Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3435/20 (A.R.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Povrat stana
  • Zakup
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3435/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3435/20, rješavajući apelaciju A. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. R.

protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 216167 19 Gž 2 od 11. oktobra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 216167 18 V 2 od 20. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Goran Dragišić - Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Banjaluke, podnio je 18. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovni suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 216167 20 Rev od 6. jula 2020. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 216167 19 Gž 2 od 11. oktobra 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 216167 18 V 2 od 20. marta 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5018/19 od 11. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv rješenja Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 V 216167 20 Rev od 6. jula 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 216167 18 V 2 od 20. marta 2019. godine, u vanparničnom postupku radi utvrđenja i donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana, odbačen je kao neuredan prijedlog apelanta da se utvrdi da mu pripada pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana pobliže označenog izrekom prvostepenog rješenja, te da se obaveže protivpredlagač (Grad Banjaluka) da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu stana i da predmetno rješenje zamjenjuje ugovor o zakupu stana.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 20. marta 2019. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 216167 19 Gž 2 od 11. oktobra 2019. godine osporeno rješenje preinačio tako što je obustavio predmetni vanparnični postupak i odredio da se daljnji postupak ima nastaviti po pravilima parničnog postupka pred Osnovnim sudom.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je apelant Osnovnom sudu podnio prijedlog protiv Javne ustanove „Centar za socijalni rad Banjaluka“ (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) 2. juna 2015. godine radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana. Dalje, da je apelant navedeni prijedlog zasnovao na činjenici da je njegova majka bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je 1993. godine napustila kao izbjeglo lice, te je nadležnom Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske blagovremeno podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, pa je apelant, nakon njene smrti, kao član porodičnog domaćinstva, nastavio postupak vraćanja u posjed predmetnog stana u čiji posjed je i uveden 11. decembra 2014. godine. Takođe, da je u postupku pred prvostepenim sudom Centar za socijalni rad obavijestio apelanta i prvostepeni sud da predmetni stan nije u njegovom, već je u vlasništvu Grada Banjaluka, pa je apelant izvršio subjektivno preinačenje na strani protivnika predlagača podneskom od 28. aprila 2017. godine, te je prvostepeni sud rješenjem od 14. novembra 2017. godine predmetni vanparnični postupak prekinuo i apelanta uputio da u parničnom postupku utvrdi da mu pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana. Okružni sud je dalje naveo da je, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 14. novembra 2017. godine, predmetnu žalbu uvažio i rješenjem od 24. aprila 2018. godine ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak sa uputama da je prvostepeni sud, prema činjeničnim navodima iz prijedloga, prvo bio u obavezi da predlagača pozove da uredi svoj prijedlog (a u skladu sa odredbama člana 46. stav (4) Zakona o privatizaciji državnih stanova kojim je korisniku stana dato ovlašćenje da podnese prijedlog da sud u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana). Okružni sud je u vezi s tim naveo da je apelant, i nakon donošenja navedenog rješenja tog suda, ostao kod prijedloga da se utvrdi da ima trajno i nesmetano korištenje stana i da takvo rješenje zamjenjuje ugovor o zakupu stana. Okružni sud je naveo da se, suprotno navodima žalbe apelanta (da je sud, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine, nadležan da o predmetnom zahtjevu odlučuje u vanparničnom postupku) utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava, odnosno prava na trajno i nesmetano korištenje stana, ima raspraviti prema pravilima parničnog postupka, shodno odredbama člana 54. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je naveo da, kako sud pazi po službenoj dužnosti da li će se postupak voditi i okončati prema pravilima parničnog ili vanparničnog postupka, to nije bilo mjesta da se prijedlog apelanta odbaci kao neuredan, već da se donese rješenje kojim se predmet ustupa parničnom sudu na dalji postupak, shodno odredbama člana 14. Zakona o vanparničnom postupku.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant takođe navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje, te od Ustavnog suda traži da naloži Vladi Republike Srpske da mu, na ime naknade zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, isplati iznos od 3.500,00 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, trajao ukupno četiri godine i četiri mjeseca, u kojem periodu su donesene četiri sudske odluke na dvije sudske instance, pri čemu je dužini predmetnog postupka u značajnoj mjeri doprinio i apelant podnošenjem neurednog prijedloga, zbog čega su ga redovni sudovi pozivali da dopuni i precizira prijedlog kako bi se utvrdilo da li se o apelantovom zahtjevu treba odlučivati u parničnom ili vanparničnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3435/20 (A.R.) | Sudska praksa | Aktio