Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2944/19 (R. K.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2944/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2944/19, rješavajući apelaciju Radovana Kecojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radovana Kecojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 055278 18 Rev od 23. augusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055278 15 Gž od 11. decembra 2017.
godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055278 14 P od 6. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radovan Kecojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 055278 18 Rev od 23. augusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 055278 15 Gž od 11. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 055278 14 P od 6. marta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Đ. V. i „Brankoma“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 2. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 7. septembra 2020. do 14. septembra 2020. godine.
4. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 055278 14 P od 6. marta 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate iznos od 30.470,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su prvotuženi kao investitor i GP „Rad“ Bijeljina kao izvođač radova 30. maja 2003. godine zaključili ugovor o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog prostora u Bijeljini. Zatim, da je apelant kao kupac sa GP „Rad“ Bijeljina kao prodavcem 23. aprila 2004. godine zaključio ugovor o kupoprodaji stana površine 33,51 m za cijenu od 36.861,00 KM, od kojeg iznosa je kompenziran iznos od 20.465,70 KM koji predstavlja ranije dugovanje GP „Rad“ Bijeljina prema apelantu, a preostali iznos (16.395,30 KM) apelant se obavezao isplatiti u ratama, koju obavezu je djelimično ispunio, dok GP „Rad“ Bijeljina nije ispunio svoju obavezu. Dalje je naveo da su GP „Rad“ Bijeljina i prvotuženi raskinuli ugovor od 30. maja 2003. godine na način da je Upravni odbor GP „Rad“ Bijeljina odlukom od 5. juna 2006. godine prihvatio prijedlog prvotuženog za raskid ugovora, te je donio odluku od 1. augusta 2006. godine da se izmire kupci stanova, između ostalog i apelant sa iznosom od 30.470,96 KM, i naložio direktoru da potpiše protokol o načinu izmirenja obaveza između GP „Rad“ Bijeljina, prvotuženog i povjerilaca, uključujući i apelanta. Osnovni sud je naveo da je posao izgradnje predmetne stambeno-poslovne zgrade preuzeo drugotuženi, koji je zaključio ugovore s vlasnicima zemljišta na kojem je trebalo izvršiti građenje predmetnog objekta, u kojim ugovorima je između ostalog navedeno da će „regulirati sva eventualna dokazana potraživanja trećih lica koja su kao investitori ili izvođači radova učestvovala u izvođenju građevinskih radova na predmetnim parcelama na kojim je predviđena izgradnja objekta“ i pribavio urbanističku i građevinsku saglasnost za izgradnju. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je prvotuženi imao namjeru da preuzme obavezu GP „Rad“ Bijeljina prema trećim licima koja su vršila ulaganja u predmetnu lamelu preko tog privrednog društva. Međutim, istakao je da je odlučna činjenica da između prvotuženog i GP „Rad“ Bijeljina nije zaključen ugovor kojim bi prvotuženi preuzeo obavezu da apelantu, kao trećem licu, isplati iznos od 30.470,00 KM, te da je prvotuženi 2004. godine napustio posao izvođača radova i investitora na lamelama predmetne zgrade zbog toga što nije mogao pribaviti urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje. Pri tome je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do neosnovanog bogaćenja na strani prvotuženog jer se dio apelantovog potraživanja od 20.465,70 KM odnosi na ranije dugovanje, a s druge strane nije dokazano da je ostatak potraživanja (10.004,30 KM), koji predstavlja iznos koji je apelant isplatio GP „Rad“ Bijeljina na ime ostatka kupoprodajne cijene, uložen u izgradnju predmetnog objekta. U konačnici, Osnovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan i u odnosu na drugotuženog. U vezi s tim je istakao da je tačno da se u nekim od ugovora koje je drugotuženi zaključivao s vlasnicima zemljišta spominje da će drugotuženi regulirati dokazana potraživanja trećih lica ili ulaganja u započetoj izgradnji, ali da to samo po sebi ne znači da su navedeni ugovori osnov da se drugotuženi obaveže da apelantu isplati utuženi novčani iznos. Pri tome je naglasio da apelantovo potraživanje prema GP „Rad“ Bijeljina u iznosu od 20.465,70 KM nema nikakve veze sa spornim odnosom u ovom predmetu, da nema dokaza da je GP „Rad“ Bijeljina iznos od 10.004,30 KM (koji mu je apelant isplatio na ime cijene stana) uložio u izgradnju predmetnih građevinskih objekata, te da ne postoji pismeni ugovor iz kojeg bi jasno proizlazilo da se drugotuženi obavezao da apelantu isplati potraživanje od 30.470,00 KM, koje je apelant imao prema GP „Rad“ Bijeljina.
8. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 055278 15 Gž od 11. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je istakao da ga prihvaća i taj sud. Naveo je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da sporazum o raskidu ugovora o zajedničkoj gradnji zaključenog sa GP „Rad“ Bijeljina predstavlja ugovor o preuzimanju duga u smislu odredbe člana 446. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim ugovorom je prvotuženi preuzeo obavezu da povjeriocima GP ,,Rad“ izmiri potraživanje po osnovu uplaćenih, a neisporučenih stanova. Naveo je da su tačni apelantovi žalbeni navodi da odredbama ZOO nije propisana pismena forma za važnost ugovora o preuzimanju duga, međutim istakao je da neosnovanost žalbe proizlazi iz činjenice da apelant nije dokazao, a što je shodno odredbama čl. 7. i
123. Zakona o parničnom postupku bio dužan, da su tuženi na način propisan odredbom člana 446. ZOO od GP ,,Rad“ Bijeljina preuzeli dug koji je imao prema apelantu kao kupcu stana. U vezi s tim je istakao da apelant ničim nije dokazao da su GP ,,Rad“ Bijeljina ili tuženi, za koje apelant smatra da su preuzimaoci duga, apelanta obavijestili o navodnom preuzimanju duga, niti da im je apelant dao svoju saglasnost u smislu odredbi člana 446. ZOO. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da, u slučaju da su tuženi ugovorili sa GP ,,Rad“ Bijeljina da preuzmu dug prema apelantu, ali bez apelantove saglasnosti, takav pravni posao bi predstavljao preuzimanja ispunjenja u smislu odredbi člana 453. ZOO, te da ni u tom slučaju apelant ne bi imao prava prema tuženima. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti propisani odredbom člana 210. ZOO da se tuženi obavežu da apelantu isplate utuženi novčani iznos s obzirom na to da prvotuženi nije stekao nikakva prava na izgrađenoj zgradi u kojoj je apelant sa GP ,,Rad“ Bijeljina ugovorio kupovinu stana, da nema dokaza da je navedeno privredno društvo novčana sredstva (10.004,30 KM), koja mu je apelant isplatio, uložilo u izgradnju predmetne zgrade, te da je nesporno da je dio kupoprodajne cijene od 20.465,70 KM plaćen kompenzacijom ranijeg duga GP „Rad“ Bijeljina prema apelantu. U konačnici, Osnovni sud je ukazao da na odluku suda nije od utjecaja ni činjenica da je drugotuženi ugovorima garantirao vlasnicima zemljišta na kojem je dovršena predmetna zgrada, čiju izgradnju je započeo GP ,,Rad“ Bijeljina, da treća lica nemaju nikakva prava na izgrađenim nekretninama i da je ugovoreno da svaka ugovorna strana odgovara drugoj strani za obaveze koje je eventualno stvorila prema trećim licima. U vezi s tim je istakao da takva ugovorna odredba ne predstavlja ugovor u korist trećeg lica u smislu odredbe člana 149. ZOO, kako to apelant smatra, s obzirom na to da bi se ta ugovorna odredba primijenila u slučaju da treća lica zahtijevaju neka potraživanja od druge ugovorne strane. Pri tome je naglasio da je apelant u iskazu datom na glavnoj raspravi izjavio da je presudom obavezan GP „Rad“ Bijeljina da mu preda stan koji je kupio, slijedom čega je zaključio da bi usvajanje tužbenog zahtjeva u predmetnom parničnom postupku dovelo do dvostrukog namirenja na strani apelanta.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 055278 18 Rev od 23. augusta 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i zahtjev tuženih za naknadu troškova revizionog postupka.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je istakao da su pravilno zaključili da ne postoji materijalnopravni odnos između apelanta i tuženih, već samo materijalnopravni odnos između apelanta i GP „Rad“ Bijeljina na osnovu ugovora o kupoprodaji stana. Naveo je da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su zaključili da tuženi nisu preuzeli dug GP „Rad“ Bijeljina prema apelantu u smislu odredbe člana
446. ZOO. U vezi s tim je istakao da za formu ugovora o preuzimanju duga važe opća pravila obligacionog prava, ali da je u konkretnom slučaju takav ugovor morao biti zaključen u pisanoj formi s obzirom na to da je osnov obaveze ugovor o prodaji nekretnine koji se, shodno odredbi člana 9. Zakona o prometu nekretnina, mora zaključiti u pisanoj formi. Pri tome je naglasio da je apelant sudskim putem tražio ispunjenje ugovorne obaveze od GP „Rad“ Bijeljina, slijedom čega je Vrhovni sud zaključio da apelant nije ni dao pristanak na eventualno preuzimanje duga. Dalje je ukazao da je apelant imao mogućnost da raskine kupoprodajni ugovor zaključen sa GP „Rad“ Bijeljina ili da zahtijeva njegovo ispunjenje u smislu odredbi člana 124. ZOO, te da se podnošenjem tužbe protiv GP „Rad“ Bijeljina apelant odlučio za ispunjenje ugovora. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da u takvoj situaciji apelant nema pravo da zahtijeva vraćanje kupoprodajne cijene jer je to mogao zahtijevati samo u slučaju raskida ugovora. Pri tome je istakao da je za rješenje predmetnog spora irelevantna apelantova tvrdnja da presuda donesena u postupku protiv GP „Rad“ Bijeljina nije izvršena s obzirom na to da je apelant zahtijevao izvršenje te presude, a nije dokazao da je taj izvršni postupak eventualno obustavljen zbog nemogućnosti ispunjenja. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tuženih u smislu odredbe člana 210. ZOO jer je dio apelantove imovine prešao u imovinu GP „Rad“ Bijeljina, i to po osnovu pravnog posla, a ne imovinu tuženih s obzirom na to da apelant nije dokazao da je GP „Rad“ Bijeljina apelantov novac predao tuženim ili ga uložio u izgradnju predmetnog objekta. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i s aspekta primjene odredbe člana 149. ZOO koja regulira ugovor u korist trećeg lica jer u predmetnom sudskom spisu ne postoje dokazi da su GP „Rad“ Bijeljina i tuženi zaključili ugovor u korist apelanta, na osnovu kojeg bi apelant mogao od tuženih neposredno zahtijevati ispunjenje obaveze.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je drugotuženi bio u obavezi da mu preda kupljeni stan u posjed jer je izgradio predmetni objekt, te da je drugotuženi ostvario nezakonitu korist zadržavajući iznos koji je apelant uložio u izgradnju. Navodi da su Osnovni i Okružni sud u konkretnom slučaju postupali pristrasno i da je na odluku sudova odlučujući utjecaj imala „politika i kućno prijateljstvo“. Dalje navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo i da nije uzeo u obzir da GP „Rad“ Bijeljina nije ni mogao predati apelantu u posjed stan s obzirom na to da sve pravne i faktičke radnje učesnika u postupku izgradnje ukazuju na to da je drugotuženi preuzeo dugovanje GP „Rad“ Bijeljina prema apelantu, ali da preuzetu obavezu nije ispunio.
b)Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nema pravo tražiti vraćanje kupoprodajne cijene stana s obzirom na to da postoji pravomoćna presuda kojom je prodavcu stana naloženo da stan preda apelantu u posjed i da bi u suprotnom apelant stan faktički dobio besplatno. Naveo je da je apelantova tvrdnja da je obavezu predaje stana preuzelo treće lice proizvoljna i da nema pokriće u izvedenim dokazima, te da to potvrđuje i činjenica da je apelant tužbom zahtijevao predaju stana od GP „Rad“ Bijeljina. Naveo je i da je apelant, ukoliko bi zahtjev za vraćanje kupoprodajne cijene bio osnovan, takav zahtjev mogao postaviti samo protiv GP „Rad“ Bijeljina kao prodavca, a ne protiv tuženih s kojima nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu. U konačnici je naveo da su neosnovani apelacioni navodi da je došlo do preuzimanja duga i da su razlozi za to navedeni u obrazloženju osporene presude. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
14. Okružni sud je naveo da odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
15. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, da nije došlo do povreda apelantovih prava na koja se poziva, te da je u obrazloženju osporene odluke dao razloge za svoje odlučenje.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Neposredno pravo trećeg Član 149.
(1) Kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.
(2) Ugovarač ima pravo zahtevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist tog trećeg lica.
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Ugovor o preuzimanju duga Član 446.
Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao poverilac.
O zaključenom ugovoru može poverioca izvestiti svaki od njih, i svakome od njih može poverilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
Pretpostavlja se da je poverilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.
Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati poverioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se poverilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.
Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vreme dok poverilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da dā pristanak.
17. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st.
1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 055278 18 Rev od 23. augusta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud u predmetnom postupku postupali pristrasno i da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je došlo do povrede apelantovog prava na nepristrasan sud i da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. In primo, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na nepristrasan sud, Ustavni sud ukazuje da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi osporili, odnosno doveli u sumnju pretpostavljenu subjektivnu nepristrasnost prvostepenog i drugostepenog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U vezi s tim Ustavni sud u spisu apelacije ne nalazi činjenice koje bi ukazivale na razumnu sumnju da su prvostepeni i drugostepeni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obavezama bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi u tom pravcu neosnovani.
29. Ustavni sud dalje primjećuje da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak o nepostojanju materijalnopravnog odnosa između apelanta i tuženih, odnosno razloge o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate iznos od 30.470,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da apelant nema pravo na povrat cijene koju je isplatio GP „Rad“ Bijeljina kao prodavcu na osnovu ugovora o kupoprodaji stana u stambeno-poslovnom objektu koji je to privredno društvo trebalo izgraditi, a koji objekt je završio drugotuženi. U vezi s tim je istakao da je apelant putem suda zahtijevao prinudno izvršenje pravomoćne presude kojom je GP „Rad“ Bijeljina obavezan da apelantu preda stan koji je bio predmet kupoprodaje, na koji način se apelant opredijelio da zahtijeva ispunjenje ugovora zaključenog sa GP „Rad“ Bijeljina, a ne njegov raskid u smislu odredbi člana 124. ZOO. Vrhovni sud je također istakao da tuženi nisu sa GP „Rad“ Bijeljina zaključili ugovor o preuzimanju eventualnog duga tog privrednog društva prema apelantu u smislu odredbi člana 446. ZOO s obzirom na to da ne postoji takav ugovor zaključen u pisanoj formi u smislu odredbi člana 9. Zakona o prometu nekretnina, niti je apelant na takav ugovor (o preuzimanju duga) dao saglasnost, a što proizlazi iz činjenice da je tražio ispunjenje ugovorne obaveze od GP „Rad“ Bijeljina. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud razmotrio osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva prema tuženim i s aspekta primjene pravila o stjecanju bez osnova, te je zaključio da nije došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tuženih u smislu odredbe člana 210. ZOO jer je dio apelantove imovine, koji predstavlja isplaćeni dio kupoprodajne cijene u novcu i putem kompenzacije, prešao u imovinu GP „Rad“ Bijeljina, a apelant nije dokazao da je ta imovina uložena u izgradnju predmetnog objekta ili predata tuženima. Vrhovni sud je u konačnici zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni pravila o ugovoru u korist trećeg lica jer tuženi nisu sa GP „Rad“ Bijeljina zaključili ugovor koji bi omogućio apelantu da od tuženih neposredno zahtijeva ispunjenje utužene obaveze u smislu odredbe člana 149. ZOO. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke uzeo u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke u predmetnom parničnom postupku i da je dao jasne, precizne i detaljne razloge za svoju odluku.
30. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasno, precizno i detaljno obrazloženje za zaključak o nepostojanju materijalnopravnog odnosa između apelanta i tuženih na osnovu preuzimanja duga, stjecanja bez osnova, niti na osnovu ugovora u korist trećeg lica, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnim.
33. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević