Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2586/20 (V. B.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2586/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2586/20, rješavajući apelaciju Vinka Bukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vinko Bukić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 Rs 028026 17 Rev od 11. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Bukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Toni Zelić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 25. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 Rs 028026 17 Rev od 11. februara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu (Općina Grude) da apelantu isplati naknade štete na ime izgubljene zarade za u presudi navedene periode i novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, da se obaveže tužena da apelantu uplati doprinose i poreze za MIO PIO osiguranje na razliku neisplaćenih zarada kod nadležnog Fonda MIO za navedeni period kao i da mu isplati troškove parničnog postupka. Obavezan je apelant tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je prvostepena presuda donesena na temelju nedokazane činjenice da je apelant, pored djelimično složenih, obavljao i jednostavne poslove, a primao plaće po najvišem stupnju koeficijenta, koji zaključak se protivi sadržaju izmjena i dopuna Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu općine Grude od 26. novembra 2014. godine. Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tome da pravilnici, kao provedbeni akti zakona i podzakonskih propisa u tijelima uprave općine Grude (a koji su doneseni na osnovu relevantnih odredbi Zakona o državnim službenicima i tijelima organa uprave Zapadno-hercegovačkog kantona, te Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti tijela državne službe koji obavljaju državni službenici u uvjetima za obavljanje tih poslova i ostvarivanja određenih prava iz radnog odnosa, Uredbe o dopunskim poslovima osnovne djelatnosti i poslovima dopunske djelatnosti iz nadležnosti tijela državne službe koji obavljaju namještenici kojima se uređuje unutrašnje ustrojstvo i način rada općinskih službi, a u skladu sa Zakonom o radu), daju osnova za izvođenje zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta. Vrhovni sud je naveo da upravo primjenom navedenih propisa, pozivanjem na odredbe člana 22. stav 2. Uredbe - proizlazi da je tužena postupila na zakonit način prilikom utvrđivanja pripadajućih prava apelanta za vrijeme obavljanja poslova iz dvije skupine, u kom slučaju je pozicija njegovog radnog mjesta prema najvišem stepenu složenosti poslova koji su određeni za svaku skupinu poslovate da je apelant radio jednostavne poslove, a za iste je plaćen kao da radi složene poslove.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da je prvostepeni sud očigledno proizvoljno primijenio odredbe Zakona o radu jer nije uzeo u obzir relevantne odredbe posebnih propisa kojima se regulišu poslovi osnovne djelatnosti, kao i dopunski poslovi shodno Zakonu o državnim službenicima i Uredbi o poslovima državnih službenika, te Zakona o namještenicima i Uredbe o dopunskim poslovima osnovne djelatnosti, koji su lex specialis. Apelant navodi i da iz odredbe člana 9. stavovi 1. i 2. Uredbe o poslovima namještenika nedvojbeno proizilazi da apelant nije obavljao jednostavne poslove na koje su se proizvoljno pozvali redovni sudovi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2586/20 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio