Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3042/19 ("VAPEKS" d.o.o. Šamac)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3042/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3042/19, rješavajući apelaciju "VAPEKS" d.o.o. Šamac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "VAPEKS" d.o.o. Šamac protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 024683 19 Pž 2 od 25. aprila 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 024683 16 Ps od 14. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "VAPEKS" d.o.o. Šamac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 22. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 024683 19 Pž 2 od 25. aprila 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 024683 16 Ps od 14. novembra 2018. godine.
2. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 024683 16 Ps od 14. novembra 2018. godine određeno je da neplaćena sudska taksa čiji je obveznik apelant iznosi 1.000,00 KM, a kaznena taksa 500,00 KM, obavezan je apelant da dugovanu i kaznenu taksu plati u roku od osam dana i da sudu dostavi dokaz o izvršenoj uplati, te je određeno da će se u suprotnom to rješenje sa klauzulom izvršnosti dostaviti Poreskoj upravi Republike Srpske radi prinudne naplate.
3. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je apelantova taksena obaveza za plaćanje takse na reviziju u predmetu broj 60 0 Ps 024683 16 Ps nastala 5. februara 2018. godine i da je apelant o toj obavezi obaviješten pozivom od 28. februara 2018. godine, koji poziv je apelantov punomoćnik zaprimio 1. marta 2018. godine. Istakao je da je u navedenom pozivu apelant upućen o načinu uplate sudske takse i upozoren na posljedice neplaćanja takse. S obzirom da apelant nije u ostavljenom roku od osam dana izvršio uplatu određene sudske takse i o tome obavijestio sud, Okružni privredni sud je donio predmetno rješenje primjenom odredbe člana 32. Zakona o sudskim taksama.
4. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 024683 19 Pž 2 od 25. aprila 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je ukazao da je sastavni dio Zakona o sudskim taksama i taksena tarifa kojom je propisano koji podnesci podliježu plaćanju sudske takse i kolika je visina sudske takse za određenu vrstu sudskih postupaka, te da je tačkom 10. Tarifnog broja 1. propisano da se za žalbu ili reviziju protiv presude i za žalbu protiv rješenja u sporovima zbog smetanja posjeda plaća dvostruka taksa. Ocjenio je neosnovanim apelantove navode da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da nije bio dužan da plati taksu na reviziju ukoliko je platio taksu na žalbu. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 3. Zakona o sudskim taksama propisano da se uz podnesak (tužbu, prijedlog, pravni lijek) obavezno dostavlja dokaz o plaćenoj taksi, te je istakao da zakonom nije propisano da je stranka oslobođena plaćanja takse na vanredni pravni lijek ukoliko je prethodno platila taksu na redovni pravni lijek. Pri tome je istakao da taksena tarifa samo propisuje da je jednaka taksa i za redovni i za vanredni pravni lijek protiv presude, odnosno da se visina takse za ove pravne lijekove utvrđuje prema vrijednosti predmeta spora (tačka 1. tarifnog broja 1.) Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo jer Zakon o sudskim taksama ne propisuje obavezu plaćanja sudske takse i na žalbu i na reviziju, odnosno da je odredbom tačke 10. tarifnog broja 1. propisano da se sudska taksa plaća na žalbu ili reviziju, alternativno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su istakli da je apelantova obaveza plaćanja sudske takse utvrđena pozivom od 28. februara 2018. godine i da apelant tu obavezu nije ispunio, iz kog razloga su obavezali apelanta na plaćanje redovne i kaznene sudske takse primjenom odredbe člana 32. Zakona o sudskim taksama. Pri tome je Okružni sud jasno ukazao da Zakon o sudskim taksama nije propisao da se sudska taksa plaća samo na jedan pravni lijek, redovni ili vanredni, već da se sudska taksa na redovni i vanredni pravni lijek (žalbu ili reviziju) plaća u istom iznosu (dvostruka taksa iz tačke 1.), a što proizlazi iz činjenice da je odredbom člana 3. Zakona o sudskim taksama propisano da se uz podnesak, između ostalog i pravni lijek, obavezno dostavlja dokaz o plaćenoj taksi. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević