Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2916/20 (S., H. i E. B.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2916/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2916/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Sefer Bunjo i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sefer Bunjo, Hajra Bunjo i Enver Bunjo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 207591 18 Rev 3 od 12. februara 2019.

godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 207591 17 Gž od 23. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sefer Bunjo i Hajra Bunjo iz Ilidže i Enver Bunjo iz Priboja, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nusret Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 207591 18 Rev 3 od 12. februara 2019. godine. i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 207591 17 Gž od 23. marta 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 207591 17 P 2 od 26. aprila 2017. godine utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni nekretnina od 1. aprila 1996. godine zaključen između tužilaca (N.M., D.K., Des.M., M.N. i Dej.M.) i R.M. (prednika apelanata), kao prvotuženog i N.B., kao drugotuženog, te su obavezani prednik apelanata i drugotuženi da vrate tužiocima u posjed nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude. Tužioci su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 49.332,54 KM.

3. Odlučujući o žalbama tužilaca, prednika apelanata i drugotuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 26. aprila 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 207591 17 Gž od 23. marta 2018. godine, predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o revizijama prednika apelanata i drugotuženog izjavljenim protiv presude Kantonalnog suda od 23. marta 2018. godine, Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 65 0 P 207591 18 Rev 3 od 12. februara 2020. godine reviziju prednika apelanata odbio kao neosnovanu, dok je reviziju drugotuženog odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju presude, u dijelu u kojem je odlučeno o reviziji prednika apelanta, Vrhovni sud je naveo da, sve i kada bi se uzela tačnom tvrdnja revizije da je mjesto boravišta tužilaca u Priboju i da oni koriste zamijenjene nekretnine, kod činjenice da tužioci nisu potpisali punomoć kojom ovlašćuju D.M. na zaključenje osporenog ugovora i da isti nisu ni naknadno odobrili, to je predmetni ugovor ništav i ne može obavezivati tužioce. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi pravilno razriješili pitanje pravne valjanosti osporenog ugovora s aspekta postojanja ovlašćenja za zaključenje ugovora, utvrdivši da tužioci N.M., D.K. i Des.M. nisu ovlastili tužioca Dej.M. da u njihovo ime izvrši zamjenu nekretnina u Priboju za nekretnine na Ilidži, odnosno nisu mu potpisali punomoć da u njihovo ime zaključi predmetni ugovor, pa su pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredaba čl. 88. do 90. u vezi sa odredbama čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdili ništavost predmetnog ugovora i naložili restituciju datog, u okviru postavljenog zahtjeva. Vrhovni sud je dalje naveo da su tužioci, kao i tuženi, upisani kao suvlasnici nekretnina u Ilidži, odnosno u Priboju, te da su oni, kada je u pitanju ovakav zahtjev, jedinstveni i nužni suparničari, zbog čega su morali svi biti obuhvaćeni jednom tužbom i na strani tužioca i na strani tuženih, te je predmetni spor morao biti riješen na jednak način prema svim suvlasnicima (shodno odredbama člana 253. u vezi sa članom 231. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da se zbog toga ne može prihvatiti relevantnom tvrdnja revizije da je ugovor valjan u odnosu na M.N. i Dej.M., pa da u odnosu na njih proizvodi pravno dejstvo.

5. Rješenjem o nasljeđivanju notara N.H., broj sudskog spisa 65 0 O 676721 17 O, broj notarskog spisa UPP 196/17 od 20. juna 2018. godine, u ostavinskom postupku iza umrlog prednika apelanata, utvrđeno je da se apelanti oglašavaju za zakonske nasljednike prvog nasljednog reda na (između ostalog) imovini koju čine prava i obaveze iz ugovora o zamjeni nekretnina od 1. aprila 1996. godine.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te navode da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti navode da predmetni ugovor nije ništav u odnosu na Dej.M. i M.N, te da, osim toga, tužioci koriste zamijenjene nekretnine u Priboju i prihvataju ih kao svoje, a tuženi su savjesni i zakoniti posjednici nekretnina u Ilidži. Apelanti ističu da je, imajući u vidu prednje navode, pogrešan zaključak redovnih sudova da je apsolutno ništav predmetni ugovor o zamjeni nekretnina od 1. aprila 1996. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2916/20 (S., H. i E. B.) | Sudska praksa | Aktio