Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1050/19 (G. R.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Propisano zakonom
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1050/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1050/19, rješavajući apelaciju Gorana Rajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Rajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 102005 18 Rev od 25. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 102005 18 Gž 4 od 19.
februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 102005 98 13 P 3 od 11. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Mirza A. Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 102005 18 Rev od 25. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 102005 18 Gž 4 od 19. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 102005 98 13 P 3 od 11. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja D. R., A. R. i R. R. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj i trećetužitelj ili tužitelji) zatraženo je 18. i 20. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. juna do 1. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Tužitelji su 22. decembra 1998. godine podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv Ž. R., apelanta i H. M. radi poništenja ugovora o prodaji i predaje u posjed, koja je zavedena pod brojem P-1703/98. Nakon toga tužitelji su 19. oktobra 1999. godine podnijeli tužbu koja je zavedena pod brojem P-1412/99 u kojoj su, pored tuženih (Ž. R., apelanta i H. M.), kao tuženog naveli i A. H., te je sud na prijedlog tužitelja spojio ove dvije parnice radi vođenja jedinstvenog postupka. Također, trećetužitelj je 21. januara 2002. godine podnio tužbu protiv Ž. R. i A. H. radi utvrđenja ništavosti istog kupoprodajnog ugovora, pa je sud i ovaj predmet (broj P-85/02) na prijedlog trećetužitelja spojio radi vođenja jedinstvenog postupka. Tužitelji su posredstvom opunomoćenika konačno uredili tužbu 13. septembra 2004. godine. Općinski sud je u predmetnom postupku 2006, 2011, 2014. i 2015. godine donio odluke koje su odlukama Kantonalnog suda ukidane i vraćane na ponovni postupak zbog procesnih nedostataka (neuredne tužbe u pogledu stvarne legitimacije tužitelja, izreka tužbenog zahtjeva).
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Odlučujući u ponovnom postupku u pravnoj stvari tužitelja protiv apelanta i A. H. (u daljnjem tekstu: drugotuženog) radi utvrđenja ništavosti i predaje u posjed po tužbi, vsp. 50.000,00 KM, i radi utvrđenja prava vlasništva po protivtužbi, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 102005 98 13 P 3 od 11. oktobra 2017. godine. Navedenom presudom (stav I izreke) je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 5. maja 1998. godine u Vogošći i ovjeren kod Općinskog suda (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor), da on ne proizvodi pravno djejstvo u odnosu na trećetužitelja, te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu da u zemljišnim knjigama u odnosu na trećetužitelja uspostavi vlasničko stanje kakvo je bilo prije zaključenja i provođenja kupoprodajnog ugovora u zemljišnoj knjizi. Stavom II izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetužitelja, odnosno u cijelosti u odnosu na prvotužitelja i drugotužitelja kojim je traženo da se utvrdi ništavost cijelog kupoprodajnog ugovora i upis vlasništva u odnosu na dotadašnje ostale suvlasnike (B. R., S. R., D. R., O. R. i R. B.) sa jednakim dijelovima na zemljištu
– nekretninama bliže označenim u izreci presude. Stavovima III i IV izreke je odbijen u cijelosti dio tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na određene k.č., odnosno odbijen je protivtužbeni zahtjev drugotuženog, bliže označeno u izreci presude, dok je stavom V izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. Općinski sud je nakon ocjene izvedenih dokaza (brojni materijalni dokazi, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke i iskazi svjedoka) naveo da tužitelji svoj tužbeni zahtjev temelje na činjenici da su oni zakonski nasljednici prvog nasljednog reda iza umrlog O. R., koji je bio suvlasnik i suposjednik sa dijelom od 1/6 na nekretninama bliže označenim u izreci presude, dok su ostali suvlasnici braća i sestre umrlog. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je 5. maja 1998. godine zaključen kupoprodajni ugovor između apelanta kao opunomoćenika prodavača (B. R., S. R., R. R., D. R., O. R. i R. B.) i drugotuženog kao kupca, kao i da je presudom Općinskog suda od 12. marta 2003. godine apelant proglašen krivim zbog ovjeravanja neistinitog sadržaja koji se odnosi na punomoć (od 10. aprila 1998. godine) na osnovu koje je zaključen kupoprodajni ugovor. Dakle, s obzirom na to da apelant u momentu zaključivanja kupoprodajnog ugovora nije imao ovlaštenja ostalih suvlasnika za zastupanje u smislu odredbe člana 85. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je navedena punomoć u suprotnosti sa članom 88. ZOO, Općinski sud je zaključio da je kupoprodajni ugovor protivan prinudnim propisima, Ustavu i moralu (kako je propisano članom 103. ZOO) i da on nije ni nastao, te je kao takav i ništav. Suprotno apelantovim navodima koji se odnose na ništavost navedene punomoći, Općinski sud je istakao da je parnični sud vezan pravosnažnom krivičnom presudom kojom je utvrđena apelantova odgovornost zbog čega nije potrebno ponovo utvrđivati i dokazivati da je data punomoć ništava.
8. U vezi sa istaknutim prigovorom nedostatka aktivne legitimacije, Općinski sud je utvrdio da na strani tužitelja nisu obuhvaćeni svi suvlasnici predmetnih nekretnina, te je zaključio da tužitelji kao suvlasnici određenog idealnog dijela na spornim nekretninama ne mogu tražiti upis prava vlasništva i predaju u posjed svih nekretnina s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o običnom suparničarstvu. S tim u vezi, Općinski sud je odlučio kao u st. II i III izreke presude i pri tome se pozvao na relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 9, 10 i 11 obrazloženja. U odnosu na istaknuti protivtužbeni zahtjev drugotuženog, Općinski sud je naveo da je on neosnovan s obzirom na to da se na osnovu ništavog ugovora ne može steći pravo vlasništva. Također, neosnovan je i osnov protivtužbenog zahtjeva budući da se ne radi o građenju na tuđem zemljištu, u smislu člana 24. ZVPO, zbog toga što je nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora drugotuženi znao i morao znati da gradi na tuđem zemljištu, kao i da su se tužitelji protivili gradnji. Također, Općinski sud nije mogao utvrditi da je izvršena vanknjižna fizička dioba između nasljednika T. R. i prednika apelanta S. R., odnosno da su k.č. na kojima je drugotuženi izgradio porodičnu zgradu u isključivom posjedu i vlasništvu apelantovog prednika. Naime, iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da predmet kupoprodajnog ugovora čine parcele koje nisu bile u isključivom posjedu, niti u vlasništvu apelantovog prednika zbog čega je Općinski sud odbio protivtužbeni zahtjev s obzirom na to da označeni tužitelji u tužbi nisu aktivno legitimisani za priznanje ovakve diobe nekretnina (nisu jedini suvlasnici na njima). Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio u skladu sa odredbom člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu, kao i prirodu spora.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 102005 18 Gž 4 od 19. februara 2018. godine uvažena je žalba tužitelja i preinačena je prvostepena presuda (st. I, II i III izreke) na način što je utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor i da on ne proizvodi pravno djejstvo, te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu da u zemljišnim knjigama uspostavi vlasničko stanje kako je bilo prije zaključenja i provođenja kupoprodajnog ugovora, tj. da izbriše pravo vlasništva u korist kupca - drugotuženog na nekretninama-zemljištu i na njima upiše pravo dotadašnjih suvlasnika B. R., S. R., D. R., O. R., R. R. i R. B. sa jednakim dijelovima. Istom presudom naloženo je apelantu i drugotuženom da predaju označeno zemljište u suposjed tužitelja i da im solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 22.690,79 KM, dok su odbijene kao neosnovane žalbe apelanta i drugotuženog i potvrđena prvostepena presuda u stavu IV izreke.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, istaknuvši da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe ZVPO. Ovo posebno ako se ima u vidu datum podnošenja predmetne tužbe (22. decembar 1998. godine) i sadržaj odredbe člana 372. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZOSP), tako da su neosnovani žalbeni navodi tužitelja i apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je kupoprodajni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. u vezi sa čl. 85. i 88. ZOO s obzirom na to da je apelant presudom Općinskog suda proglašen krivim zbog ovjeravanja neistinitog sadržaja punomoći na osnovu koje je zaključen kupoprodajni ugovor. U prilog navedenom govori i činjenica da su davaoci punomoći od 10. aprila 1998. godine (B. R., S. R. i O. R.) umrli 1992. godine, tako da nisu ni mogli ovlastiti apelanta za zaključenje kupoprodajnog ugovora, niti ga eventualno naknadno odobriti.
11. Kantonalni sud je, suprotno zaključku prvostepenog suda, utvrdio da su u konkretnom slučaju prvotužitelj i drugotužitelj aktivno legitimisani da traže predaju u suposjed svih nekretnina koje su bile predmet prodaje, imajući u vidu odredbu člana 15. ZVPO. Shodno navedenom, proizlazi da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi u kojima se poziva na odredbe čl. 362. i 366. ZPP, jer se u konkretnom slučaju, zbog pravne prirode suvlasništva, ne radi o procesnoj zajednici (nužnom suparničarstvu) u kojoj se spor mora riješiti na isti način prema svima. Također, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o procesnoj zajednici (nužnom suparničarstvu), proizlazi da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i drugotuženog da kao tužitelji treba da budu označeni svi suvlasnici nekretnina, budući da se radi o vraćanju u suposjed ranije označenim suvlasnicima. Dalje, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je drugotuženi bio savjestan u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora, odnosno da drugotuženi nije bio savjestan nakon podnošenja krivične prijave protiv apelanta i donošenja osuđujuće presude (zbog falsifikovanja punomoći). Također, suprotno žalbenim navodima apelanta i drugotuženog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da suvlasnici predmetnih nekretnina nisu, u smislu člana 19. ZVPO, sporazumno odredili način diobe nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u st. I, II i III izreke tako da je tužbeni zahtjev usvojen u odnosu na sve označene tužitelje i u odnosu na sve k.č. koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora. S obzirom na to da je preinačio prvostepenu odluku i usvojio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno potvrdio prvostepenu presudu u dijelu protivtužbenog zahtjeva (koji je odbijen), Kantonalni sud je, u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP, donio odluku o cjelokupnim troškovima parničnog postupka i obavezao apelanta i drugotuženog da tužiteljima solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 22.690,79 KM. Kantonalni sud je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama čl. 386. stav 1. i 387. ZPP, Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u postupku.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 102005 18 Rev od 25. decembra 2018. godine odbacio kao nedozvoljenu reviziju tužitelja, dok je odbio kao neosnovane revizije apelanta i drugotuženog, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje revizije i zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju. Vrhovni sud je u odnosu na reviziju tužitelja istakao da su tužitelji izjavili reviziju samo na troškove parničnog postupka, te da pobijani dio odluke ne prelazi imovinski cenzus kao uvjet dozvoljenosti revizije prema članu 237. stav 2. ZPP. Također, Vrhovni sud je naveo da nije ni izuzetno dopustio reviziju tužitelja primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer nije ocijenio da bi odlučivanje o njoj bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
13. U odnosu na revizije apelanta i drugotuženog, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da su izjavljene revizije neosnovane, odnosno da je presuda drugostepenog suda zakonita. Vrhovni sud je, suprotno apelantovim navodima, naveo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbe ZVPO, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 372. ZOSP, kao i činjenicu da je predmetni postupak započet u vrijeme primjene odredaba ZVPO, te da proizlazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe navedenog zakona. Također, suprotno revizionim navodima, drugostepeni sud je dao pravilne razloge u vezi sa valjanosti punomoći, odnosno da, zbog nevaljanosti punomoći za zaključenje ugovora, ne postoji saglasnost izjava volja ugovornih strana, pa takav ugovor o kupoprodaji i ne postoji, tj. smatra se da nije ni zaključen (član 88. stav 3. u vezi sa članom 26. ZOO). Međutim, kako su posljedice ništavosti i nepostojanja ugovora iste, odnosno da je svaka strana dužna da protivnoj strani vrati ono što je primila, Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije pogrešan stav drugostepenog suda o postojanju ništavosti kupoprodajnog ugovora u smislu člana 103. u vezi sa čl. 85. i 88. ZOO.
14. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno revizionim prigovorima, drugostepeni sud pravilno utvrdio suvlasnike na nekretninama, odnosno da su prvotužitelj i drugotužitelj (kao zakonski nasljednici jednog od suvlasnika) aktivno legitimisani da, u skladu sa odredbom člana 15. ZVPO, traže predaju u suposjed svih nekretnina koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora. Također, Vrhovni sud je kao pravilan prihvatio zaključak drugostepenog suda da na strani tužitelja ne postoji nedostatak aktivne legitimacije, jer tužbom kao tužitelji nisu ni morali biti obuhvaćeni svi suvlasnici, odnosno njihovi zakonski nasljednici, zbog čega su neosnovani i apelantovi revizioni navodi i pozivanje na odredbe čl. 362. i 366. ZPP. Ovo zbog toga što se u konkretnom slučaju, zbog pravne prirode suvlasništva, ne radi o procesnoj zajednici u kojoj se spor mora riješiti na isti način prema svima. S obzirom na to da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da su prvotužitelj i drugotužitelj ovlašteni tražiti predaju u suposjed svih nekretnina na kojima je njihov prednik bio uknjižen kao suvlasnik, kao i ostali suvlasnici, Vrhovni sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno usvojen u odnosu na sve označene tužitelje i u odnosu na sve katastarske čestice koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora.
15. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno prihvatio zaključak prvostepenog suda, odnosno da je drugotuženi postao nesavjestan nakon podnošenja krivične prijave protiv apelanta zbog falsifikovanja punomoći. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o nevaljanosti punomoći (koja je falsifikovana) na osnovu koje je zaključen kupoprodajni ugovor zbog čega je apelant osuđen krivičnom presudom. Dakle, kupoprodajni ugovor zbog nesaglasnosti izjava volja nije mogao ni nastati, odnosno ništav je, kako pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, tako da sve što je predmet takvog ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj, kao i sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da ostali revizioni prigovori nemaju uticaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, kao i da je drugostepeni sud potpuno i jasno odgovorio na te prigovore, tako da nije potrebno ponavljati njegovo obrazloženje. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava pravilno odlučio kao u izreci svoje presude. Slijedom navedenog, s obzirom na to da su neosnovani revizioni prigovori i da nema povrede materijalnog prava na koje sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP), Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odbio kao neosnovane revizije apelanta i drugotuženog.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova u konkretnom slučaju. Apelant je detaljno naveo tok predmetnog postupka i ponovio odlučenja redovnih sudova, te je ukazao da drugostepeni sud nije izmijenio prvostepenu presudu u pogledu troškova postupka (stav V izreke prvostepene presude), već je obavezeo njega i drugotuženog da tužiteljima solidarno naknade troškove parničnog postupka, dok je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni sud pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava donio pravilnu odluku. Dalje, apelant je naveo odredbe čl. 209, 362. i 369. ZPP i istakao da je tokom cijelog postupka (žalba, revizija) ukazivao na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja, kao i da je tužbeni zahtjev neosnovan, nejasan i neprovodiv u zemljišnim knjigama. S tim u vezi, apelant je citirao odredbu člana 50. ZVPO i istakao da tužbu u konkretnom slučaju nisu podnijeli svi suvlasnici nekretnina koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, odnosno da tužbu nisu podnijeli svi zakonski nasljednici suvlasnika. Apelant je naveo suvlasnike i njihove zakonske nasljednike koji nisu u konkretnom slučaju navedeni kao tužitelji (između ostalog, i prvotužitelja i drugotužitelja), te je istakao da je drugostepeni sud trebalo da odbije kao neosnovanu predmetnu tužbu. Također, apelant smatra da u konkretnom slučaju, suprotno zaključcima redovnih sudova, tužitelji ne mogu bez saglasnosti ostalih suvlasnika (zakonskih nasljednika) tražiti od trećeg lica predaju u posjed cijele stvari, te da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo (odredbe ZVPO). Osim toga, apelant smatra da je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu koje je opširno izložio.
b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke koja je donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud je naveo da su razlozi za njegovu odluku navedeni u obrazloženju presude koja je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i da nije bilo proizvoljnosti kod utvrđivanja činjenica, odnosno da nisu učinjene povrede na koje se apelant poziva.
19. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava u prvostepenom postupku, odnosno da je postupak proveden u skladu sa zakonskim propisima i da primjena prava nije bila proizvoljna.
20. Tužitelji su u odgovoru na apelaciju naveli da su apelantovi navodi neosnovani i da u apelaciji nije iznio odlučne činjenice, da je osuđen za krivično djelo zbog falsifikovanja punomoći na osnovu koje je zaključio kupoprodajni ugovor i oštetio tužitelje koji su suvlasnici predmetnog zemljišta, odnosno pravni sljednici O. R. Također, suprotno apelantovim navodima, tužitelji su naveli da su predmetnu tužbu podnijeli 1998. godine (kada su važile odredbe starog ZPP), te da su, u skladu sa odredbom člana 54. ZPP, aktivno legitimisani za podnošenje tužbe s obzirom na to da su zaključenjem kupoprodajnog ugovora pretrpjeli štetu. Tužitelji su istakli da nisu povrijeđena apelantova prava s obzirom na to da je on od početka predmetnog spora (cijelih 20 godina) neosnovano osporavao njihova prava na imovinu i pravično suđenje o čemu svjedoče i odluka Evropskog suda (aplikacija broj 14430/14) i odluke Ustavnog suda (AP 3430/07, AP 1084/11, AP 4496/17) donesene u njihovu korist, kao i da je osporena presuda Kantonalnog suda provedena u zemljišnim knjigama i da su prvotužitelj i drugotužitelj upisani u zemljišnu knjigu kao suvlasnici predmetnog zemljišta.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 397. stav 2.
(2)Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Dejstva zastupanja Član 85.
(1) Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.
(2) Pod istim uslovima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravno dejstvo neposredno prema zastupanom licu.
(3) Zastupnik je dužan obavestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog, ali i kad on to ne uradi ugovor proizvodi pravno dejstvo za zastupanog i drugu stranu, ako je ova znala ili je iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik. Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.
[…] (3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 102005 18 Rev od 25. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. januara 2019. godine a apelacija je podnesena 9. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi tužitelja radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora i predaje u posjed, odnosno radi utvrđenja prava vlasništva po protivtužbi drugotuženog, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova kojim je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora, naložena uspostava vlasničkog stanja koje je bilo prije zaključenja i provođenja kupoprodajnog ugovora, te da su obavezani apelant i drugotuženi da tužiteljima predaju označeno zemljište u suposjed i da im solidarno naknade troškove parničnog postupka, tvrdeći da su one donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
34. S tim u vezi, Ustavni sud najprije ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, imao u vidu činjenicu da je kupoprodajni ugovor zaključen na osnovu falsifikovane punomoći (zbog čega je apelant osuđen krivičnom presudom), kao i odredbe čl. 85, 88, 103. i 104. ZOO i odredbu člana 397. stav 2. ZPP kojima su propisana djejstva zastupanja i posljedice zaključenja ugovora od neovlaštenog lica, ništavost i posljedice ništavosti ugovora, odnosno da u slučaju kada sud preinači odluku, odlučuje o troškovima cijelog postupka. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza nesporno dokazano da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da je kao posljedica nevaljale punomoći zaključeno da je kupoprodajni ugovor ništav zbog čega su obavezani apelant i drugotuženi da vrate predmet ugovora (nekretnine), te je odlučeno o cjelokupnim troškovima predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno stavu prvostepenog suda, bili saglasni u zaključku da su prvotužitelj i drugotužitelj aktivno legitimisani da traže predaju u suposjed svih nekretnina koje su bile predmet prodaje. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se Vrhovni sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
37. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, dali detaljne razloge zbog čega je usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno zašto je neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i ZPP, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević