Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1587/19 (R. B.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1587/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1587/19, rješavajući apelaciju Razije Bekan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razije Bekan podnesena zbog nemogućnosti realizacije potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj PR-63/05 od 28. februara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Razija Bekan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. aprila 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti realizacije potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-63/05 od 28. februara 2006. godine.
Činjenično stanje
2. Presudom Općinskog suda broj PR-63/05 od 28. februara 2006. godine obavezana je tužena (Društvo „Sarabon“ DD Tvornica čokolade i kandita, Sarajevo) da apelanticinom pravnom predniku (suprugu) na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati određene novčane iznose, detaljno navedene u izreci presude.
3. Apelanticin pravni prednik je radi prinudnog izvršenja navedene presude pred Općinskim sudom 5. juna 2006. godine pokrenuo izvršni postupak. Kao sredstvo izvršenja predložio je zapljenu izvršenikovih novčanih sredstava koja se nalaze u blagajni, te na određenim žiro-računima koji se vode kod banaka detaljno navedenih u prijedlogu za izvršenje. Općinski sud je predloženo izvršenje dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 065 0 I 0600 3103 od 16. juna 2006. godine.
4. Iz stanja spisa nadalje proizilazi da je nad izvršenikovom imovinom Rješenjem Općinskog suda broj 09 65 St 020833 06 St od 20. decembra 2006. godine otvoren stečajni postupak, te je Općinski sud rješenjem od 7. novembra 2007. godine prekinuo izvršni postupak zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom. Odredio je da će prekid postupka trajati do zaključivanja stečajnog postupka nad izvršenikom ili dok tražilac izvršenja ne stavi prijedlog za nastavak postupka ako se za to steknu zakonski uslovi.
5. Apelanticin pravni prednik je u stečajnom postupku prijavio potraživanje koje mu je dosuđeno navedenom pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda. Predmetno potraživanje je evidentirano u Tabeli stečajnih povjerilaca u stečajnom postupku koji je i dalje u toku. Nadalje proizilazi da apelantica nije namirila potraživanja koja su dosuđena pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom njenom suprugu, a koja su priznata i evidentirana u Tabeli stečajnih povjerilaca.
6. Općinski sud je Dopunskim rješenjem o nasljeđivanju broj 65 0 O 2800074 19 03 0d 26. februara 2019. godine utvrdio da je apelantica zakonska nasljednica svoga supruga sa dijelom 1/1 naknadno pronađene imovine-prava i obaveza iz Presude Općinskog suda broj PR-63/05 od 28. februara 2006. godine.
Apelacioni navodi
7. Apelantica smatra da joj je zbog nemogućnosti realizacije potraživanja koja su dosuđena pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom njenom pravnom predniku (suprugu) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj je uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica ukazuje da je njen pravni prednik na osnovu navedene sudske odluke pokrenuo izvršni postupak, koji je prekinut zbog nastupanja posljedica otvaranja stečajnog postupka nad imovinom stečajnog dužnika (izvršenika), a stečajni postupak je još uvijek u toku. Apelantica ističe da je u konkretnom slučaju većinski vlasnik stečajnog dužnika (Društvo „Sarabon“ DD Tvornica čokolade i kandita, Sarajevo) Vlada Kantona Sarajevo, te smatra da je upravo Vlada Kantona Sarajevo odgovorna za dugovanja stečajnog dužnika, uključujući dugove po presudi koja je donesena u korist apelanticinog pravnog prednika, koje bi trebalo pripisati državi, odnosno Vladi Kantona Sarajevo, što znači i naplatiti od države, odnosno Vlade Kantona Sarajevo. Apelantica predlaže da se odluka dostavi Vladi Kantona Sarajevo kako bi preduzela odgovarajuće mjere da ona, kao imalac sudske odluke na teret Budžeta Vlade Kantona Sarajevo u razumnom roku naplati svoje potraživanje, te da joj Ustavni sud zbog povrede navedenih prava dodijeli naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.300,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Ustani sud zapaža da se suština apelacionih navoda u konkretnom slučaju odnosi na nemogućnost reazlizacije pravosnažne i izvršne sudske odluke na teret Društva „Sarabon“ DD Tvornica čokolade i kandita, Sarajevo u stečaju, za šta u odlučujućoj mjeri apelantica smatra odgovornu Vladu Kantona Sarajevo, kao većinskog vlasnika izvršenika tj. stečajnog dužnika, te smatra da bi dugove po navedenoj presudi trebalo pripisati Vladi Kantona Sarajevo, što znači i naplatiti od države, odnosno Vlade Kantona Sarajevo.
11. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, koji se inter alia odnosio i na nemogućnost realizacije potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih presudom čije se neizvršenje osporava predmetnom apelacijom, zauzeo stanovište: „U predmetnom slučaju Sud zapaža da su aplikanti istaknuli da bi se vlasnici poduzeća o kojima je riječ (odnosno, Federacija Bosne i Hercegovine u slučaju Krivaje, Tuzlanski kantonu slučaju TTU, i Grad Mostar u slučaju Sigurnosti) trebali smatrati odgovornima za dugove poduzeća, uključujući i dugove po presudama u njihovu korist. Oni su tako ustvari pozvali Sud da skine korporativni veo u pogledu ovih poduzeća. U tom smislu, aplikanti između ostalog navode da su vlasti o kojima je riječ zloupotrijebile korporativnu formu i imovinu poduzeća. Sud dalje primjećuje da se prema domaćem zakonu (vidi tačku 61. gore u tekstu) može pokrenuti parnični postupak za podizanje korporativnog vela u takvim okolnostima. Kako je gore već navedeno, postojanje puke sumnje u izglede na uspjeh pravnog lijeka koji nije očito uzaludan nije valjan razlog za propust da se on iskoristi.... Konačno, u pogledu argumenta da bi prigovor vlade trebalo odbiti jer je Ustavni sud proglasio apelacije gđe Muminović, g. Bradarića i g. Iveljića dopuštenima i razmatrao njihove predmete u meritumu, Sud zapaža da su razmatrane i proglašene dopuštenima samo njihove pritužbe o dužini postupka (vidi tačke 19., 27. i 37. gore u tekstu). Ustavni sud se nije bavio pitanjem da li bi dugove po presudama u korist aplikanata trebalo pripisati državi, što znači i naplatiti od države, što je suština ovog slučaja pred Sudom. Tako se ovaj dio predmeta mora odbaciti u skladu sa članom 35. stavovi 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova…“ (vidi Evropski sud, Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 27. novembra 2018. godine, aplikacija broj 14738/16). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, kao i činjenicu da apelantica nije pokrenula postupak „podizanja korporativnog vela“, odnosno nije, na osnovu odredaba člana 54. Zakona o parničnom postupku, podnijela deklaratornu tužbu u parničnom postupku s ciljem utvrđivanja da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 5. Zakona o privrednim društvima kako bi Vlada Kantona Sarajevo, kao većinski vlasnik izvršenika bila odgovorna za izmirenje predmetnih potraživanja, Ustavni sud zaključuje da apelantica u konkretnom slučaju nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1467/17 od 11. juna 2019. godine, AP-7448/18 od 25. juna 2019. godine, te AP-4372/18 od 15. jula 2020. godine dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), gdje je dosljedno podržao navedenu praksu Evropskog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelantica u konkretnom slučaju nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu, te je iz tog razloga predmetna apelacija nedopustiva.
12. U odnosu na apelanticin zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu
74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu, apelantici ne pripada pravo na kompenzaciju.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević