Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2543/20 (P.K.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Disciplinska mjera
- Disciplinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2543/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2543/20, rješavajući apelaciju P. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P. K.
protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 043963 19 Rsž 2 od 7. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 043963 19 Rs 2 od 3. aprila 2019 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 21. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 043963 19 Rsž 2 od 7. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 043963 19 Rs 2 od 3. aprila 2019 godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište Rješenja Policijskog odbora Zapadnohercegovačkog kantona broj 01-PO-1/17-3 od 25. januara 2017. godine i Rješenje Ministarstva unutarnjih poslova – Uprava policije Ljubuški broj 02-2-653/16 od 28. decembra 2016. Obavezan je apelant naknaditi tuženom (Zapadnohercegovački kanton) troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem policijskog komesara, a koje je potvrđeno rješenjem Policijskog odbora, apelantu izrečena pismena opomena zbog lakše povrede službene dužnosti iz člana 106. stav 1. tačka 7. Zakona o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Zakona), koja se odnosi na neizvršenje, nesavjesno, nepravovremeno ili nepažljivo izvršenje službenih zadataka bez težih posljedica, budući da nije poduzeo potrebne mjere i radnje u okviru svojih dužnosti po saznanju za uočene nepravilnosti policijskih službenika - krim istražitelja D.Z. i krim tehničara I.M. u zapisniku o uviđaju i fotodokumentaciji mjesta događaja u mjestu Dubrave pored vikendice u vlasništvu F.P. Kantonalni sud je naveo da je iz poziva Odsjeka za unutarnju kontrolu od 6. decembra 2016 godine vidljivo da je apelant pozvan za dan 7. decembra 2016 godine u prostorije Odsjeka za unutarnju kontrolu u cilju provođenja interne istrage. Kantonalni sud je naveo da je u zapisniku o saslušanju od 7. decembra 2016 godine, apelant pozvan da se izjasni kad je i na koji način, radeći na poslovima načelnika PU Široki Brijeg, uključio se u predmet oštećenog M.S., pa je apelant naveo da se upoznao sa zapisnikom o uviđaju i tom prilikom krim tehničaru I.M. rekao par nedostataka koje je uočio (da nije stavio brojeve na fotografijama, nije uzimao mjere i stajnu točku), kao i da su o istim nedostacima apelantu govorili i vršitelj dužnosti policijskog komesara i načelnik sektora krim policije MUP-a Zapadnohercegovačkog kantona. Kantonalni sud je naveo da apelant i sam navodi kako je primijetio nepravilnosti u radu podređenih, ali je u tom periodu bio prioritet saslušati velik broj svjedoka povodom predmetnog slučaja, a ne da se pokreću disciplinski postupci zbog neznatnih povreda službenih dužnosti. Kantonalni sud je ukazao da se interni postupak zbog povrede službene dužnosti pokreće na temelju pritužbe građanina, zahtjeva jednog ili više uposlenih u policijskom tijelu, zahtjeva izravno nadređenog policijskog službenika ili zahtjeva predsjedavajućeg ureda za pritužbe javnosti pri ministarstvu (član 108. stav 1. Zakona), a svako ko primi informaciju ili pritužbu na policijskog službenika proslijedit će tu informaciju ili pritužbu unutarnjoj kontroli u roku od 24 sata (član 108. stav 3. Zakona). Kantonalni sud je naveo i da se disciplinski postupak provodi bez odgode (član 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika MUP-a Zapadnohercegovačkog kantona) i interni postupak za lakše povrede službene dužnosti, o čemu je ovdje slučaj, mora se okončati u roku od 30 dana od dana prijave unutarnjoj kontroli (član 108. stav 4. Zakona), pa su i u tom dijelu neutemeljena suprotna razlaganja apelanta iznesena u žalbi. Kantonalni sud je naveo i da je apelant propustio u žalbenom postupku, povodom žalbe na odluku komesara Uprave policije, istaknuti eventualno nepostojanje pritužbe, pa zbog takvog propusta apelant u daljnjem postupku kao što je ovaj gubi pravo da se na takve povrede poziva. Kantonalni sud je naveo da je apelant saslušan i omogućeno mu je da iznese svoju obranu prije izricanja disciplinske mjere. Kantonalni sud je naveo i da se usmena rasprava mora provesti u postupku zbog teže povrede službene dužnosti, a što ovdje nije slučaj. Kantonalni sud je naveo i da apelant nije stavio bilo kakve primjedbe na zapisnik o saslušanju pred policijskim službenicima - istražiteljima Odsjeka za unutarnju kontrolu. Kantonalni sud je naveo da prema tome, apelantu nije onemogućeno da sudjeluje u postupku kako on to pogrešno drži.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi/sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno pravne propise. Apelant navodi da se pobijana presuda Kantonalnog suda temelji na nezakonitom arbitrarnom odlučivanju i proizvoljnoj i paušalnoj primjeni materijalnih propisa. Apelant navodi da pažljivom analizom svih dokaza vidljivo je da ne postoji niti jedan od akata koji bi bio osnov za pokretanje internog postupka protiv apelanta, da je apelant ovaj navod isticao u žalbi na odluku komesara Uprave policije, ali je Kantonalni sud arbitrarno zaključio da da apelant nije navod o nepostojanju pritužbe istakao u svojoj žalbi pred MUP-om, a nigdje nije propisano da se gubi pravo na isticanje ovog prigovora tokom postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević