Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-510/19 (E. D.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-510/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 510/19, rješavajući apelaciju Emira Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Delića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 139692 18 Kž od 15. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 139692 16 K od 6. februara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emir Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 139692 18 Kž od 15. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 139692 16 K od 6. februara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 7. i 9. jula 2020. godine odgovorili na apelaciju. Tužilaštvo nije odgovorilo na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 139692 16 K od 16. februara 2018. godine apelant i optuženi M. D. (u daljnjem tekstu: saoptuženi) proglašeni su krivim da su počinili krivično djelo protupravnog lišenja slobode iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, za koja su im utvrđene pojedinačne kazne zatvora, te je potom apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije)godine, a saoptuženi u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

6. Naime, Općinski sud je utvrdio da su apelant i saoptuženi u vrijeme i u mjestu, te na način opisan u izreci presude, u apelantov automobil prisilno uvukli oštećenu S. Š. (u daljnjem tekstu: oštećena), te je potom na detaljno opisani način fizički maltretirali, usljed čega je oštećena zadobila navedene lake tjelesne ozljede.

7. Općinski sud je naveo da je analizom provedenih dokaza pojedinačno, u međusobnoj vezi i na osnovu rezultata cjelokupnog krivičnog postupka odlučio kao u izreci. Općinski sud je naveo da su apelant i saoptuženi negirali da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Navedeno je da je apelant, saslušan u svojstvu svjedoka, između ostalog negirao izvršenje krivičnog djela na način naveden u optužnici, ali da je istakao da priznaje da je oštećenoj zadao nekoliko udaraca, ali ne u obimu kako mu se stavlja na teret jer bi tada oštećena sigurno imala veće povrede, te je dodao da se kaje zbog svega i da mu je žao što je do toga došlo. Istakao je da je nakon ovog događaja njegov automobil polupan ispred kuće i siguran je da je to učinila oštećena. Ovakvu odbranu sud je cijenio kao neosnovanu i sračunatu na izbjegavanje krivične odgovornosti. Ovo iz razloga što je ovakva odbrana u cijelosti opovrgnuta dokazima optužbe, a naročito izjavom oštećene koja je u svojoj izjavi posvjedočila da se predmetni događaj desio na način kako je to opisano u izreci presude. Navedeno je da je oštećena na glavnom pretresu u svom kazivanju o predmetnom događaja djelimično odstupila od izjave koju je dala u toku istrage, a što je pojasnila time da je još uvijek u stresu od predmetnog događaja, te da se svega sigurno bolje sjećala 20. maja 2016. godine kada je izjavu davala u policiji, a ne na glavnom pretresu kada je izjavu davala skoro jednu i po godinu nakon predmetnog događaja, a koje je obrazloženje za sud sasvim logično i uvjerljivo. Imajući u vidu izjavu oštećene, Općinski sud je naveo da nije imao razloga da joj ne povjeruje jer je njena izjava potvrđena i ostalim dokazima zastupnika optužbe, a naročito fotodokumentacijom njenih povreda. Izjava oštećene potvrđena je i fotodokumentacijom pronalaska tragova koji potječu iz predmetnog krivičnog djela, iz kojih fotografija se vidi da su na kolovozu pronađeni kaiš, haljina, te pocijepani dijelovi prsluka oštećene, sa tragovima crvene tečnosti na navedenoj garderobi. Imajući u vidu ovaj dokaz, Općinski sud nije mogao prihvatiti navode odbrane da se oštećena sama presvlačila jer da je to činila tada ne bi imala razloga da iz vozila baca svoju garderobu, a niti da je cijepa, kako se to vidi na priloženim fotografijama, niti je mogla sama na njoj ostaviti crvene tragove, a također ona sigurno ne bi od sebe odbacila čizmu, te s jednom čizmom na nozi došla na vrata kuće Ekrema Baručije da traži pomoć. U presudi je interpretiran i iskaz svjedoka Ekrema Baručije, u čiju kuću je kritičnog dana u jutarnjim satima došla oštećena koja je tražila da joj zove policiju i da je govorila da je tjeraju i gone. U prilog vjerodostojnosti kazivanja oštećene, kako je dalje istakao Općinski sud, govori i činjenica da je pred kuću Ekrema Baručije došla samo u grudnjaku i helankama, dakle ako se presvlačila, kako to navodi odbrana, ona sigurno ne bi ostala polunaga i s jednom čizmom na nozi išla da od trećih lica traži pomoć.

8. Da je oštećena kritične prilike zadobila lake tjelesne povrede u vidu nagnječenja lica i nagnječenja lijeve šake, te da su one mogle nastati na način kako je to istakla oštećena potvrđeno je nalazom vještaka medicinske struke koji je istakao da su povrede mogle nastati udarcem šaka i nogu. Imajući u vidu naprijed provedene dokaze, sud nije prihvatio apelantovu izjavu da je on samo nekoliko puta šakom udario oštećenu jer je navedeno u suprotnosti kako s medicinskom dokumentacijom oštećene tako i fotodokumentacijom povreda, iz kojih dokaza proizlazi da je oštećena sigurno zadobila više udaraca po tijelu, odnosno da su povrede mogle nastati upravno na način kako je to opisala oštećena.

9. Što se tiče dokaza koje je odbrana priložila, i to službene evidencije PU I Zenica od 15. decembra 2016. godine, a koja se odnosila na oštećenje apelantovog vozila, specijalistički nalaz JU Kantonalna bolnica Zenica od 8. maja 2016. godine, uvjerenje o činjenicama iz službene evidencije PU I Zenica od 2. decembra 2016. godine o napadu na apelanta od 9. maja 2016. godine od NN lica, kao i medicinska dokumentacija na ime apelantove majke, Općinski sud je istakao da ti dokazi nisu cijenjeni kao relevantni za odlučivanje o predmetnoj krivičnoj pravnoj stvari jer se oni ne mogu dovesti u vezu s izvršenjem predmetnog krivičnog djela.

10. Odlučujući o žalbama apelanta i saoptuženog te njihovih branilaca, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 K 139692 18 Kž od 15. novembra 2018. godine kojom je žalbe djelomično uvažio i Presudu Općinskog suda broj 43 0 K 139692 16 K od 6. februara 2018. godine preinačio u odluci o kazni tako što je apelanta, nakon što je utvrdio pojedinačne kazne navedene u izreci, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci, a saoptuženog na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je neizmijenjena.

11. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da je Općinski sud počinio bitnu povredu postupka time što je odbio prijedlog branioca oba optužena da se službenim putem pribavi informacija da su nakon događaja apelant i oštećena išli zajedno na more, tj. prešli granicu i zajedno se vratili s mora jer to, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne predstavlja ni bitnu povredu iz tačke k) ZKPFBiH. U konkretnom slučaju, Općinski sud je u skladu s ovlaštenjima iz člana 278. stav 2. ZKPFBiH odbio takav prijedlog odbrane smatrajući taj prijedlog nepotrebnim i bez značaja za konkretni predmet, što je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda jer te okolnosti eventualnog zajedničkog druženja nemaju značaj za predmetni događaj i bez utjecaja su na činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda. Ukazano je da okolnošću da je u određenoj situaciji bilo zabranjeno postavljanje nekog pitanja apelanta oštećenoj u ovom postupku nije povrijeđeno pravo na odbranu, a to što samo odbrana smatra da je neko pitanje bilo bitno (da li su se apelant i oštećena viđali poslije tog događaja), iako je uskraćen odgovor, i prema ocjeni Kantonalnog suda, takvo pitanje, pa i sam odgovor i da je potvrdan, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Da li je oštećena bila pod stresom ili strahom (bez obzira na to ako su se apelant i oštećena viđali i poslije nesretnog slučaja i išli na more u Crnu Goru, kako to kaže apelant) nije od utjecaja na pravilnost utvrđenih činjenica i okolnosti koje su prvostepenom sudu poslužile kao osnov za izvođenje činjeničnih i pravnih zaključaka, koji se odnose na krivično djelo i krivičnu odgovornost, kako apelanta tako i saoptuženog. U ovom smislu i sam prijedlog da se izvrši uvid u kopiju pasoša prvostepeni sud je uz dovoljno jasno obrazloženje odbio kao nepotreban i o tome dao razloge pri donošenju rješenja na zapisnik o glavnom pretresu, koje razloge kao jasne i dovoljne prihvata i Kantonalni sud.

12. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud u obrazloženju osporene presude dao valjane i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama i nema nejasnoće u pogledu tih činjenica, niti je izreka pobijane presude protivrječna sama sebi. Naprotiv, izreka pobijane presude je jasna, radnje izvršenja krivičnih djela optuženih precizno su formulirane i određene, a svi dati razlozi su u skladu s izrekom. Realna djelatnost optuženih je opisana u svemu tako jasno da ukazuje kako na radnju izvršenja tako i na posljedicu i uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnih djela i u objektivnom i u subjektivnom smislu takva izreka nije nerazumljiva jer sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja djela za koja su optuženi proglašeni krivim. Iskaz oštećene je, i prema nalaženju Kantonalnog suda, nasuprot stavovima iz svih žalbi, pouzdan i dovoljno osnovan i poslužio je prvostepenom sudu za utvrđenje svih bitnih činjenica i okolnosti navedenog događaja, njegovog trajanja, dakle dinamike i posljedica koje su iz tog proistekle. Prvostepeni sud je uz opravdane razloge prihvatio iskaz oštećene kao vjerodostojan, a kao takvog prihvatio ga je i Kantonalni sud, kao i sve razloge koje je prvostepeni sud dao u pogledu kako iskaza oštećene iz istrage u kojem je potpuno, jasno i detaljno opisala radnje i postupke optuženih tako i iskaz s glavnog pretresa, koji se u nebitnim dijelovima ne slaže s onim iz istrage. To neslaganje ne može se tretirati kako to žalbe čine (bitnim odstupanjem od iskaza koji je dat u istrazi).

13. Navod žalbe branilaca i samih optuženih da je kritične prilike i apelant zadobio povrede i da je oštećena čitavo vrijeme zadavala udarce dok je vozio ne nalazi uporište u pogledu uvjerljivosti i tačnosti niti u iskazu oštećene, a niti u drugim dokazima koje je odbrana izvela u toku postupka.

14. Prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je pri analizi svih dokaza i njihovoj ocjeni imao u vidu i druge dokaze odbrane osim saslušanja optuženih, te je pravilno o tim dokazima na stranici 6. pobijane presude, pasus prvi, izveo zaključak, koji prihvata i Kantonalni sud, da navedeni dokazi nisu relevantni za odlučivanje o predmetnoj krivičnopravnoj stvari s obzirom na to da se oni i prema ocjeni Kantonalnog suda ne mogu dovesti u vezu s izvršenjem predmetnih krivičnih djela. Dakle, kako je činjenično stanje u ovom predmetnom slučaju pravilno i potpuno utvrđeno, to su neprihvatljivi i navodi žalbe o povredi Krivičnog zakona, odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

15. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno utvrdio sve olakšavajuće okolnosti, koje je i naveo u obrazloženju odluke o kazni na stranici 6. pobijane presude, i te okolnosti, kao što su kod apelanta da je oštećenoj izmirio nematerijalnu štetu u iznosu od 5.000,00 KM, da je porodičan, da je neosuđivan, ali tim olakšavajućim okolnostima, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije dao dovoljan i adekvatan značaj jer ih je potcijenio. Stoga se Kantonalni sud, imajući u vidu te olakšavajuće okolnosti, a posebno cijeneći okolnosti da je apelant zasnovao bračnu zajednicu, te imajući u vidu zdravstveno stanje njegove supruge, opredijelio na utvrđivanje nižih kazni, te je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u kraćem trajanju nego što je to učinio Općinski sud. Kantonalni sud je istakao da pri utvrđivanju pojedinačnih i izricanju jedinstvenih kazni zatvora optuženim nije prihvatio inače neargumentiran stav i tvrdnju apelantovog branioca da je u kritično vrijeme apelant bio u vanbračnoj zajednici s oštećenom s obzirom na to da to ničim nije dokazano, niti isticano na bilo koji način u toku krivičnog postupka. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak o apelantovoj krivici za djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret, te je time povrijedio materijalno pravo na apelantovu štetu proglašavajući ga krivim. Navodi da je Općinski sud povrijedio odredbe ZKPFBiH jer je izvedene dokaze cijenio proizvoljno, a Kantonalni sud je prihvatio takvu ocjenu nekritički, bez obrazloženja bilo kojeg žalbenog razloga istaknutog u tom pravcu. Pojašnjava da ga je sud samo na osnovu iskaza oštećene, koji je u cijelosti u suprotnosti s iskazima ostalih svjedoka, a naročito apelanta i saoptuženog, proglasio krivim za sve radnje za koje ga je Tužilaštvo teretilo. Navodi da je oštećena različito interpretirala način nastanka kritičnog događaja, te ponašanje apelanta i saoptuženog tokom istrage i na glavnom pretresu. Apelant nikako nije mogao istovremeno i da vozi i da fizički maltretira oštećenu, naročito u situaciji kada je ona bila na zadnjem sjedištu automobila. Ovaj iskaz nikako nije u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke jer iz njega proizlazi da se radi o simboličnim, lakšim povredama, a na šta ukazuje i iskaz apelanta i saoptuženog koji su saslušani u svojstvu svjedoka. Navodi da je i on tom prilikom zadobio povrede, ali da Općinski sud dokaze koje je odbrana priložila nije cijenio kao relevantne za odlučivanje o predmetnoj krivičnoj stvari. Također, navodi da je uvjerenje o činjenicama iz službene evidencije PU I Zenica od 2. decembra 2016. godine o napadu na apelanta 9. maja 2016. godine od NN lica itekako relevantan dokaz, što proizlazi i iz Presude Općinskog suda broj 43 0 K 159040 18 K od 18. decembra 2018. godine kojom je upravo oštećena proglašena krivom što je 9. maja 2016. godine zajedno s još nekoliko lica razbila sva stakla na apelantovom automobilu, odnosno učinila krivično djelo oštećenja tuđe stvari. Navodi da je Općinski sud odbio njegov prijedlog da se kao dokaz izvrši uvid u fotokopiju njegovog pasoša, te da sud službenim putem pribavi informaciju da su nakon inkriminiranog događaja apelant i oštećena išli zajedno na more, tj. prešli granicu i zajedno se vratili s mora, bez adekvatnog i razložnog obrazloženja, čime je povrijedio apelantovo pravo na pristup sudu, a koje je u okviru prava na pravično suđenje. Dalje, apelant navodi da Tužilaštvo nije ni pokušalo da utvrdi identitet „navodnih prijatelja“ oštećene, niti ih je predlagao kao svjedoke, iako su prema iskazu oštećene oni bili očevici „protivpravnog lišenja slobode oštećene“, te su oni čak i zadobili određene tjelesne povrede. Dalje, apelant je opisao pozadinu inkriminiranog događaja te svoj opis onog što se desilo. Navodi da u krivičnopravnom sistemu FBiH, shodno odredbi člana 3. ZKPFBiH, važi pretpostavka nevinosti, kao i princip in dubio pro reo, a tužilac je taj koji je bio dužan da van svake razumne sumnje dokaže ono što je optužnicom stavio na teret optuženom, sada apelantu, što je u konkretnom slučaju propušteno. Prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo ne cijeneći pravilno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti kod apelanta. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer Kantonalni sud njegove žalbene navode nije stvarno i suštinski preispitao, izuzev odluke o visini kazne, za koju smatra da je prestrogo utvrđena.

b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj odluci dao adekvatno i razložno obrazloženje svih bitnih žalbenih navoda koji su isticani u žalbi na prvostepenu presudu. Apelant je imao pravo pristupa sudu, te mu je omogućeno da u drugostepenom postupku, u prisustvu branioca, iznese sve žalbene navode ili prihvati navode svog branioca, kao što je to i učinjeno na sjednici vijeća koja je održana u smislu člana 319. ZKPFBiH. Prema ocjeni Kantonalnog suda, drugostepena odluka po svom sadržaju zadovoljava standarde objektivnog, logičkog i uvjerljivog obrazloženja, te u svemu zadovoljava standard adekvatno obrazložene odluke.

18. Općinski sud je naveo da je presudu donio na zakonit način u skladu s provedenim dokazima.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 139692 18 Kž od 15. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...].

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

27. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne ocjene dokaza, što je potom dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene pozitivnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

30. Kako je Evropski sud u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima „prominentno mjesto u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u kojem odredbe člana 296. stav (2) glase: „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 30).

31. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka u kojem je apelant imao branioca koji je imao mogućnost da poziva svjedoke i izvodi dokaze (član 276. stav 1. ZKP-a) i osporava dokaze optužbe, proglasio apelanta krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud (što je potvrdio i Kantonalni sud) na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant radnjama kako su opisane u izreci presude počinio krivično djelo protivpravnog lišenja slobode iz člana 179. stav 1. KZFBiH i nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, u vezi sa članom 31, te sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoje utvrđenje o apelantovoj krivnji zasnovali na dokazima čiji je sadržaj detaljno interpretiran u prvostepenoj presudi, te koji dokazi su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Ustavni sud zapaža da osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na iskazu oštećene. Naime, da se inkriminirani događaj odvijao u vrijeme, u mjestu i na način kako je to opisala oštećena Općinski sud je utvrdio i na osnovu materijalnih dokaza na koje se pozvao u obrazloženju presude, i to iz fotodokumentacije MUP-a Zenica broj 0804/ 9-4-377/16 od 12. maja 2016. godine, koja govori o pronalasku tragova koji potječu iz krivičnog djela i iz te fotodokumentacije se vidi da je na opisanom mjestu na kolovozu pronađen kaiš, haljina, te pocijepani dijelovi prsluka oštećene, na kojoj garderobi se nalaze tragovi crvene tečnosti. Osim toga, iz fotodokumentacije MUP-a Zenica broj 8-04/9-4376/ 16 od 12. maja 2016. godine vide se povrede oštećene u predjelu lica, šaka i podlaktica sa crvenilom i otocima, a na majici su uočeni crveni tragovi koji asociraju na krv. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obrazložio zašto nije poklonio vjeru iskazima apelanta i saoptuženog, te je za svoj stav dao obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Nadalje, ni iz obrazloženja osporenih presuda, kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je sadržaj ovako provedenih dokaza apelant na bilo koji način doveo u sumnju.

32. U vezi s apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje da je Kantonalni sud propustio da suštinski odluči o njegovim navodima, Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njezinoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).

33. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud u cjelini prihvatio i saglasio se s razlozima i obrazloženjem iz osporene prvostepene presude u pogledu ocjene provedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje, ukazujući na relevantne dijelove iz prvostepene presude. Shodno navedenom, proizlazi da je Kantonalni sud razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude inkorporirao u svoju odluku, a što, imajući u vidu navedene principe, ne dovodi u pitanje standard obrazložene presude.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant pretežan dio navoda koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovom mišljenju iznesenom u apelaciji, odgovorio na te navode. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud kao redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu apelantove krivice. Dakle, imajući u vidu apelantove navode, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno ocijenio sve apelantove žalbene navode te odgovorio zašto su oni neosnovani.

35. Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje stvari, analizira dokaze na način kako mu to odgovara i ide u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u datom obrazloženju osporene presude, koja je rezultat svestrane i ozbiljne ocjene dokaza, ne uočava bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, osim apelantovog nezadovoljstva osporenom presudom. Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti bilo kakvu povredu odredaba ZKPFBiH. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, izvršili analizu svih provedenih dokaza, naročito da su doveli u vezu iskaze oštećene s iskazima apelanta i saoptuženog, te s materijalnim dokazima pojedinačno i pri tome su dali obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te da su provedene dokaze doveli u uzajamnu logičku vezu i da su konačno nakon takve analize utvrdili apelantovu krivicu.

36. S obzirom na izneseno, a imajući u vidu relevantne odredbe čl. 16. i 296. stav 2. ZKP-a, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo Općinski sud u odnosu na svoje uvjerenje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, a koje je kao logične prihvatio i Kantonalni sud, zadovoljavajući s aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako ZKP i zahtijeva, i s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda, ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe, uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok određenim dokazima odbrane nije poklonio vjeru, ne utječe na pravično suđenje. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. U pogledu apelantovih navoda da je donesenim presudama prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je odluka o apelantovoj krivici isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija, već naprotiv da su odluke redovnih sudova o apelantovoj krivici zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštovanje svih procesnih garancija. Ustavni sud u kontekstu navedenog u prethodnim tačkama ove odluke zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o apelantovoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenju presumpcije nevinosti, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo.

39. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku budući da je Općinski sud odbio njegov prijedlog da se kao dokaz izvrši uvid u fotokopiju njegovog pasoša, te da sud službenim putem pribavi informaciju da su nakon inkriminiranog događaja apelant i oštećena išli zajedno na more, tj. prešli granicu i zajedno se vratili s mora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda br. AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).

40. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredaba člana 278. stav 2. ZKP-a ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaj za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljeni na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je u presudi Kantonalnog suda navedeno da je prvostepeni sud uz dovoljno jasno obrazloženje odbio provođenje ovog dokaza ocijenivši ga nepotrebnim i o tome dao razloge pri donošenju rješenja na zapisnik o glavnom pretresu, koje razloge je kao jasne i dovoljne prihvatio i Kantonalni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je apelant zahtijevao. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može razloge koje su sudovi dali u vezi s ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga su svi navodi koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije neosnovani.

41. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koji se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja pa da bi ih dodatno elaborirao jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud kao redovni sudovi dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

43. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantu u predmetnom postupku bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je i koristio, te koju je Kantonalni sud djelomično uvažio i preinačio odluku o visini kazne koju je Općinski sud izrekao apelantu na način da je kaznu smanjio, dok je u preostalom dijelu žalbe odbio kao neosnovane. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u granicama propisanim relevantnim odredbama ZKPFBiH, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio žalbu apelanta i njegovog branioca (kao i saoptuženog i njegove braniteljice) i zaključio da su neosnovane, dajući za to jasno obrazloženje. Konačno, Ustavni sud smatra da činjenica da navedeni pravni lijek nije imao kao rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije u cijelosti rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-510/19 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio