Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-780/19 (V. B.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-780/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 780/19, rješavajući apelaciju Vedrana Bodirože, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vedrana Bodirože podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine i 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vedran Bodiroža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Marko Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine i 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3809/18 od 11. septembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju, koju je apelant 13. jula 2018. godine podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine, zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti (dostupna na www.ustavnisud.ba). Vrhovni sud je zatim donio Presudu broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Republičkog javnog tužilaštva – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Pozvani su 20. jula 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine apelanta, te još pet optuženih, među kojim i V. T., proglasio krivim da su kao pripadnici zločinačkog udruženja, konkretno opisanim radnjama u sedam tačaka izreke presude, počinili krivično djelo u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS. Apelant je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine. Na osnovu člana 82. stav 1. KZRS optuženim je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, bliže opisano u izreci presude.
7. U obrazloženju presude je navedeno da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe, dokazi odbrane i da je sud izveo dokaze po službenoj dužnosti (svi dokazi detaljno pobrojani na str. od 11. do 15. obrazloženja presude). Na str. od 19. do 24. navedeni su sadržaji iskaza saslušanih svjedoka optužbe, zatim sadržaj nalaza i mišljenja vještaka za kriminalističko-tehnička pitanja koji je dopunjavan dva puta, uz izjavu koju je vještak dala tim povodom i na glavnom pretresu, te je na str. od 26. do 31. naveden sadržaj preslušanih presretnutih telefonskih razgovora snimljenih na DVD-u za relevantni period. Presuda je iznijela, podvrgla analizi i ocijenila sadržinu devet iskaza svjedoka optužbe, te su posebno ocijenjeni iskazi svjedoka Darka M. i Dalibora M., koje su dali na glavnom pretresu u odnosu na one koje su dali u istrazi, s obzirom na to da se u tom dijelu razlikuju, te su na str. 37. i 38. obrazloženja dati razlozi zašto su prihvaćeni kao tačni iskazi iz istrage, a ne oni s glavnog pretresa. Sve iskaze svjedoka Okružni sud je, u smislu člana 304. stav 7. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), doveo u vezu s dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i vještačenjem oduzete opojne droge. Što se tiče iskaza optužene V. T. sud je na strani 42. presude dao razloge zašto ovaj iskaz prihvaća i cijeni i odgovorio na prigovore koje je odbrana u pogledu tog iskaza upućivala na glavnom pretresu.
8. Konačno, Okružni sud je naveo da je imao u vidu sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne, pa je na strani apelanta kao otežavajuću okolnost cijenio da je već ranije osuđivan (četiri puta za krivična djela krađe, tjelesne povrede – dva puta i falsificiranja isprave), a imao je u vidu količinu i svojstvo oduzete droge i da se radi o težoj opojnoj drogi kokain koja je veoma štetna po zdravlje ljudi. Sud je također cijenio porodične i druge lične prilike optuženih, da su djelo izvršili s ciljem stjecanja imovinske koristi, pa cijeneći navedene okolnosti na strani optuženih nije našao naročito olakšavajuće okolnosti, te ih je osudio na kaznu zatvora s navedenim trajanjem za svakog pojedinačno smatrajući da će se izrečenim kaznama zatvora postići svrha kažnjavanja, kako generalna tako i specijalna prevencija.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i ostalih optuženih i presudu Okružnog suda u odnosu na njega i još četiri optužena u cjelini potvrdio. Djelimično je uvažena žalba optuženog J. T. i u odnosu na njega prvostepena presuda je preinačena.
10. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da mu je Okružni sud odbijanjem prijedloga za saslušanje svjedoka S. R. (u vezi sa tačkom 6. presude) povrijedio pravo na odbranu. Vrhovni sud je naveo da iz transkripta i tonskog zapisa s glavnog pretresa održanog 20. decembra 2017. godine proizlazi da je Okružni sud donio rješenje u kojem je obrazložio da to čini zbog ekonomičnosti postupka. Osim toga, iz tonskog zapisa s glavnog pretresa vidljivo je da je i sam branilac od ranijeg takvog prijedloga već jednom odustajao iz istih razloga iz kojih je sud odbio njegov novi prijedlog. Kod ovakvog stanja stvari, bez obzira na to što Okružni sud to nije obrazložio u pismeno izrađenoj presudi, saopćavanjem razloga odbijanja prijedloga na glavnom pretresu odbrani nije uskraćeno obrazloženje za njegovo odbijanje. U vezi s tim u presudi je istaknuto i da navedeno odbijanje nije utjecalo na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo zato što iz iskaza samog apelanta proizlazi da je on navodno otišao na put sa svjedokom 4. marta 2016. godine u 7.00 sati ujutro, a da su se u Banjaluku vratili u 19.00 sati, dok se utvrđuje da je inkriminirane radnje preduzeo oko 20.45 sati tog dana, skoro dva sata nakon što se svjedok više nije nalazio u njegovom društvu.
11. Dalje, Vrhovni sud je u obrazloženju presude (strana 6) ocijenio da prihvaćanjem iskaza osuđene V. T., datog u istrazi, prvostepena presuda nije zasnovana na nezakonitom dokazu jer se u njenu sposobnosti davanja izjave u istrazi nije pojavila sumnja, a ta sposobnost je potvrđena u toku glavnog pretresa izvršenim psihijatrijskim vještačenjem. Osim proizvoljne tvrdnje zasnovane na tome što ovaj iskaz tereti ostale optužene, uključujući njene bliske srodnike, u prilog tvrdnji o njenoj nesposobnosti nisu ponuđeni bilo kakvi dokazi. U vezi s tim je navedeno da je u istrazi V. T. oba puta saslušana u svojstvu osumnjičene u prisustvu branioca, a prethodno je upozorena u smislu odredbe člana 143, uključujući i stav 2. tačku v) ZKP-a, pa se ovakav iskaz osuđene koji je dat u istrazi može koristiti na glavnom pretresu po zakonom propisanom izuzetku od načela neposrednosti u skladu sa članom 288. stav 3. ZKP-a, bez obzira na to što ona na njemu nije iznosila svoju odbranu. Činjenica da zbog takve njene odbrane suoptuženim nije data mogućnost da je ispitaju u vezi s iskazom iz istrage ne utječe na zakonitost ovog dokaza i donesene presude, niti povređuje pravo na odbranu budući da se presuda ne zasniva jedino, niti u odlučujućoj mjeri na njenom iskazu, već i na iskazima saslušanih svjedoka A. K., M. V., D. M. i ostalih, koje je sud cijenio zajedno s materijalnim dokazima.
12. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor da je opojna droga koja je oduzeta od apelanta po Potvrdi broj 10-02/2-2-85/15 od 25. septembra 2015. godine dobrovoljno predata, a po Potvrdi broj 10-02/2-2-25/16 od 18. marta 2016. godine proizlazi da je oduzeta prilikom lišavanja slobode, na što apelant nije imao primjedbi, o tome je obaviješten tužilac i droga je deponirana kod Osnovnog suda u Banjaluci. Zbog toga, ovdje se ne radi o nezakonitim dokazima.
13. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanom i žalbu apelantovog branioca u kojoj, kako je navedeno, „netačno i neosnovano“ tvrdi da je sud prihvatio nezakonit zapisnik o saslušanju svjedokinje Nine H. pred ovlaštenim službenim licima jer je sačinjen na ćiriličnom pismu iako je ona na glavnom pretresu izjavila da ne zna da čita i piše ćirilicu. Ovo iz razloga što prvostepeni sud navedeni zapisnik nije prihvatio ni uvrstio u dokazni materijal zato što ga nisu potpisali zapisničar i policijski službenik i on je vraćen tužiocu. Ova svjedokinja je neposredno saslušana na glavnom pretresu i u tom iskazu je opisala događaj iz 2015. godine i taj njen iskaz je sud cijenio. Zato žalbeni prigovori o zasnivanju presude na nezakonitim dokazima nisu osnovani, tako da nije ni počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. tačka z) ZKP-a.
14. Dalje je ocijenjeno da, suprotno žalbenim navodima, izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti protivrječna sama sebi i datim razlozima, a presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. U izreci presude su sadržani svi elementi bića krivičnih djela za koje su optuženi proglašeni krivim. Ovako koncipirana izreka njihovu pripadnost organiziranoj kriminalnoj grupi i pojedinačne radnje određuje kako po realnoj djelatnosti tako i po psihičkom odnosu prema toj djelatnosti. U tom pogledu mjesto i uloga svakog optuženog su utvrđeni tako da jasno određuju njegovo ponašanje u skladu s pravnom ocjenom počinjenog krivičnog djela. Također su dati razlozi za sve utvrđene odlučne činjenice koji nisu suprotne izreci presude i izvedenim dokazima koje kao takve prihvaća i Vrhovni sud.
15. Navedeno je da se optuženi, osporavajući valjanost datih razloga prvostepene presude, uglavnom bave činjeničnim osnovom pobijane presude pokušavajući da kroz taj osnov izdejstvuju drugačiju ocjenu dokaza, što bi vodilo revidiranju činjeničnog stanja tako da ono njima odgovara. U nastojanju da potvrde svoje navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom stanju pristupaju selektivnoj i nekritičkoj ocjeni izvedenih dokaza, zapadajući u nelogičnosti i neuvjerljivosti zbog kojih prigovaraju samoj presudi. Posebno se podvrgavaju kritici iskazi svjedoka koje sud cijeni i na osnovu njih utvrđuje odlučne činjenice, a prije svega iskaz optužene V. T. dat u istrazi. Zbog toga u svojim tvrdnjama i ostaju bez konkretnih rezultata i uspjeha. Svjedoci čije iskaze sud prihvaća potvrdili su kada, gdje i kako su od optuženih kupovali opojnu drogu. Navedeno je da je svjedok I. J. potvrdio da je krajem 2016. i početkom 2017. godine četiri puta kupovao opojnu drogu kokain od apelanta, te je detaljno opisao za koji iznos je kupovao drogu i gdje se nalazi apelantova kuća u koju je odlazio radi kupovine, što ovom iskazu daje posebnu uvjerljivost. U vezi s apelantom svjedokinja Nina H. je potvrdila da je bila s njim 25. septembra 2015. godine kada je lišen slobode, da ju je nakon toga apelant pozivao iz policijske stanice i tražio da ode na mjesto gdje je uhapšen da potraži nešto što je njemu ispalo. Svjedokinja potvrđuje da je tada u vezi s tim kontaktirala i s optuženim J. T. Svoje poznanstvo s apelantom potvrdila je i svjedokinja M. E., objasnivši kako su se upoznali, kako su ostvarivali telefonske komunikacije i preko kojih brojeva telefona i kako ga je upoznala sa svojim prijateljima kojim je on kasnije prodavao drogu. Ovaj iskaz je sadržajan, određen i uvjerljiv, potvrđen je i dokazima transkripata telefonskih kontakata između svjedoka i apelanta pa mu je sud opravdano poklonio vjeru. Svjedok M. V. se detaljno izjašnjavao i o apelantovom dolasku do kuće optuženog O. B. 18. marta 2016. godine, kako se ponašao, da su tom prilikom kod njega pronašli i oduzeli 10,32 grama opojne droge kokain, a da je ovo tačno proizlazi i iz Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 10-02/2-2-25/16 od 18. marta 2016. godine. Saglasno ovom svjedoku sve to što se dešavalo 18. marta 2016. godine potvrdio je i svjedok B. G., i to da je s apelantom pred kuću optuženog O. B. putničkim vozilom kao suvozač došao i M. D. i da je tom prilikom od apelanta oduzeta opojna droga. Sud pravilno cijeni i prihvaća iskaze iz istrage svjedoka Dalibora M. da je od apelanta par puta kupovao kokain, kao i svjedoka Darka M. da je do kokaina dolazio preko svog prijatelja D. S. s kojim je nekoliko puta išao do apelantove kuće gdje je D. S. kupovao kokain. Optužena V. T. u svom iskazu detaljno je opisala da je drogu kokain koju je, upakiranu, preuzetu od optuženog O. B., kasnije predavala optuženom J. T. ili apelantu. Dovodeći iskaze ovih svjedoka i optužene V. T. u vezu sa sadržajem tonskih zapisa telefonskih razgovora, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, vještačenjem oduzete materije, Okružni sud je došao do potpunih zaključaka o odlučnim činjenicama, o načinu i okolnostima izvršenja svake konkretne radnje pojedinog optuženog i njegove uloge u zajedničkom djelovanju koje na taj način utvrđuje.
16. Vrhovni sud je ocijenio da su utvrđene kazne zatvora i izrečene kazne od strane prvostepenog suda pravilno odmjerene jer je taj sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se stječu na strani optuženih.
17. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine odbio kao neosnovane zahtjeve za zaštitu zakonitosti koje su podnijeli apelant i ostalih osuđeni.
18. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao odgovore na žalbene prigovore u pogledu svih odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, te se pozvao i na razloge iz prvostepene presude (koji su, i prema ocjeni tog suda, detaljni i valjani).
19. Vrhovni sud je ocijenio i da je drugostepena presuda dala odgovore na žalbene prigovore kojima se osporavala zakonitost dokaza na kojima se zasniva prvostepena presuda. Tako je u vezi s osporavanjem zakonitosti iskaza osuđene V. T. iz istrage drugostepena presuda dala razloge na strani 6. obrazloženja, te je u vezi s prigovorima o nezakonitosti dokaza – vještačenje mobilnih telefona drugostepena presuda dala razloge na strani 4. obrazloženja. Nadalje, suprotno navodima iz zahtjeva branioca apelanta i N. M., drugostepena presuda je na strani 5. dala odgovore na žalbene prigovore kojima se ukazivalo na povredu prava na odbranu u dijelu izmjene opisa radnji od strane tužioca, zatim na žalbene prigovore iz žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u vezi s osporavanjem pravne kvalifikacije predmetnog krivičnog djela u odnosu na osuđenog apelanta (str. 8, 9. i 10. obrazloženja), kao i na žalbene prigovore u pogledu žalbenog osnova odluke o krivičnoj sankciji.
20. Vrhovni sud je dalje ocijenio neosnovanim navode o počinjenoj bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka koja se manifestira u obliku povrede prava na odbranu, uslijed prihvaćanja i zasnivanja presude na iskazima svjedoka Dalibora M. i Darka M. iz istrage. Naime, s jedne strane, ovi svjedoci su saslušani i na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, pa je odbrana imala mogućnost da ih ispita unakrsno (što je i učinila), a tužilac je prilikom saslušanja svjedoka koristio zapisnike o njihovom saslušanju iz istrage, nakon čega ih je priložio kao dokazni materijal, u smislu odredbe isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazima ovih svjedoka iz istrage, već i na drugim mnogobrojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu.
21. Najzad iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanom ocijenjena i tvrdnja osuđene V. T. da joj je povrijeđeno pravo na odbranu. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud odbio prijedlog branioca ove osuđene za provođenje dokaza – psihijatrijskog vještačenja osuđene, ali je nakon toga, kao dokaz suda, vještačenje provedeno. Iz nalaza i iskaza vještaka dr. S. V. proizlazi da je osuđenoj V. T. u aprilu 2017. godine dijagnosticirana reaktivna depresija (iskaze u istrazi je dala 31. 3. 2017. godine) i da ta dijagnoza ne može dovesti do procesne nesposobnosti. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvao apelant, navodi da je pronađena opojna droga bila namijenjena njegovoj ličnoj upotrebi i da u konkretnom slučaju ne postoji namjera dalje ulične prodaje budući da je „ovisnik o alkoholu i opojnoj drogi kokain, da konzumira i marihuanu“, o čemu je na glavnom pretresu 20. decembra 2017. godine svjedočio te da slijedom toga nije počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U tom kontekstu apelant prigovara i činjeničnom utvrđenju redovnih sudova. Apelant, također, navodi da je osuđujuća presuda donesena na osnovu dva nezakonita dokaza te da Vrhovni sud nakon prigovora odbrane o istaknutim prigovorima nije dao valjane razloge. U tom kontekstu ističe, a u vezi s tačkom 1. izreke presude, da je pronađena i oduzeta opojna droga kokain bila u vratima putničkog motornog vozila koje je koristio apelant, bez odgovarajuće sudske naredbe te je stoga nezakonit dokaz. Ukazuje da je drugi nezakonito pribavljen dokaz – zapisnik o saslušanju svjedokinje Nine H. koja je izjavila da ne zna da čita i piše ćirilično pismo te da nije znala šta potpisuje. Također navodi da je izjava osumnjičene V. T. pribavljena suprotno „načelima morala i etike“, poziva se na psihijatrijsko vještačenje osuđene V. T., analizira iskaze svjedoka i ponavlja navode koje je prethodno isticao u žalbi i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Pored toga, ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je sud odbio njegov prijedlog za saslušanje svjedoka S. R., koji je, kako tvrdi, „bio od vitalnog značaja za tačku 6. optužnice za koju je apelant proglašen krivim“. Prigovara da su kao dokaz u prvostepenom postupku prihvaćeni zapisnici o ispitivanju nekih od svjedoka Dalibora M., Marka D. i Darka S., u kojim uvjetima odbrani nije bilo omogućeno da ih ispita. Navodi da su mu povrijeđena prava „i prilikom samog odmjeravanje kazne jer on na svojoj strani nije imao otežavajućih okolnosti“.
b)Odgovori na apelaciju
23. Vrhovni sud i Okružni sud su u odgovorima na apelaciju istakli da u predmetnom postupku nisu povrijeđene odredbe materijalnog krivičnog zakona, ZKP-a, Ustava BiH te Evropske konvencije.
24. Tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelaciju, u suštini, istaklo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, da su dokazi pribavljeni na zakonit način (ne povredama ljudskih prava), da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i zasnovano je na brojnim dokazima koji su neposredno izvedeni na glavnom pretresu, koji su analizirani u obrazloženju prvostepene presude i koji su pravilno ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP-a. Posebno je pojašnjen postupak uzimanja izjave od optužene V. T. U obrazloženju sudskih odluka su dati jasni razlozi, a što sve potvrđuju brojni dokazi neposredno izvedeni na glavnom pretresu, kao što su presretnute telekomunikacije, SMS poruke, iskazi saslušanih svjedoka, materijalni dokazi – oduzeta opojna droga kokain, izjava vještaka hemijske struke, nalaz vještaka, iskaz osumnjičene V. T., kao i drugi brojni dokazi u spisu. Navedeni sadržaj snimljenih presretnutih razgovora, dinamika događaja, iskaz svjedoka Nine H. i sve ostalo na nesumnjiv način upućuje na zaključak da se radilo o neovlaštenom prometu opojne droge kako je to u tački 1. optužnice i stavljeno na teret optuženim, te da je riječ o jednoj uhodanoj šemi i dobro uvezanim pripadnicima iste grupe. U prilog navedenom ukazuje i iskaz svjedokinje Nine H., koja je saslušana neposredno na glavnom pretresu i koja je potvrdila da je s apelantom u to vrijeme bila u emotivnoj vezi, da je 25. septembra 2015. godine bila prisutna kad je on lišen slobode.
V.Relevantni propisi
25. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka US) relevantne odredbe glase:
Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207. st. (1) i (3) (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kazniće se službeno lice, nastavnik, vaspitač, socijalni ili zdravstveni radnik ili sveštenik koji djelo izvrši koristeći svoj položaj, kao i lice koje organizuje mrežu preprodavaca ili posrednika za izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana ili je djelo izvršeno od strane više lica Izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja Član 366. stav (2) (2) Ko u sastavu grupe ili organizovane kriminalne grupe izvrši krivično djelo utvrđeno ovim zakonikom za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Zakonitost dokaza Član 10.
(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (1) (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelacija podnesena 20. februara 2019. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5. i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je apelant u apelacionim navodima pokrenuo isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelacije samo u odnosu na to pravo. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
34. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Apelantovi navodi se u suštini svode na tvrdnje da su u osporenim presudama izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi s njegovim navodima o zakonitosti dokaza i njihovoj ocjeni, te primjeni pozitivnog prava.
36. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati uvidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
37. Najzad, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. U vezi s apelantovim osporavanjem iskaza optužene V. T., Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4811/18 od 2. jula 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju Ognjena Brankovića odbio kao neosnovanu. U predmetu broj AP 4811/18 apelant je jedno od lica koje je osuđeno zajedno s apelantom u konkretnom krivičnom predmetu (za krivično djelo počinjeno u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav
2. KZRS u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS) i koje je osporavalo iste presude kao apelant u konkretnom predmetu i ukazivalo je na povredu prava na pravično suđenje prihvaćanjem iskaza osuđene V. T. iz istrage jer nije saslušana u svojstvu svjedoka i njen iskaz predstavlja jedini iskaz na kojem sud zasniva presudu u pogledu postojanja zločinačkog udruženja. Ustavni sud primjećuje da u odnosu na apelanta u konkretnom predmetu nema ništa zbog čega bi njegova apelacija trebala biti riješena na drugačiji način u odnosu na apelaciju broj AP 4811/18 te se u tom pogledu poziva na obrazloženje iz citirane odluke (tač. 52–54). Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud ukazuje i da je u Odluci o dopustivosti broj AP 4787/18 od 4. juna 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) ispitivao apelaciju upravo osuđene V. T., u kojoj je, pored ostalog, tvrdila da joj je prekršeno pravo na odbranu jer nije provedeno vještačenje o stanju njene svijesti prije i u vrijeme izvršena djela. Ustavni sud je zaključio (vidi tačku 13) da nije proizvoljan stav redovnog suda da je na osnovu vještačenja po nalogu suda utvrđeno da je V. T. sposobna učestvovati u krivičnom postupku i da nije bilo prethodnih promjena stanja svijesti. Nadalje, Ustavni sud je zapazio da su redovni sudovi imali u vidu i cijenili činjenicu da apelant i ostali optuženi nisu imali mogućnost da ispitaju V. T. u vezi s datim iskazima jer se branila ćutanjem. Vrhovni sud je zaključio da ova okolnost ne rezultira kršenjem prava na odbranu jer se prvostepena presuda ne zasniva samo na tom dokazu. U vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka A. K., M. V., D. M. i ostalih koje je sud cijenio, na materijalne dokaze (potvrde o oduzimanju predmeta – droge, nalaze vještaka), te i dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama. Slijedom navedenog, apelantovi navodi u ovom dijelu ne mogu se prihvatiti kao osnovani.
39. Apelant, dalje, tvrdi da je nezakonit dokaz i iskaz svjedokinje Nine H. zato što je zapisnik o njenom saslušanju iz istrage nezakonit dokaz jer je sačinjen na ćirilici, a svjedokinja je na glavnom pretresu izjavila „da ne zna da čita i piše ćirilično pismo…te da nije znala šta potpisuje“. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je Vrhovni sud, u vezi s apelantovom identičnom tvrdnjom, utvrdio da Okružni sud navedeni zapisnik nije prihvatio niti uvrstio u dokazni materijal zato što ga nisu potpisali zapisničar i policijski službenik i on je vraćen tužiocu. Vrhovni sud je utvrdio da je svjedokinja Nina H. neposredno saslušana na glavnom pretresu, u kojem iskazu je opisala događaj iz 2015. godine i taj njen iskaz je sud cijenio. Najzad, iz apelantovih navoda, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je apelantu bila uskraćena mogućnost da ovu svjedokinju ispituje i da njen iskaz osporava. Nadalje, u vezi s tvrdnjom o nezakonitosti dokaza – pronađene i oduzete opojne droge kokain – bez odgovarajuće sudske naredbe, Ustavni sud zapaža da je među provedenim dokazima na glavnom pretresu Okružni sud naveo i Potvrdu broj 10-02/2-2-85/15 od 25. septembra 2015. godine. Vrhovni sud je dalje ispitao ovaj apelantov prigovor i utvrdio da je opojna droga koja je oduzeta od apelanta po Potvrdi broj 10- 02/2-2-85/15 od 25. septembra 2015. godine dobrovoljno predata, a da iz Potvrde broj 10-02/2-2- 25/16 od 18. marta 2016. godine proizlazi da je od apelanta oduzeta prilikom lišavanja slobode, na što apelant nije imao primjedbi, o čemu je obaviješten tužilac i droga je deponirana kod Osnovnog suda u Banjaluci. Vrhovni sud je stoga ocijenio da se ne radi o nezakonitom dokazu. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda u vezi s odgovorima na navode o nezakonitim dokazima, Ustavni sud ne može prihvatiti osnovanim ni apelantove navode u ovom dijelu. Ovo posebno zato što apelant ne dovodi u sumnju i ne osporava sadržaj naprijed provedenih dokaza, da su svi pobrojani dokazi provedeni na glavnom pretresu i da je apelant imao i koristio mogućnost da osporava njihovu zakonitost, da su njegove tvrdnje redovni sudovi detaljno ispitali i ponudili razloge i obrazloženja zbog kojih su ih ocijenili neosnovanim, a koji razlozi i obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
40. U vezi s apelantovim navodima kojim osporava primjenu pozivnih propisa i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i donošenja odluke podvrgli brižljivoj i savjesnoj ocjeni provedene dokaze kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, uključujući i iskaz osuđene V. T. i svjedokinje Nine H. Naime, iz osporenih presuda proizlazi da su svjedoci, čije iskaze sud prihvaća, potvrdili kada, gdje i kako su od apelanta kupovali opojnu drogu. Svjedok A. K. je izjavio da je od apelanta u toku 2016. i 2017. godine više puta kupovao opojnu drogu kokain. Svjedok M. V. je detaljno opisao sporni događaj od 4. marta 2016. godine pred apelantovom kućom, tj. dolazak i ponašanje svjedoka A. K., kao i da je ovaj svjedok prilikom saslušanja izjavio da je drogu kupio od apelanta. Ocijenjeno je da je ovaj iskaz uvjerljiv s obzirom na to da je od A. K., prema potvrdi o oduzimanju predmeta od 4. marta 2016. godine, oduzeta materija za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi. Nadalje, svjedok M. V. se detaljno izjasnio i o dolasku optuženog V. B. do apelantove kuće 18. marta 2016. godine, kako se ponašao, da su tom prilikom kod njega pronašli i oduzeli 10,32 grama opojne droge kokain, što proizlazi i iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 18. marta 2016. godine. Izjavu svjedoka M. V. potvrdio je i svjedok B. G. koji je s optuženim V. B., kao suvozač, da je s njima bio i M. D. te da je tom prilikom od optuženog V. B. oduzeta opojna droga. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je u vezi s iskazima pobrojanih svjedoka cijenjen i iskaz osuđene V. T. iz istrage o tome pod kojim okolnostima je od apelanta preuzimala opojnu drogu kokain.
43. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da su u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu zakonitosti provedenih dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu, niti prilikom odlučivanja o visini kazne. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, detaljno ispitao apelantove identične tvrdnje te je u osporenoj odluci dao obrazloženje zašto su istaknuti prigovori neosnovani. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu zakonitosti provedenih dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, te da je primjena prava bila proizvoljna, pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu kako apelant tvrdi u apelaciji.
44. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku budući da je Okružni sud odbio njegov prijedlog da se kao svjedok sasluša S. R. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).
46. Ustavni sud, također, podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je načelo ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezano s pravom iz člana 6. stav 3. tačka
d) Evropske konvencije. Ovo načelo predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeno načelo podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredbi člana 278. stav 2. ZKP-a ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći navedena načela u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen da bi upravo taj dokaz bitno utjecao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je u presudi Vrhovnog suda navedeno da iz transkripta i tonskog zapisa s glavnog pretresa održanog 20. decembra 2017. godine proizlazi da je Okružni sud donio rješenje u kojem je obrazložio da to čini zbog ekonomičnosti postupka. Osim toga, iz tonskog zapisa s glavnog pretresa vidljivo je da je i sam branilac od ranijeg takvog prijedloga već jednom odustajao iz istih razloga iz kojih je sud odbio njegov novi prijedlog. Također je u presudi istaknuto i da odbijanje apelantovog prijedloga da se kao svjedok sasluša S. R. u vezi s tačkom 6. presude nije utjecalo na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja jer iz iskaza samog apelanta proizlazi da je on navodno otišao na put sa svjedokom 4. marta 2016. godine u 7.00 sati ujutro, a da su se u Banjaluku vratili u 19.00 sati, dok se utvrđuje da je inkriminirane radnje preduzeo oko 20.45 sati tog dana, skoro dva sata nakon što se svjedok više nije nalazio u njegovom društvu. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je apelant zahtijevao. Stoga su svi navodi koji se odnose na kršenje načela ravnopravnosti strana u postupku u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu zakonitosti provedenih dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, te da je primjena prava bila proizvoljna pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu te da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević