Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2630/20 (R. H.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2630/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2630/20, rješavajući apelaciju Refika Hadžalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Refik Hadžalić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 037893 19 Gž od 8. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 037893 15 P od 1. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Hadžalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Muhamed Mujakić, advokat iz Cazina, podnio/podnijela je 28. juli 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 037893 19 Gž od 8. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 037893 15 P od 1. aprila 2019. godine.
2. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je izgradnjom stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretninama pobliže označenim izrekom prvostepene presude. Odbačena je tužba u dijelu gdje je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se temeljem presude i skice lica mjesta od 19. maja 2017. godine vještaka geodetske struke koja je sastavni dio presude ima izvršiti cijepanje parcele te u katastarskom operatu na upisanoj parceli ima izvršiti upis apelanta kao posjednika sa dijelom 1/1, a u zemljišnim knjigama upis predmetne parcele u posebno zemljišno knjižno tijelo kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1. Odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je zahtijevao da se obaveže tužena (R.J.) da mu na ime uvećanja vrijednosti kuće pobliže označene izrekom prvostepene presude isplati novčani iznos, te je odbijen zahtjev za isplatu novčanog iznosa za uvećanje vrijednosti pobliže označene izrekom prvostepene presude. Obavezan je apelant da po osnovu naknade štete zbog neosnovanog bogaćenja tuženoj isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tuženoj nadoknadi troškove postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je apelant suvlasnik nekretnina koje su predmet spora sa dijelom 2/6, a tužena suvlasnik sa dijelom 4/6. Kantonalni sud je naveo da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je on svojim radom i sredstvima izgradio kuću koja je predmet spora, već je kuću 1977. godine izgradio otac parničnih stranaka, pa su apelant i tužena suvlasništvo na predmetnim nekretninama stekli na osnovu naslijeđa iza njihovog oca. Kantonalni sud je naveo i da je tužena u spornoj kući sa kćerkom apelanta živjela u prizemlju sve do 2008.godine. Kantonalni sud je naveo da je apelant poslije 2008.godine provalio vrata u prizemlju dijela kuće i provaljivanjem u prizemlje uništio podove na način da je postojeće podove uklonio, izbio vrata na prostorijama, uništio kupatilo i ovakvim svojim postupcima onemogućio tuženoj povratak ili bilo kakav boravak u kući. Kantonalni sud je naveo i da je apelant na k.č. čiji je suvlasnik tužena sa dijelom 4/6 bez bilo kakve njene suglasnosti zasadio malinjak i od 2014.godine od toga malinjaka ostvaruje prihode. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari odlučujući o tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravilno procesno postupio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev odbio, a usvojio protutužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da predmetna tužba sadrži više zahtjeva i to stvarno pravni zahtjev i obligaciono pravni zahtjev i radi se o tužbi kakvu u procesnom smislu propisuje odredba člana 55 Zakona o parničnom postupku. U situaciji kada u jednoj tužbi tužitelj postavi više tužbenih zahtjeva tada odredbe Zakona o parničnom postupku ne predviđaju obavezu sudu da mora prvo pravomoćno odlučiti o prvom tuženom zahtjevu, a potom nastaviti raspravljati o sljedećim zahtjevima, već o svim zahtjevima odlučuje jednom odlukom, zbog čega prigovor apelanta o povredi odredbe člana 55. stav 4. ZPP nije osnovan. Kantonalni sud je naveo da je apelant izvedenim dokazima dokazao da je on vršio određena ulaganja u kuću koja je predmetom spora, ali nije dokazao da je on tu kuću stekao ”svojim radom i sredstvima“ već se radi o kući koju je izgradio prednik parničnih stranaka (njihov otac), a apelant nije dokazao da je namjera oca stranaka bila da se kuća izgradi za apelanta, pa kako se dogradnjom tuđeg objekta, ulaganjem u tuđi objekat i preuređenjem tuđeg objekta ne može steći vlasništvo ( član 61. Zakona o stvarnim pravima FBiH) , to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva odbio. Kantonalni sud je naveo da je apelant postavio i zahtjev za isplatu koji se odnosi na izvršena ulaganja u kuću i ulaganja u parcelu koja je malinjak. Kantonalni sud je naveo da apelant kao suvlasnik kuće jeste izvršio ulaganja odnosno investirao je u kuću čiji je suvlasnik i tužena, međutim rezultate investiranja u kuću apelant koristi sam i te rezultate ne koristi tužena, zbog čega apelant nema pravo tražiti od tužene kao drugog suvlasnika da mu nadoknadi odgovarajući dio troškova investiranja sve do tada dok se i drugi suvlasnik (tužena) ne počne koristiti tim ulaganjima, zbog čega je prvostepeni sud pravilno pravno postupio kada je ovaj zahtjev na ime ulaganja u kuću i parcelu koja je malinjak odbio. Kantonalni sud je naveo i da je tužena suvlasnik nekretnine na kojoj je apelant zasadio maline sa dijelom 4/6, a apelant sa dijelom 2/6, te da za sadnju i formiranje malinjaka od kojeg apelant prihode ubire od 2014.godine nije dobio saglasnost tužene. Dakle, apelant je nekretninu upotrebljavao u svoju korist i od toga ostvarivao dobit, pa tužena kao suvlasnik ima pravo da uspješno zahtjeva od apelanta da joj djelimično nadoknadi korist koju je apelant imao od upotrebe nekretnine. Kantonalni sud je naveo da je visina prihoda koju apelant ostvaruje od korištenja nekretnine utvrđena vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke, pa je sud krećući se u granicama protutužbenog zahtjeva pravilno dosudio tuženoj novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da su sudovi donijeli odluku na pogrešnoj ocjeni dokaza jer sud prihvata iskaze tužene i svjedoka tužene, a ne prihvata iskaze tužitelja i njegovih svjedoka kao nepristrasnih, te nalaza vještaka građevinske struke. Apelant navodi i da sud nikako ne daje ocjenu dokaza na osnovu kojih je usvojio protutužbeni zahtjev.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević