Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5000/19 (R. V.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Dokazni postupak
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5000/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5000/19, rješavajući apelaciju Ratomira Vožnija, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ratomira Vožnija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 021094 19 Kvlz od 22. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ratomir Vožni (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi u ekstradicijskom pritvoru u Madžarskoj, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnio je 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021094 19 Kvlz od 22. novembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 021094 17 K od 4. aprila 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Apelant je osuđen zato što je u Banjoj Luci zajedno s još dvojicom optuženih u istom postupku i još jednim N.N. licem, s namjerom da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, fizički napao oštećenog A. K. i njegovog brata, oštećenog Nj. K., s ciljem da od njega oduzmu i prisvoje platnenu torbicu, dakle da upotrebom sile oduzmu tuđu pokretnu stvar s namjerom da njenim prisvajanjem pribave sebi protivpravnu imovinsku korist, pri čemu je nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostaloga, naveo da je, odlučujući o krivičnoj sankciji, ocijenio sve okolnosti koje utiču na njenu vrstu i visinu, pa je na apelantovoj strani kao olakšavajuće okolnosti ocijenio da ranije nije osuđivan, da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak, da je lošeg imovnog stanja i da se korektno ponašao na sudu. S obzirom na navedeno Okružni sud je ocijenio da navedene olakšavajuće okolnosti u svom zbiru predstavljaju naročito olakšavajuće okolnosti, pa je apelantu odmjerio kaznu zatvora ispod granice propisane zakonom za predmetno krivično djelo, smatrajući da je odmjerena kazna srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra, te stepenu apelantove krivične odgovornosti.
6. U žalbenom postupku Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021094 18 Kž od 19. marta 2019. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, a i po službenoj dužnosti u vezi sa tom žalbom, pa je presuda Okružnog suda od 4. aprila 2018. godine preinačena u odluci o kazni, tako što je apelant za krivično djelo razbojništvo, za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu protiv prvostuepene presude podnio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bez konkretizovanja prijedloga žalbe, tvrdeći da u bitnom on nije počinio krivično djelo za koje se tereti. Apelantov branilac je žalbu podnio zbog svih žalbenih osnova sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i apelant oslobodi optužbe, ili da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
8. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima iz apelantove žalbe, smatra da izreka prvostepene presude nije protivrječna njenim razlozima, kao i da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i apelantove krivice, kao i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu Krivičnog zakona, zbog čega su neprihvatljivi prigovori iz žalbe zasnovani na tvrdnji da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS.
9. Dalje, ukazano je da su činjenična utvrđenja osporene presude potpuna i pravilna, zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude i ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, pa je na osnovu te ocjene izveden konačan i, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Vrhovni sud smatra da prigovori iz žalbe kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju nisu osnovani. Ukazano je da je u osporenoj presudi detaljno iznesen sadržaj izvedenih dokaza kako objektivne, tako i subjektivne prirode, da su ti dokazi pravilno ocijenjeni i da je izveden pravilan zaključak da su optuženi, među kojima i apelant, počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Istaknuto je da su u osporenoj presudi posebno analizirani iskazi oštećenih A. K. i Nj. K., kao i iskazi svjedoka T. B. i M. M., sadržaj nalaza vještaka, dr Dalibora Nedića, specijaliste sudske medicine, zatim, da je posebno ocijenjen iskaz koji je optuženi M. M. dao u svojstvu svjedoka koji je doveden u vezu sa ostalim dokazima, te da su dati valjani razlozi koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, zbog čega su prihvaćeni iskazi svjedoka oštećenih i svjedoka T. B. i M. M., a zbog čega nije prihvaćen iskaz optuženog M. M. koji je dao u svojstvu svjedoka na pretresu pred prvostepenim sudom.
10. Dakle, Vrhovni sud je ustanovio da, suprotno prigovorima iz žalbi, dokazi sprovedeni na glavnom pretresu, koje je pravilno ocijenio prvostepeni sud, predstavljaju pouzdan osnov za zaključak prvostepene presude u pogledu svih činjenica od odlučnog značaja, uključujući i činjenice koje su sporne za žalbu u pogledu zajedničkog dogovora, saizvršilaštva, upotrebe sile, te namjere optuženih da pribave protivpravnu imovinsku korist, pa, s tim u vezi, i apelantovog psihičkog odnosa prema djelu za koje se tereti. Ukazano je da odgovornost za ovaj oblik krivičnog djela razbojništvo postoji kada je djelo izvršilo više lica, bez obzira na konkretnu djelatnost svakog od optuženih, tako da odgovara ne samo optuženi koji je neposredno primijenio silu već i optuženi koji se saglasio sa radnjama i djelovanjem drugog optuženog. U konkretnom slučaju djelo je izvršilo više lica budući da iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da su optuženi prethodno napali oštećenog A. K., tako što su od njega tražili alkohol i novac, a nakon što im je negativno odgovorio, apelant i ostali optuženi su ga udarali i pokušali da mu otrgnu torbicu koju je nosio sa sobom, preko ramena, što je, svakako, upotreba sile koju su koristili radi savlađivanja otpora oštećenog, nakon čega su od oštećenog uzeli torbu i odnijeli je sa sobom, uzeli novac, pa je torba naknadno dostavljena na Tehnološki fakultet s obzirom na to da se u njoj nalazio indeks navedenog fakulteta čiji je student oštećeni. Dakle, optuženi, među kojima i apelant, upotrebom sile bili su svjesni da čine krivično djelo, da su silu upotrijebili da bi savladali otpor oštećenog radi oduzimanja torbe koju je oštećeni nosio sa sobom, pa su ga udarali u predjelu glave i tijela i da su na takav način postupali kao saizvršioci. Kod njih je postojala zajednička namjera da oduzmu torbu koju je oštećeni nosio preko ramena, sve radi oduzimanja novca i sticanja protivpravne imovinske koristi, pa, s tim u vezi, postupali su kao saizvršioci, kako je pravilno utvrdio prvostepeni sud. Dakle, apelant i drugi optuženi su primijenili silu prema oštećenom A. K. radi oduzimanja pokretnih stvari s namjerom da pribave protivpravnu imovinsku korist, zbog čega su njihove radnje, i po ocjeni Vrhovnog sud,a saizvršilačke u izvršenju krivičnog djela razbojništvo. Pri tome činjenica da apelant, i prema iskazima svjedoka oštećenih i ostalih svjedoka, nije preduzimao nikakve radnje prema oštećenom Nj. K., nikako ne znači da on nije saizvršilac predmetnog krivičnog djela, kako to pogrešno tvrdi apelant u žalbi protiv prvostepene presude, jer se, i prema činjeničnom opisu djela, apelantu ne stavlja na teret da je primjenjivao silu prema oštećenom Nj. K. Međutim, u radnjama koje je apelant preduzimao prema oštećenom A. K. se, svakako, stiču sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela.
11. Vrhovni sud je ustanovio da su neosnovani prigovori iz apelantove žalbe kojima se osporava pravilnost zaključka sadržanog u obrazloženju pobijane presude u pogledu apelantovog psihičkog odnosa prema djelu. Ukazano je da je u prvostepenoj presudi psihički odnos jasno definisan na način da je pravilno određen kao direktni umišljaj, jer su apelant i drugi optuženi bili svjesni i voljni da oduzmu tuđu pokretnu stvar s namjerom da pribave protivpravnu imovinsku korist, te da su bili svjesni i voljni da se to oduzimanje ostvari primjenom sile (guranjem, kao i upućivanjem udaraca po tijelu i licu), pri čemu su dva lica zadobila teške tjelesne povrede. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je smatrao da je činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ, kao i da su radnje opisane u izreci pobijane presude pravilno kvalifikovane kao krivično djelo razbojništvo, zbog čega je ustanovio da su neosnovani i prigovori žalbe u pogledu pobijanja presude zbog povrede KZ. Vrhovni sud je, ocjenjujući prigovore iz apelantove žalbe u pogledu kazne, ustanovio da je kazna zatvora u trajanju od četiri godine, koja mu je izrečena osporenom presudom, prestrogo odmjerena zbog čega je djelimično uvažio žalbu, te pobijanu presudu preinačio u odluci o kazni.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021094 19 Kvlz od 22. novembra 2019. godine odbijen je zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelantov branilac zbog povrede KZ i povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno istakao da se prilikom odlučivanja o navedenom zahtjevu, u smislu odredbe člana 354 stav 1 ZKPRS, ograničio samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se podnosilac zahtjeva pozvao. Dalje, ukazano je da je zahtjev za zaštitu zakonitosti, u smislu odredaba člana 350 ZKPRS, vrlo restriktivno postavljen i da se može podnijeti protiv pravosnažne presude samo zbog povrede KZ, te povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS (koja se manifestuje u povredi prava na odbranu), počinjenih u prvostepenom ili žalbenom postupku uz ograničenja propisana u st. 2 i 3 ovog člana. Tim ograničenjima iz stava 2 citirane zakonske odredbe isključena je mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka ako nije izjavljena žalba na prvostepenu presudu kao redovnog pravnog lijeka, te ako navedene povrede materijalnog i procesnog zakona nisu bile iznesene u žalbi (osim ako se radi o povredi učinjenoj u žalbenom postupku), dok je ograničenjem iz stava 3 iste zakonske odredbe isključena mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu.
14. Navedeno je da je apelantov branilac argumentima iz obrazloženja zahtjeva ukazao na povredu KZ zbog pogrešne pravne kvalifikacije djela. Apelantov branilac je osporavao postojanje umišljaja s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi i saizvršilaštva u izvršenju krivičnog djela razbojništvo. Posebno je naglasio da apelant nije učestvovao u nanošenju teških tjelesnih povreda oštećenom Nj. K., niti je bio „učesnik prvog sukoba" između ostalih optuženih i oštećenog A. K., pri čemu je tvrdio da je apelant samo „štitio" A. K. od ostalih optuženih do dolaska policije. Na iznesenim činjeničnim argumentima zahtjevom se uspostavlja tvrdnja da osuđeni, eventualno, može biti „odgovoran" za krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 135 KZRS.
15. Vrhovni sud je, ocjenjujući suštinu iznesenih argumenata iz zahtjeva apelantovog branioca, utvrdio da se tim navodima osporava pravilnost ocjene dokaza i time pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude, što predstavlja reviziju utvrđenog činjeničnog stanja, po kom osnovu se, u smislu odredbe člana 350 stav 1 ZKPRS, ovaj vanredni pravni lijek ne može podnijeti, pa je, zbog navedenih razloga i na osnovu člana 355 ZKPRS, odlučeno kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3b) i
e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
17. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant je naveo da je do povrede navedenog prava došlo uslijed proizvoljne primjene i grubog kršenja Krivičnog zakona koji su doveli do povrede prava na obrazloženu sudsku odluku u kojoj bi sasvim jasno bili izneseni zaključci u pogledu utvrđenja o postojanju objektivnih (činjeničnih) elemenata predmetnog djela, kao i subjektivnih elemenata djela (umišljaja). Smatra da dokazima koje je tokom postupka prezentovalo Tužilaštvo, kao i dokazima odbrane, ničim nije van razumne sumnje utvrđeno da su kod apelanta ostvarena obilježja (subjektivna i objektivna) navedenog krivičnog djela. Tvrdi da niti jednim dokazom nije dokazano da je apelant imao namjeru ili da je na bilo koji način učestvovao u oduzimanju torbice oštećenom A. K., a upravo to je konstitutivni elemenat i bitno obilježje predmetnog djela za koje je apelant osuđen. Tvrdi da se opis iz drugostepene presude „da su optuženi upotrijebili silu u savladavanju otpora oštećenog A. K., zatim, da su od ovog oštećenog uzeli torbu i odnijeli je sa sobom, iz iste uzeli novac, pa je torba naknadno dostavljena na Tehnološki fakultet" ne može odnositi na apelanta, budući da je on zatečen na licu mjesta, zajedno sa oštećenima, dok su ostali osuđeni pobjegli sa torbom koju su, nakon cijele konfliktne situacije, uzeli. Dakle, smatra da je stav suda da je apelant postupao sa namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist ostao nedokazan, pri čemu je nesporno dokazano da on tu korist nije ostvario (dakle, nema dovršenog djela u odnosu na apelanta, što je neophodan uslov za navedenu pravnu kvalifikaciju). Osim toga, smatra da iz svih sprovedenih dokaza proizilazi da se radi o prostoj tuči u kojoj je (nakon povika da dolazi policija) neutvrđeno lice prisvojilo torbu oštećenog od prisutnih (što nije mogao biti apelant, jer je ostao na mjestu događaja), ali da ni iz čega ne proizilazi da je apelant postupao sa namjerom da prisvoji bilo kakvu protivpravnu imovinsku korist, niti proizilazi da je do konflikta došlo zbog torbice, već zbog alkoholiziranosti, nasilnog karaktera učesnika i drugih nasilničkih elemenata, a namjere da se pribavi protivpravna imovinska korist nije bilo. Osim toga, ukazao je da je nesporno utvrđeno da apelant nije primijenio silu prema oštećenom Nj. K., kao da ni iz jednog dokaza ne proizilazi da je primijenio silu prema oštećenom A. K. Apelant zaključuje da je osuđen za razbojništvo iako ničim nije dokazano da je imao umišljaj da pribavi protivpravnu imovinsku korist, niti da ju je uopšte pribavio, niti da je dokazano to da je upotrebljavao silu, pri čemu su sudovi navedeno zanemarili i propustili da obrazlože ove elemente u svjetlu navedenih prigovora, te su samo paušalno naveli da je apelant počinio navedeno djelo.
18. U pogledu povrede prava iz člana 3 Evropske konvencije, apelant je ukazao da je izrečena sankcija (imajući u vidu da je protivpravna imovinska korist koju su navodno pribavili drugi učesnici 100,00 KM) drakonska, prestroga i da je neadekvatna učešću apelanta u ovom događaju. Ukazao je da član 3 Evropske konvencije propisuje zabranu podvrgavanja neljudskom ili ponižavajućem kažnjavanju, a da je izrečena kazna lišena potpune srazmjernosti sa svrhom kažnjavanja i učinjenim djelom. Njome se apelant na dugi vremenski period izopštava iz ljudske zajednice iako za to uopšte nema razloga, a posebno nema razloga da se njegovo ponašanje (to što se zatekao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme) tako grubo i drakonski sankcioniše.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, jer je taj sud donio pravilne i zakonite odluke kojima nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je Vrhovni sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode iz žalbe i zahtjeva za zaštitu zakonitosti i o njima dao sasvim jasne odgovore, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Okružni sud je naveo da smatra da su tokom predmetnog postupka poštovana sva apelantova ustavna i konvencijska prava, te da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tužilaštvo smatra da apelacija nema osnova budući da su u osporenim presudama data obrazloženja svih dokaza i činjenica, kao i umišljaj za počinjenje predmetnog krivičnog djela. S obzirom na navedeno Tužilaštvo smatra da su dati razlozi i obrazloženje svih elemenata krivičnog djela i da nema nikakve povrede apelantovog prava na pravično suđenje zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
22. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Razbojništvo Član 233.
(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
(3) Ako je pri izvršenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana neko lice umišljajno lišeno života, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.
(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
a)je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja,
b) je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti iz člana 37. t. a) do g) ovog zakona,
v) je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa iz člana 8. ovog zakona,
g) je povrijeđeno pravo na odbranu,
d) je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,
đ) je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa,
e) je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,
ž) sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe,
z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,
i) je optužba prekoračena iz člana 294. stav 1. ovog zakona,
j) je presudom povrijeđena odredba člana 321. ovog zakona i
k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350.
(1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a) zbog povrede Krivičnog zakonika i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.
(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako:
a)nije izjavljena žalba i
b) povrede iz stava 1. ovog člana nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku.
(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu.
Granice ispitivanja zahtjeva Član 354.
(1) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.
(2) Ako Vrhovni sud utvrdi da razlozi zbog kojih je donio odluku u korist osuđenog postoje i za kojeg od saosuđenih u pogledu kojeg nije podignut zahtjev za zaštitu zakonitosti, postupiće po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev postoji.
(3) Ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti uložen u korist osuđenog, Vrhovni sud je pri donošenju odluke vezan zabranom propisanom u članu 321. ovog zakona.
Odbijanje zahtjeva Član 355.
Vrhovni sud će odbiti presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoje povrede zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 021094 19 Kvlz od 22. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 27. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela razbojništvo, pa proizilazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na praksu Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelant smatra da su redovni sudovi, uslijed proizvoljne primjene i grubog kršenja Krivičnog zakona, doveli do povrede prava na obrazloženu sudsku odluku u kojoj bi sasvim jasno bili izneseni zaključci u pogledu utvrđenja o postojanju objektivnih elemenata i subjektivnih elemenata krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Osim toga, apelant tvrdi da dokazima koje je tokom postupka prezentovalo Tužilaštvo, kao i dokazima odbrane ničim nije van razumne sumnje dokazano da su u apelantovom postupanju kritične prilike ostvarena obilježja navedenog krivičnog djela.
34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
35. Dalje, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje uslijed proizvoljne primjene Krivičnog zakona budući da nisu izneseni jasni zaključci u pogledu utvrđenja o postojanju objektivnih i subjektivnih elemenata krivičnog djela za koje je osuđen, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore iznio u žalbi protiv prvostepene presude. U odgovoru na njih Vrhovni sud je ukazao da je u pogledu postojanja objektivnih elemenata u prvostepenoj presudi detaljno iznesen sadržaj izvedenih dokaza kako objektivne, tako i subjektivne prirode, da su ti dokazi pravilno ocijenjeni i da je izveden pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Prvostepeni sud je detaljno analizirao materijalne dokaze, iskaze saslušanih svjedoka i nalaz vještaka, specijaliste sudske medicine i opisao postupak njegove ocjene. Osim toga, prvostepeni sud je obrazložio zašto je iskaze određenih svjedoka prihvatio, odnosno zašto neke nije prihvatio. Zbog navedenoga, Vrhovni sud je ustanovio da su dokazi sprovedeni na glavnom pretresu pravilno ocijenjeni i da su predstavljali pouzdanu osnovu za zaključak prvostepenog suda u pogledu svih činjenica od odlučnog značaja, uključujući sporne činjenice u pogledu zajedničkog dogovora, saizvršilaštva, upotrebe sile, te namjere optuženih da pribave protivpravnu imovinsku korist, pa, s tim u vezi, i psihičkog odnosa optuženih prema djelu za koje se terete. Ukazano je da odgovornost za ovaj oblik krivičnog djela razbojništvo postoji kada je djelo izvršilo više lica, bez obzira na konkretnu djelatnost svakog od optuženih, tako da odgovara ne samo optuženi koji je neposredno primijenio silu već i optuženi koji se saglasio sa radnjama i djelovanjem drugog optuženog. U pogledu psihičkog odnosa apelanta prema djelu, Vrhovni sud je ukazao da je u prvostepenoj presudi psihički odnos jasno definisan na način da je pravilno određen kao direktni umišljaj, jer su apelant i drugi optuženi bili svjesni i voljni da oduzmu tuđu pokretnu stvar, s namjerom da pribave protivpravnu imovinsku korist, te da su bili svjesni i voljni da se to oduzimanje ostvari primjenom sile pri čemu su dva lica zadobila teške tjelesne povrede. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ, a radnje opisane u izreci pobijane presude pravilno kvalifikovane kao krivično djelo razbojništvo.
37. Dakle, slijedom navedenoga, Ustavnog sud smatra da su redovni sudovi detaljno opisali način na koji su utvrdili odlučne činjenice u vezi sa protivpravnim radnjama iz izreke prvostepene presude, odnosno da su dali jasna, logična i uvjerljiva obrazloženja za zaključke iznesene u presudama, zbog čega Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje kojima se problematizuje ocjena dokaza i način na koji je utvrđeno činjenično stanje, te zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
38. U pogledu apelantovih navoda da je izrečena sankcija drakonska, prestroga i da nije adekvatna njegovom učešću u predmetnom krivičnom događaju, pa da je na taj način povrijeđen član 3 Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je ove navode apelant istakao i u žalbi protiv prvostepene presude.
39. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da su nadzorni organi ustanovljeni Evropskom konvencijom već na početku njene primjene istakli da, prema doktrini quatrième instance, ti organi ne mogu predstavljati još jedan žalbeni stepen i biti sudovi «četvrte instance». Isto tako, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, kako je već navedeno, Ustavni sud se u okviru apelacione nadležnosti bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, što je drugačije pitanje od onog koje apelanti suštinski postavljaju.
40. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da razmatra i preispituje izrečene kazne sve dok preduzete mjere očigledno ne krše ustavna prava i prava zaštićena Evropskom konvencijom, pa će u nastavku odluke ispitati da li su ponašanjem redovnih sudova u pogledu ovog dijela apelantovih navoda povrijeđena njegova ustavna i konvencijska prava.
41. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i pol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, str. 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjere do koje je sproveden postupak u vezi sa događajem (vidi, Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
42. Dovodeći navedene stavove u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelant (zajedno s drugim optuženima) upotrebom sile oduzeo tuđu pokretnu stvar s namjerom da njenim prisvajanjem pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, pri čemu je oštećenom umišljajno nanesena teška tjelesna povreda, odnosno da je počinio krivično djelo razbojništvo. Dalje, Ustavni sud zapaža da je za navedeno krivično djelo odredbom člana 233 stav KZRS propisana kazna zatvora od pet do 15 godina. Međutim, prvostepeni sud je ocijenio da na apelantovoj strani postoje naročito olakšavajuće okolnosti zbog čega mu je prvostepenom presudom izrečena kazna ispod zakonskog minimuma. Nakon toga Vrhovni sud je u drugostepenoj presudi djelimično usvojio apelantovu žalbu i ranije izrečenu kaznu umanjio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, pri čemu iz obrazloženja presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo na sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret.
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije s obzirom na to da apelant u prilog tvrdnji o povredi ovog prava nije predočio niti jedan relevantan dokaz, niti iz dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu proizilazi da su u okolnostima konkretnog slučaja dovedene u pitanje ili povrijeđene garancije ustanovljene pravom iz navedenih odredaba.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević