisanoj i obrazloženoj formi, već se radilo o promjeni određenih uvjeta za obavljanje poslova istog radnog mjesta, odnosno njihovom usklađivanju sa novim Zakonom o radu i internim aktima tužene. U takvoj situaciji tužena je, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, apelantu ponudila izmijenjeni ugovor o radu, shodno odredbama člana 178. istog zakona, za radno mjesto koje odgovara kvalifikaciji i sposobnostima apelanta (koji je apelant prihvatio) a pri tome je dva puta raspisala i interni oglas za rukovodno radno mjesto rukovodioca Sektora za pravne poslove, shodno izmjenama pravilnika i procedure, na koje se apelant mogao prijaviti. Ustavni sud smatra da se činjenica da se apelant nije prijavio na navedene oglase ne može staviti na teret tuženoj i da se pri tome treba imati u vidu i da je tužena rasporedila, privremeno, apelanta na navedeno rukovodeće radno mjesto do okončanja oglasne procedure, što ponovo ukazuje da tužena nije imala namjeru apelantu otkazati ugovor o radu.

29. Osim toga, odredbom člana 178. stav 3. Zakona o radu je propisano da izmijenjeni ugovor o radu ne može biti nepovoljniji u pogledu uvjeta pod kojima je radni odnos zasnovan, odnosno pod kojima su bili uređeni radni odnosi radnika i poslodavca do dana zaključivanja tog ugovora. Iz navedene odredbe proizlazi da ona ne garantira zaključenje ugovora za isto radno mjesto kao što je bio prethodni ugovor, niti garantira istu poziciju, već isključivo štiti radnika u pogledu uvjeta pod kojim će se rad nastaviti. Ustavni sud, s tim u vezi, ukazuje da je, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, za radno mjesto diplomiranog pravnika predviđena ista stručna sprema koju ima apelant i koja je bila potrebna i za prethodno radno mjesto, da je novi ugovor zaključen na neodređeno vrijeme kao i prethodni, a činjenica da je predviđena nešto niža plaća nego za radno mjesto rukovodioca sektora ne može sama po sebi ukazivati da je apelant postupanjem tužene raspoređen na radno mjesto pod uvjetima koji su po apelanta nepovoljniji od dotadašnjih s obzirom na to da visina plaće ne predstavlja nepromjenljivu kategoriju. Ovo posebno i stoga što iz ugovora o radu iz 2012. godine, koji je apelant dostavio uz apelaciju, proizlazi da u njemu apelantu nije utvrđena visina plaće, već da je u članu 5. tog ugovora navedeno da su, između ostalog, uvjeti rada, te isplata plaća i naknada utvrđeni u skladu sa zakonom, Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom. Pri tome Ustavni sud ponavlja da je apelant imao mogućnost da se prijavi na navedene oglase i da zadrži i poziciju i plaću iste visine, a što apelant nije učinio, čime je sam sebi onemogućio da bude izabran na rukovodno radno mjesto. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke pri čemu nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer je utvrđeno da je tužena u svemu postupila shodno odredbama Zakona o radu i uskladila svoje interne akte sa tim zakonom pri čemu je sistematizacijom radnih mjesta određeno da radno mjesto na kojem je do tada radio apelant postaje radno mjesto sa posebnim ovlaštenjima za čiju popunu je dva puta tužena raspisala interni oglas i do koje popune je apelant privremeno raspoređen na to radno mjesto, a da se apelant na navedene oglase nije prijavio.

33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-575/19 (D. Z.) | Sudska praksa | Aktio