Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3007/20 („G-Petrol“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3007/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-3007/20, rješavajući apelaciju „G-Petrol“ d.o.o. Sarajevo, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „G- Petrol“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 144449 19 Rev od 23. april 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „G-Petrol“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 18. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 144449 19 Rev od 23. april 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da prvotužiteljici (M.K.), na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 20. listopada 2014. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužiteljice za razdoblje od 20. listopada 2014. do 1. kolovoza 2015. godine, kao i zahtjev drugotužitelja (F.K.) za naknadu štete zbog izgubljene dobiti za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 1. kolovoza 2015.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je istakao da su tužitelji suvlasnici benzinske crpke, koju su izdavali u zakup, te da su sa tuženim apelantom pregovarali oko kupoprodaje predmetne benzinske crpke. Apelant nije osporavao činjenične navode tužbe tj. navode prema kojima je apelant, u vrijeme pregovaranja o kupoprodaji i nakon usuglašavanja kupoprodajne cijene i ostalih elemenata predugovora, zahtijevao da se izvrši otkazivanje postojećeg Ugovora o zakupu predmetne benzinske crpke. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je apelant tvrdio da predmetni Ugovor o zakupu benzinske crpke nije raskinut zbog namjere tužitelja da s apelantom zaključe ugovor o prodaji predmetne benzinske crpke, nego da je ugovor o zakupu raskinut zbog odluke osnivača društva zakupca da se nad društvom provede likvidacija, jer je financijska situacija zakupca bila bezizlazna pa su likvidacija ili stečaj bili neminovni. S tim u vezi, prvostupanjski sud je naveo da je nesporna činjenica da su između tužitelja i zakupca zaključena dva Sporazumna raskida Ugovora o zakupu benzinske crpke (oba datirana sa 2. siječnja 2013. godine). Iz prvog sporazuma (612 01/13) proizlazi da je sporazum zaključen zbog odluke osnivača zakupca da provede likvidaciju, te se zakupac obvezao da će izmiriti sav dug tužiteljima po osnovu neizmirenih zakupnina i predati benzinsku crpku tužiteljima u stanju u kakvom ju je preuzeo. Potom je naveo da iz drugog sporazuma (613 02/13) proizlazi da su ugovore strane bile suglasne da sporazumno raskinu Ugovor o zakupu benzinske crpke pri čemu su se apelanti obvezali da će u roku od šest mjeseci zakupcu isplatiti novčana sredstva u iznosu koji odgovara visini sredstava uloženih za privođenje namjeni objekta benzinske crpke. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da su točni činjenični navodi apelanta da je zakupac još od kraja 2012. godine bio u jako teškoj financijskoj situaciji, bez ikakve imovine i s blokiranim transakcijskim računima koji nikada nisu deblokirani (26. lipnja 2013. godine podnesen prijedlog za pokretanje stečajnog postupka u kojem je utvrđeno da zakupac nema nikakve imovine, te je sud donio odluku o brisanju zakupca iz sudskog registra bez provođenja stečajnog postupka). Nadalje, naveo je da činjenica da je tuženi apelant zahtijevao da se izvrši otkazivanje ugovora o zakupu proizlazi iz predugovora o kupoprodaji zaključenog između tužitelja i apelanta, sačinjenog od strane notara u kome su tužitelji izjavili da su u posjedu predmeta prodaje, koji je bio predmet Ugovora o zakupu, a koji ugovor je raskinut. Osim toga, naveo je da je svjedok M.P. izjavio da je tuženi apelant izričito tražio da se benzinska pumpa isprazni, da se prekine ugovora sa zakupcem, o čemu je on obavijestio drugotužitelja koji je raskinuo ugovor, a na koji način su time bili ispunjeni svi uvjeti iz predugovora. Pri tome, svjedok je naveo da je napravljen zapisnik o primopredaji dokumentacije, te da su zaposlenici tužitelja bili na benzinskoj pumpi i preuzeli dokumentaciju. Prvostupanjski sud je naveo da je iskazu svjedoka M.P. poklonio vjeru, iz razloga što je ovaj iskaz dan na jasan i uvjerljiv način i što uopće nije u suprotnosti s nijednim provedenim dokazom. Kako je apelant kao uvjet za kupovinu benzinske crpke, tražio da prije kupoprodaje tužitelji raskinu Ugovor o zakupu, a što su tužitelji i učinili, prvostupanjski sud je zaključio da su Ugovor o zakupu benzinske crpke tužitelji raskinuli iz razloga što je to od njih tražio sam apelant kao uvjet za kupovinu predmetne nekretnine. Pri tome je naveo da na ovakav zaključak ne utječe ni činjenica da postoje dva „različita" Sporazumna raskida ugovora, niti činjenica da se u vrijeme raskida zakupac nalazio u teškoj financijskoj situaciji.

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da predmetna benzinska crpka predstavlja bračnu stečevinu tužitelja, koju su tužitelji kao zakupodavci 20. srpnja 2010. godine dali u zakup zakupcu do 1. kolovoza 2015. godine. Nadalje, naveo je da je apelant u vrijeme pregovaranja o kupoprodaji i nakon usuglašavanja kupoprodajne cijene i ostalih elemenata predugovora, zahtijevao da se izvrši otkazivanje ugovora o zakupu predmetne benzinske crpke zaključenog između tužitelja i zakupca (što su tužitelji učinili), da bi nakon toga apelant obavijestio tužitelje da odustaje od kupovine predmetne benzinske crpke iz razloga što za kupovinu nije dobio suglasnost svog osnivača. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je materijalna šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), dok je člankom 189. stav 3. ZOO propisano je da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kako je došlo do raskida ugovora o zakupu po zahtjevu apelanta, pravilno je drugostupanjski sud cijeno da su tužitelji, osnovano mogli očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, dobit u vidu mjesečne zakupnine, čije ostvarenje je spriječeno apelantovom radnjom ili propuštanjem da zaključi ugovor o kupovini, jer je od toga odustao. Imajući to u vidu, naveo je da šteta pripada tužiteljici do 20. listopada 2014. godine, kada je zakupac brisan iz sudskog registra i kada bi došlo do prestanka ugovora o zakupu po redovnom toku stvari. Dakle, naveo je da je tužiteljica pretrpjela štetu zbog apelantovog odustanka od zaključenja ugovora o kupovini benzinske crpke, a odnosi iz ugovora o zakupu su uzajamni odnosi ugovarača iz tog pravnog posla, koji se rješavaju po pitanju određenih prava i obaveza između ugovarača iz zakupnog odnosa, kao i odnosi između stranaka u ovom postupku po pitanju razloga i posljedica nerealiziranog ugovornog odnosa između njih (nezaključenja kupoprodajnog ugovora). Konačno, naveo je da neosnovano apelant ukazuje na postojanje dva različita teksta Sporazuma o raskidu ugovora o zakupu benzinske crpke, nalazeći tako razloge za neosnovanost zahtjeva tužiteljice, a kod utvrđene činjenice da je apelant odustao od zaključenja ugovora o kupoprodaji. Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je istakao da kumulativno trebaju biti ispunjeni uvjeti da je za tužitelje nastala šteta zbog raskida ugovora o zakupu, te da su ugovor raskinuli radi apelantovog zahtjeva. Naime, apelant ističe da su postojala dva teksta ugovora o raskidu zakupa, te iz broja protokola proizlazi da je 02/13 zaključen poslije 01/13. U vezi s tim, naveo je da je van svake logike i razumnog razmišljanja, da su tužitelji prihvatili, da umjesto da njima zakupac isplati preostale zakupnine (u prvom ugovoru), oni isplate iznos na ime izvršenih ulaganja (u drugom ugovoru). S obzirom na navedeno apelant ističe da je prvi sporazum istinit, te da do raskida ugovora o zakupu nije došlo zbog namjeravanog posla tužitelja i apelanta, nego zbog teške financijske situacije zakupca. Apelant je naveo da je u pogledu postojanja dvaju sporazuma prigovarao u završnoj riječi, ali se na to prvostupanjski sud nije ni osvrnuo, dok se povodom njegovih prigovora u vezi s tim nisu izjasnili ni drugostupanjski i Vrhovni sud.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelantove navode da sudovi nisu odgovorili na sve njegove navode iz priziva i revizije, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, drugostupanjski i Vrhovni sud nisu bili obvezani da iznesu sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego su bili dužni odgovoriti na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su u konkretnom slučaju i učinili. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3007/20 („G-Petrol“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio