Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3576/20 (A2B Express Delivery d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3576/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3576/20, rješavajući apelaciju A2B Express Delivery d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A2B Express Delivery d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 086906 20 Gži od 14. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 086906 18 I od 11. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A2B Express Delivery d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 086906 20 Gži od 14. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 086906 18 I od 11. novembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, na temelju izvršne isprave –presude Općinskog suda broj 32 0 P 086906 11 P od 3. marta 2015. godine po prijedlogu apelanta protiv izvršenika (A.P.) radi naplate dijela glavnog duga i zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose precizirane prvostepenim rješenjem, kao i troškova izvršnog postupka u novčanom iznosu, određeno je izvršenje pljenidbom novčanih sredstava koje izvršenik ima na računima kod banaka navedenih u izreci prvostepenog rješenja, te prenosom novčanog iznosa za koji je određeno izvršenje na račun apelanta otvoren kod poslovne banke, uz zabranu izvršeniku da vrši naplatu i raspolaže zaplijenjenim novčanim sredstvima. Banci je naloženo da vrši zaplijenu novčanih sredstava po prijemu rješenja o izvršenju, te joj se zabranjuje bilo kakva isplata tih sredstava izvršeniku ili trećim osobama do namirenja apelanta. Odbijen je dio prijedloga za izvršenje koji se odnosi na plijenidbu novčanih sredstava koje izvršenik ima na računu Raiffeisen bank dd Sarajevo račun 16100000000000ll-(račun apelanta, kao tražioca izvršenja u predmentom postupku).
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je naveo da je apelant podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja u novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, kao i troškova izvršnog postupka, sa prijedlogom da se izvršenje provede na novčanim potraživanjima izvršenika na računu apelanta kod Raiffeisen bank dd Sarajevo (koja su zaplijenjena u postupku po rješenju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 730666181 u korist izvršenika) i na dva računa izvršenika kod navedenih banaka, te namirenjem apelanta. Prvostepeni sud je naveo da je zaključkom od 11. oktobra 2019. godine pozvan apelant da navede visinu ukupnog potraživanja, kao i da iz prijedloga za izvršenje izostavi račun Raiffeisen bank d.d. Sarajevo broj 1610000000000011- (račun apelanta, kao tražioca izvršenja u predmetnom postupku). Prvostepeni sud je naveo da je to poseban račun banke na koji je prebačen novac apelanta do odluke suda po prigovoru apelanta u postupku izvršenja pred Općinskim sudom u Sarajevu broj 65 0 I 73066618 I, a iz stanja spisa proizilazi da je Općinski sud u Sarajevu u navedenom predmetu odlučio rješenjem od 20. januara 2018 godine i prigovor odbacio kao nedopušten. Prvostepeni sud je naveo da iz prednjeg proizilazi da navedeni račun nije račun izvršenika u ovom postupku, putem kojeg bi se provelo izvršenje u ovom postupku. Prvostepeni sud je naveo da je apelant 25. oktobra 2019. godine u cijelosti ostao kod podnesenog prijedloga za izvršenje uređenim prijedlogom za izvršenje. Prvostepeni sud je naveo da je članom 166. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja prema izvršeniku može provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke. Prvostepeni sud je ukazao da bi se provelo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika račun na kojem se vrši zapljena i sa kojeg se vrši prenos novčanih sredstava na račun apelanta mora biti isključivo račun izvršenika (član 166. stav 2. ,3. ,4. ,5. Zakona o izvršnom postupku). Slijedom navedenog na računu apelanta kao tražioca izvršenja u predmetnom postupku otvorenog kod Raiffeisen bank dd Sarajevo broj 1610000000000011- ne može se provesti izvršenje u ovom postupku, na kojem su blokirana novčana sredstva u drugom izvršnom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu.
4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog za izvršenje koji se odnosi na pljenidbu novčanih sredstava koje izvršenik ima na računu Raiffeisen bank dd Sarajevo račun broj 16100000000000 ll-(račun apelanta, kao tražioca izvršenja u predmetnom postupku), pri tome pravilno se pozivajući na odredbu člana 166. Zakona o izvršnom postupku, kojom se reguliše izvršenje na potraživanju po računu kod banke. Kantonalni sud je naveo da se pravilnost prvostepenog rješenja ne može dovesti u sumnju apelantovim tumačenjem sadržine odredbe člana 166. stav 3. Zakon o izvršnom postupku i istrajavanjem na navodima da se izvršenje na novčanom potraživanju izvršenika može provesti i na novčanim sredstvima koje se ne nalaze na računu izvršenika, ali koja mu po nekom od zakonskih osnova pripadaju. Kantonalni sud je naveo da apelant potpuno zanemaruje da se prema smislu i sadržini odredbe člana 166. Zakona o izvršnom postupku izvršenje ne može provoditi na zaplijenjenim novčanim sredstvima koja se nalaze na računu apelanta. Kantonalni sud je naveo da to u konkretnom slučaju znači da apelant nije mogao podnesenim prijedlogom u ovom predmetnom izvršnom postupku tražiti da se izvršenje provede na novčanim sredstvima na računu apelanta, a koja su zaplijenjena u korist izvršenika u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu pod brojem 65 0 I 730666 18 I, već je mogao eventualno samo u tom izvršnom postupku tražiti zapljenu sredstava na računu izvršenika, a na koji račun bi se ta zaplijenjena sredstva prebacila sa računa apelanta.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i prava na obrazloženu sudsku odluku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da nižestepeni sudovi nisu dali razloge o odlučnoj činjenici koja se odnosi na vlasništvo računa, te zašto apelant nije mogao tražiti izvršenje na računu u vlasništvu banke na kojem se nalaze novčana sredstva zaplijenjena u korist izvršenika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je utvrđenje činjenica i primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o izvršnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević