Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2638/20 (A.K.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2638/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2638/20, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. K.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 177036 18 Rsž od 2. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 177036 16 Rs od 29. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Paponja - Bunoza iz Mostara, podnio je 27. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 177036 18 Rsž od 2. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 177036 16 Rs od 29. maja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (Hepok d.o.o. Mostar) od 15. septembra 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je ugovor o radu od 1. augusta 2015. godine zaključen između apelanta i tuženog prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te shodno tome tužitelja vrati na posao i poslove automehaničara ili neko drugo odgovarajuće radno mjesto uz uspostavu radno pravnog statusa. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime isplate plaće za navedeni period isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i tužbeni zahtjev apelanta kojim potražuje isplatu pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje putem Federalnog zavoda za PIO/MIO za navedeni period u navedenom iznosu. Obavezan je tuženi isplatiti apelantu na ime razlike manje isplaćenog toplog obroka za navedeni period novčani iznos, te na ime regresa za godišnji odmor za navedeni period novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je tuženi isplatiti apelantu naknadu za prevoz za navedeni period u navedenom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezan je tuženi isplatiti apelantu na ime prekovremenog rada i rada subotom za navedene periode novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant naknaditi tuženom troškove postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odredbe člana 94., 96. i 114. Zakona o radu u vezi sa članom 12. Općeg kolektivnog ugovora, kada je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom za poništenje kao nezakonite odluke tuženog od 15. septembra 2015. godine i tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je ugovor o radu od 1. augusta 2018. godine zaključen između apelanta i tuženog prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Kantonalni sud je naveo da iz Ugovora o radu od 1. augusta 2015. godine je vidljivo da je isti zaključen između parničnih stranaka na određeno vrijeme za period od 1. augusta do 15. septembra 2015. godine na poslove radnog mjesta automehaničar u pogonima tuženog. Kantonalni sud je naveo da je u odluci od 15. septembra 2015. godine o prestanku Ugovora o radu od 1. augusta 2015. godine navedeno da radni odnos apelantu prestaje sa danom isteka ugovora o radu, a da je kao razlog prestanka radnog odnosa naveden istek vremena za koji je sklopljen te da više ne postoje uvjeti za produženje istog (zbog smanjenja obima posla kod tuženog, zbog čega je prestala potreba za poslovima koje je apelant obavljao kod tuženog). Kantonalni sud je naveo da je izvršio uvid u ugovore o radu na određeno vrijeme zaključenim između apelanta i tuženog (od 23. septembra 2009. godine, 13. jula 2011. godine, 17. septembra 2011. godine, 12. jula 2013. godine, 26. septembra 2013. godine i 1. augusta 2018. godine) iz kojih ugovora nedvojbeno proizilazi da ne postoji kontinuitet rada apelanta, nego da postoje određeni kraći periodi prekida u radu apelanta a koji su činjeni prilikom sklapanja gore navedenih ugovora o radu na određeno vrijeme između tuženog i apelanta. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta u odnosu na odluku o troškovima postupka koje je prvostepeni sud pravilno odmjerio i dosudio primjenom odredbi člana 383. i 386. Zakona o parničnom postupku, uz primjenu odredaba Advokatske tarife, a imajući posebno u vidu i uspjeh stranaka u postupku (uspjeh apelanta 24% i tuženog 76%).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i prava na obrazloženu sudsku odluku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) iz Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je sud u predmetnom postupku primijenio nepovoljniji propis za apelanta koji čak nije ni važio u trenucima kada su tekli rokovi za sudsku zaštitu tužitelja, te da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine u presudi broj U16/18 od 26. februara 2020. godine utvrdio da je član 114. Zakona o radu neustavan (za koji je u postupku utvrđeno da apelant nije ispoštovao jer nije podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa poslodavcu).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo da iz ugovora koje je apelant zaključio sa tuženim nedvojbeno proizilazi da ne postoji kontinuitet rada apelanta, nego da postoje određeni kraći periodi prekida u radu apelanta koji su činjeni prilikom sklapanja navedenih ugovora o radu na određeno vrijeme između tuženog i apelanta, te da je ugovor o radu od 1. augusta 2018. godine prestao istekom vremena na koji je sklopljen i da više ne postoje uvjeti za produženje istog (zbog smanjenja obima posla kod tuženog, zbog čega je prestala potreba za poslovima koje je apelant obavljao kod tuženog). Navedeno obrazloženje razloga zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjev apelanta Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o radu u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević