Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-328/19 (M. A., O. U., S. H. i S. K.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Ratni zločin
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-328/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 328/19, rješavajući apelaciju Muhameda Adžema i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Adžema, Omera Uglješe, Senada Halilovića i Sulje Karkelje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 001926 18 Kž 4 od 20. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 K 001926 14 K od 5. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Adžem, Omer Uglješa, Senad Halilović i Suljo Karkelja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Nikica Gržić, Mirza A. Hadžić i Omer Borovac, advokati iz Sarajeva i Goražda, podnijeli su 23. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 001926 18 Kž 4 od 20. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 001926 14 K od 5. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekst: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Okružnog suda broj 14 0 K 001926 14 K od 5. jula 2018. godine apelanti su proglašeni krivim da su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike BiH i Vojske Republike Srpske postupali suprotno pravilima međunarodnog prava, kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima na način da su lišili života sedam ratnih zarobljenika, pa su tako u večernjim satima 17. septembra 1992. godine došli u prostorije Centra službe bezbjednosti Goražde - Stanica javne bezbjednosti Goražde, raniji Opštinski sekretarijat za unutrašnje poslove Goražde, gdje su tražili od službenika policije zajedno sa M. A. da im se predaju ratni zarobljenici (navedena imena sedam lica) s namjerom da ih liše života, a koja je, kao pripadnike Vojske RS, prethodno zarobila Armija RBiH i koja su bila zatočena u zgradi Centra službi javne bezbjednosti Goražde - Stanica javne bezbjednosti Goražde. Kada na to nisu pristali službenici policije, jer nisu imali pismenu naredbu vojne komande, apelanti su, ipak, ratne zarobljenike preuzeli nakon što su potpisali potvrdu dežurne službe Centra službi bezbjednosti Goražde broj 72/92 od 17. septembra 1992. godine poslije čega su se sa zarobljenicima udaljili u nepoznatom pravcu i lišili ih života na neutvrđen način, te su posmrtni ostaci (dva navedena lica) ekshumirani iz jezera Perućac i identificirani, dok posmrtni ostaci ostalih ubijenih nisu pronađeni, pa se i danas vode kao nestala lica. Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata lišili su života sedam ratnih zarobljenika, čime su kao saizvršioci počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa ih je sud na osnovu istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 34, 36, 38. i primjenom člana 41. stav 1. KZSFRJ, osudio na kaznu zatvora ( svakog pojedinačno) u trajanju od po devet godina.
5. U obrazloženju presude sud navodi dokaze izvedene u toku postupka na str. 3-9. Ocjenjujući izvedene dokaze, u smislu člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, sud je odlučio kao u izreci za šta je dao sljedeće razloge: Polazeći od krivičnog djela koje je apelantima optužnicom stavljeno na teret, sud je utvrdio postojanje oružanog sukoba na području općine Goražde i šire, što ni odbrana nije osporavala, te da su se inkriminirane radnje apelanta dešavale u okviru oružanog sukoba, kada je došlo do zarobljavanja osam pripadnika Vojske RS na rejonu Trovrh, tako da su lica čija su imena navedena u presudi imala svojstvo ratnih zarobljenika, pa su imala međunarodnu humanitarnu zaštitu po Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima, uslijed čega je sud radnje apelanata i ocijenio upravo u kontekstu povreda međunarodnog humanitarnog prava i zaštite ratnih zarobljenika, odnosno postupanja sa ratnim zarobljenicima. Dalje, sud j,e pozivajući se na iskaze svjedoka, kao i materijalnu dokumentaciju, utvrdio status pripadnika Vojske RS kao oštećene, kao i pripadnost srpskom narodu, te da su imali svojstvo ratnih zarobljenika.
6. Na osnovu iskaza svjedoka Okružni sud je zaključio da su vojni zarobljenici dovedeni i da su boravili u Stanici javne bezbjednosti Goražde. Dalje, na strani 15. Okružni sud je ukazuje na iskaz svjedoka Ibre Merkeza, koji je naveo kao dežurne policajce Smaju Salihovića i Malina Čulova, koji je obavljao dužnost načelnika Policijske stanice i koji je dužio pečat, te naveo da se radi o starom pečatu SRBiH koji je držao u zgradi policije.
7. Okružni sud nadalje navodi da je odbrana osporavala izvršenje krivičnog djela i dokaze koje je u vezi sa tim izvodila optužba, ali da je sud zaključio da izvedeni dokazi u svojoj sveukupnosti daju dovoljno osnova za jedini mogući zaključak i da dokazi u međusobnoj vezi ne ostavljaju nikakvu sumnju za jedini mogući zaključak da su apelanti preduzeli radnje kojima je ostvarena posljedica, odnosno smrt sedam ratnih zarobljenika, odnosno da su ih lišili života na neutvrđen način i na nepoznatoj lokaciji nakon što su ih izveli iz policijske stanice, tako da su dokazani svi elementi ratnog zločina, odnosno relevantni činjenični navodi optužnog akta, te da su motiv ubistva ratna zbivanja i da je počinjen u vrijeme trajanja oružanog sukoba.
8. U nastavku Okružni sud navodi da je pažljivom analizom dokaza ustanovio da je dokazano da su apelanti zajednički i svjesno izabrali vrijeme i način izvršenja djela nakon povratka sa uspješno obavljene vojne akcije „Krug“ kojom je urbani dio Goražda oslobođen od okruženja Vojske RS i neposrednog djelovanja oružjem po gradu. Međutim i pored činjenice da su to počinili noću i bez očevidaca i materijalnih tragova na samom mjestu zločina, iza sebe su ostavili trag u vidu potvrde o preuzimanju zarobljenika broj 72/92 od 17. septembra 1992. godine, koju su potpisali, a koji ukazuje da se od tog momenta preuzimanja ratnih zarobljenika njima gubi svaki trag, jer se nigdje više ne pojavljuju kao živi, tako da je ovaj dokaz Okružni sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan, jer neraskidivo veže apelante sa nestankom i smrću ratnih zarobljenika. Dalje, Okružni sud navodi da su apelanti, od kada su preuzeli ratne zarobljenike, nad njima imali fizičku vlast i kontrolu, a nema okolnosti koje ukazuju na suprotno da je do momenta smrti, odnosno nestanka zarobljenika ta vlast, uslijed nekoga ili nečega, prekinuta, niti takve okolnosti apelanti iznose, te je sud, opet upućujući na iskaz svjedoka, naveo da to ne ostavlja mogućnost za bilo kakav drugačiji zaključak osim da su apelanti lišili života sedam ranih zarobljenika.
9. U nastavku presude Okružni sud je ukazao na iskaze svjedoka (str. 16) koje je doveo u vezu sa sadržajem potvrde o preuzimanju zarobljenika, čime je oboren alibi apelanata da su u navedeno vrijeme bili na drugom mjestu. Dalje se Okružni sud poziva na grafološka vještačenja (tim vještaka iz Banje Luke i vještaka I.K.) da su apelanti potpisali potvrdu o preuzimanju zarobljenika od kada se njima gubi svaki trag, dalje, da je tačno ono što piše u potvrdi, prema mišljenju suda, proizlazi i iz drugih dokaza, izvještaja dežurnog policajca Adila Mujezinovića (čiji je potpis, također, vještačen), koji je sud, također, prihvatio kao vjerodostojan, i iskaza svjedoka, čime je oboren alibi odbrane da se nisu mogli naći u prostorijama policijske stanice u 22 sata 17. septembra 1992. godine i da nisu preuzeli ratne zarobljenike, od kada se njima gubi svaki trag.
10. Okružni sud je na strani 17. naveo da dokazi optužbe u pogledu navoda iz optužbe o korištenju apelanata vozila (određeno), odvođenju na određenu lokaciju, te lišenje života vatrenim oružjem nemaju takvu snagu da bi se mogli smatrati dokazanim zbog čega je sud ove činjenične navode izostavio iz izreke presude, naglasivši da se na taj način ne dira u objektivni identitet optužbe.
11. Dalje, Okružni sud navodi da je nesumnjivo utvrđena uzročno-posljedična veza između preuzimanja ratnih zarobljenika i njihove smrti, ukazujući da su pronađeni posmrtni ostaci dvaju lica, dok se ostalih pet nakon navedenog događaja nigdje više ne pojavljuju živi, čime je dokazano da su apelanti kao saizvršioci učestvovali u izvršenju krivičnog djela iz člana 144. KZSFRJ.
12. Od strane 19. Okružni sud ukazuje na materijalne dokaze optužbe: potvrdu broj 72/92 od 17. septembra 1992. godine Centra službe javne bezbjednosti Goražde, koja je dokaz da su ratni zarobljenici predati apelantima oko 22 sata i da im se od tada gubi svaki trag, zatim, izvještaj dežurne službe SJB Goražde od 17/18. septembra 1992. godine, koji je potpisao dežurni policajac Adil Mujezinović, koji, također, ukazuje da su apelantima (i M.A., koji je u međuvremenu umro) oko 22 sata predati ratni zarobljenici. Okružni sud navodi (strana 19) da je odbrana osporavala vjerodostojnost ovog dokumenta, navodeći da apelanti nisu bili vojni policajci, što sud nije prihvatio za šta je dao obrazloženje, ukazujući i na određene greške u dokumentu u pisanju, što je doveo u vezu sa potvrdom broj 72/92, kao i sa drugim podacima u izvještaju službe dežurstva od 17/18. septembra 1992. godine.
13. Nadalje, na strani 20. Okružni sud navodi da je odbrana osporavala vjerodostojnost materijalnih dokaza optužbe, ukazujući da nije dokazano gdje je i ko je sačinio dokument, da li je sačinjen u navedeno vrijeme ili kasnije, osporavan je pečat koji je korišten i drugo. Međutim, sud je ocijenio da su ovi prigovori neosnovani, ukazujući da je sve to opovrgnuto provedenim vještačenjima vještaka grafologa, da su upotrebu starog pečata opovrgli svjedoci koji su naveli da je u to vrijeme još korišten stari pečat, jer nisu imali novca za novi, ali i sama odbrana dokumentima iz istog perioda na kojim se nalaze stari pečati. Također, (strana 20) Okružni sud se očitovao na prigovor zakonitosti pribavljanja navedenog dokaza - potvrde broj 72/92 od 17. septembra 1992. godine koju je Predrag Bogunić sačuvao za sebe do njene predaje istražnim organima CJB Istočno Sarajevo. U vezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao na dokument iz 2012. godine (koji govori o zakonitosti pribavljanja potvrde broj 72/92, jer je Bogunić potvrdu dobrovoljno predao), a što je potvrdio i u svom iskazu, navodeći da ju je izdvojio iz dokumentacije, jer se bojao da bi mogla biti uništena, a da je on preuzeo zarobljenike u momentu njihovog dovođenja na čuvanje, pa je osjećao da bi se mogao smatrati odgovornim za njihovu sudbinu od momenta odvođenja, „jer je najvjerovatnije saznao za sudbinu zarobljenika o čemu nije htio svjedočiti zbog njemu poznatih razloga“. Također, da je dokument mogao biti uništen, sud je povezao sa dostavljenim dokumentima iz arhiva (svega 11 dokumenata).
14. Dalje, od strane 21. Okružni sud ukazuje da je ocjena vjerodostojnosti potvrde broj 72/92 i izvještaja dežurne službe bila predmet vještačenja tima vještaka grafologa iz Banje Luke, kao i da je vještak I.K. vještačio potpise na spornim dokumentima. Suprotno navodima odbrane, Okružni sud je ustanovio da je utvrđena originalnost i valjanost navedene potvrde broj 72/92 u svim segmentima, da su je sačinila ovlaštena lica CJB Goražde, da je sadržaj dokumenta autentičan, kao i potpisi na potvrdi, da je korišten pečat koji se koristio za vrijeme SRBiH, jer nisu bili osigurani novi pečati, o čemu su svjedočili i svjedoci, što u nastavku detaljno navodi, te ukazuje na vještačenje potpisa na potvrdi vještaka I.K. (Salihovića i apelanata). Okružni sud navodi da je vještak ostao kod datog nalaza i mišljenja i na glavnom pretresu, te da je pojasnio pojmove „najvjerovatnije“ i „vjerovatno“, pa je na ovaj način vještak ukazao na apelante kao potpisnike spornog dokumenta (strana 22). Okružni sud je naveo da je na osnovu ovog dokaza u vezi sa ostalim dokazima zaključio da ima dovoljno činjenica koje daju osnova za zaključak da su potpisi apelanata autentični i da apelanti svjesno negiraju potpisivanje potvrde radi izbjegavanja krivične odgovornosti. Međutim, Okružni sud je ukazao da apelant Muhamed Adžem ne isključuje mogućnost da je to njegov potpis. Također, Okružni sud je naveo da je cilj odbrane bio ukazati da su apelanti „bjanko“ potpisali neki dokument, te da su njihovi potpisi zloupotrijebljeni, što je sud smatrao neodrživim, dajući razloge za navedeno (strana 23).
15. Na strani 29. Okružni sud (nakon što je dovođenjem u vezu sa nalazom izveo zaključak da je potvrda autentičan dokument sa određenim nedostacima) ukazuje da su nerelevantni prigovori odbrane u smislu vjerodostojnosti sadržaja dokumenta i ko ga je sačinio, dok stoje primjedbe da dokumentni imaju formalnih nedostataka u pogledu organa i naziva službenika (da li se radi o OSUP-u ili CSB, policajac ili milicioner). Stoga je, radi otklanjanja nejasnoća o tome koji organ je izdao dokument, Okružni sud unio riječi Centar službe bezbjednosti Goražde - Stanica javne bezbjednosti Goražde, koji je bio zvanični naziv po Zakonu o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik SRBiH“ broj 18/90), pri tome ne mijenjajući objektivni identitet optužbe. Nadalje, Okružni sud navodi da je otklonio i očitu grešku u optužnici u činjeničnom supstratu u pogledu broja potvrde od 17. septembra, gdje je navedeno da se radi o broju 71/92, a radi se o broju 7/92. Okružni sud navodi da ovakve greške u nedosljednosti dokumenata sačinjenih u ratu ne umanjuju njihovu suštinu, da su ih izdali ovlašteni organi i da su ih sačinili ovlašteni službenici, niti ispravka očite greške mijenja identitet optužnice. Također, Okružni sud je naveo da je provedenim vještačenjem otklonjena svaka sumnja da dokumenti nisu sačinjeni i izdati od organa koji je funkcionirao i radio kao policijski organa Općine Goražde, dakle, greške u imenu organa, korištenje starih pečata, naziva službenika ne utječu na relevantnost i tačnost činjenica iz dokumenta i da su dokument sačinila ovlaštena lica u to vrijeme, te da je sadržaj dokumenta autentičan, a to je ono što je relevantno za rješavanje ove stvari, kako je naveo Okružni sud.
16. Na strani 34. Okružni sud ukazuje i na iskaze svjedoka (između ostalih, Salihovića i Mujezinovića), te sud navodi da je svjedok Salihović (koji je bio kontradiktoran, kao i svjedok Mujezinović) na pitanje da li je potpis na potvrdi o predaji zarobljenika njegov odgovorio: „Pa, gledajući da jeste“, dok je za potpis na izvještaju svjedok Mujezinović naveo da nije njegov, mada je priznao da je postojala pisaća mašina, ali da nisu sačinjavani izvještaji, nastojeći izbjeći konkretne odgovore ( kako je naveo Okružni sud). Okruži sud je naveo da iskaze ovih svjedoka nije ocijenio kao vjerodostojne u dijelovima u kojim su protivni iskazima svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, čija imena navodi (Klovo, Kumro, Čulov i Bogunić). Na strani 35, navodeći iskaze drugih svjedoka, Okružni sud je naveo da je svjedok Ibrahim Drljević, po mišljenju Okružnog suda, otklonio bilo kakvu sumnju da li je kritične noći u dežurstvu bio Smajo Salihović, te da je u tom svojstvu sačinio potvrdu i da ju je potpisao.
17. Dakle, Okružni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da su apelanti zajednički, kao grupa vojnika, preuzeli ratne zarobljenike i da su na isti način djelovali poslije, kada su ih odveli u noć u nepoznato, da su djelovali zajednički i pri izvršenju djela, bez obzira na to koje su sredstvo koristili za izvršenje i ostvarenje zabranjene posljedice, pa je takve radnje sud cijenio kao saizvršilačke, odnosno da su djelovali zajednički kao saizvršioci pri ostvarenju predmetnog krivičnog djela iz člana 144. KZSFRJ. Okružni sud je, također, naveo da smatra da se ne mora razgraničiti i utvrditi tačno pojedinačna i konkretna aktivnost svakog izvršioca koja je dovela do zabranjene posljedice, smrti ratnih zarobljenika, odnosno da su volja i svijest apelanata bile usmjerene prema ostvarenju istog cilja. Također, u vezi sa motivom izvršenja krivičnog djela, Okružni sud nije ustanovio pouzdane konkretne činjenice koje bi na neki način povezale apelante sa ratnim zarobljenicima osim da su apelanti pripadali vojnoj jedinici iz Kopača, a upravo jedna od vojnih formacija iz Kopača je zarobila vojnike Vojske RS, pa je sud zaključio da je motiv vezan isključivo za ratna zbivanja i pripadnost različitim etničkim grupama. Također, Okružni sud je zaključio da su apelanti djelovali sa umišljajem, te im je izrekao kaznu (svim apelantima) u trajanju od devet i po godina za šta je dao razloge na strani 39. presude.
18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 K 001926 18 Kž 4 od 20. novembra 2018. godine kojom je žalbe apelanata odbio kao neosnovane, a uvažavanjem žalbe Tužilaštva preinačio je odluku o kazni tako da su apelanti za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi sa članom 22. KZSFRJ za koje su prvostepenom presudom proglašeni krivim na osnovu relevantnih odredaba istog zakona osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 12 godina.
19. Vrhovni sud je u obrazloženju presude najprije ocijenio neosnovanim prigovor kojim se ukazivalo na propust prvostepenog suda da da ocjenu dokaza u vezi sa ranjavanjem apelanata ( Muhameda Adžema i Omera Uglješe), ističući da, osim što je na glavnom pretresu odbrana ukazivala na ljekarske nalaze, oni nisu priloženi kao dokaz, odnosno nisu ih predali sudu, te oni nisu provedeni na pretresu i ne nalaze se u spisima prvostepenog suda.
20. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi da su počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koje se odnose na navode da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu optuženih iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP, a koju žalba nalazi u tome što je prvostepeni sud, mijenjajući činjenični opis djela, onemogućio apelantima da se upoznaju sa tim izmijenjenim opisom djela, jer oni tokom postupka nisu bili obaviješteni o svim činjenicama i dokazima koji ih terete. Po stavu žalbe, postupajući na ovakav način, prvostepeni sud je povrijedio i pravo apelanata iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, postupajući na navedeni način, žalba smatra da je prvostepeni sud počinio i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tač. ž) i i) ZKP, odnosno da je prekoračio optužbu i da nije riješio predmet optužbe (prvostepeni sud, ako je smatrao da neke činjenice nisu dokazane, trebalo je da za te činjenice oslobodi apelante), te da se činjenični opis iz optužnice i onaj iz pobijane presude razlikuju u odlučnim činjenicama.
21. Vrhovni sud je ocijenio da ovi žalbeni prigovori nisu osnovani, pozivajući se na princip sadržan u odredbi člana 294. stav 1. ZKP s obzirom na to da se pobijana presuda odnosi na lica koja su optužena i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici, te da je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, pa je na bazi takvih utvrđenja izvršena korekcija u činjeničnom opisu djela, koje je ostalo u okviru istog događaja i istog krivičnog djela iz potvrđene optužnice, što dalje pojašnjava (a odnosi se na izmjenu tačnog mjesta, izmjenu u nazivu organa, te izostavljanju dijela činjeničnog opisa koji se odnosi na teretno vozilo marke „TAM“, kao i na izmjenu u broju potvrde i izmjenu u pogledu načina lišavanja života) prvostepeni sud nije prekoračio optužbu. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima iz žalbe, prvostepeni sud riješio i predmet optužbe, jer su se apelanti teretili za jedno krivično djelo, i to ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, za koje ih je sud proglasio krivim, te je iz činjeničnog opisa izostavio dijelove za koje je smatrao da nisu dokazani i o tome dao obrazloženje, pa je potpuno nejasan i neprihvatljiv stav žalbe o tome da je prvostepeni sud trebalo o navedenim činjenicama da donese odluku.
22. S obzirom na to da se, prema navodima iz žalbe, povrede prava na odbranu apelanata iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP i prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije vezuju za bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tač. ž) i i) ZKP, Vrhovni sud je kroz ocjenu neosnovanosti tih prigovora utvrdio da nisu osnovani ni prigovori kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu i pravo na pravično suđenje. Vrhovni sud je, ipak, naglasio da su, suprotno navodima iz ove žalbe, od samog početka pretresa pred prvostepenim sudom apelanti bili upoznati sa opisom djela iz optužnice iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela za koje se terete, te da im je omogućeno da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji ih terete i da im je omogućeno da iznesu sve činjenice i dokaze koji im ide u korist.
23. Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani prigovori izneseni u žalbama da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitom dokazu - potvrdi broj 72/92 od 17. septembra 1992. godine, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP. U vezi sa prigovorima u pogledu pogrešnog navođenja broja citirane potvrde u optužnici, te pogrešnog navođenja broja i datuma potvrde u dijelu pobijane presude u kojem su nabrojani izvedeni dokazi, Vrhovni sud je naveo da je evidentno da se radi o očiglednim pogreškama u pisanju brojeva, pa je neprihvatljiv stav žalbe da broj ove potvrde predstavlja „konstitutivni element optužnice“. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da se radi o jednoj istoj potvrdi u koju je odbrana imala uvid. Ostali prigovori iz žalbi kojima se osporava zakonitost navedene potvrde također su bez osnova, jer je svjedok Predrag Bogunić objasnio kako je došao do te potvrde i kada ju je predao nadležnim organima krivičnog gonjenja, navodeći da je potvrdu izdvojio iz dokumentacije policijske stanice, te da ju je držao kod sebe sve vrijeme, jer se bojao da bi dokument mogao biti uništen, da je on preuzeo zarobljenike u momentu kada su ih vojnici iz Kopača doveli na čuvanje u policijsku zgradu, zbog čega je smatrao da bi se on mogao smatrati odgovornim za njihovu sudbinu od momenta kada su apelanti odveli zarobljenike. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, i na osnovu grafoloških vještačenja proizlazi da se ne radi o krivotvorenom dokumentu, niti o kopiji, već o originalu, a navodi iz žalbi u smislu toga gdje je potvrda čuvana i zbog čega navedeni svjedok nije potvrdu ranije predao nadležnim organima ne dovode u pitanje njenu zakonitost.
24. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da obrazloženje osporene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivice apelanata i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu Krivičnog zakona zbog čega su neprihvatljivi prigovori zasnovani na tvrdnji da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP. Vrhovni sud je naveo da je drugo pitanje to što žalbe osporavaju validnost datih razloga u obrazloženju za utvrđene odlučne činjenice, ali da prigovor takvog karaktera, u suštini, spada u žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se takvim prigovorom putem zamjerke obrazloženju presude za činjenične zaključke osporava pravilnost tih činjeničnih utvrđenja.
25. Isto tako, neosnovani su i prigovori iz žalbe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP na način da je prekršio odredbu člana 3. stav 2. istog zakona. Ovo stoga što, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane zbog čega, suprotno navodima iz žalbe, nije prekršen princip in dubio pro reo sadržan u citiranoj zakonskoj odredbi, pa, s tim u vezi, nije povrijeđeno ni pravo apelanata iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
26. Također, Vrhovni sud je istakao da se prigovorima sadržanim u žalbama apelanata ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijane presude da su apelanti počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi sa članom 22. KZSFRJ za koje su tom presudom proglašeni krivim. Takav zaključak rezultat je pravilne ocjene svih provedenih dokaza optužbe i odbrane, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa je razloge za takav zaključak, kao mjerodavno obrazložene i valjane, Vrhovni su u cijelosti prihvatio, a njihova pravilnost se žalbenim argumentima ne može osporiti. Naime, pobijana presuda detaljno iznosi sadržaj izvedenih dokaza kako objektivne, tako i subjektivne prirode, sve te dokaze pravilno ocjenjuje i izvodi konačan a, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da su apelanti učinili krivično djelo koje im optužba stavlja na teret, što dalje objašnjava ukazujući na dokaze na kojima se temelji taj zaključak. Kako je naveo Vrhovni sud, suprotno žalbenim prigovorima, pobijana presuda je detaljnom analizom svakog izvedenog dokaza pravilno utvrdila da su upravo apelanti, zajedno sa M.A., preuzeli ratne zarobljenike u noći 17. septembra 1992. godine, nakon 22 sata, kada su apelanti preuzeli fizičku kontrolu nad ratnim zarobljenicima i od kada se oni više ne pojavljuju kao živi, pa pravilno prihvata taj dan kao dan kada su lišeni života, odnosno kada su apelanti preduzeli zabranjenu radnju koja ima obilježja radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 144. KZSFRJ i kada je nastupila zabranjena posljedica s obzirom na to da postoji neraskidiva veza između odvođenja vojnika i njihove smrti, te dalje ukazuje na zajedničko djelovanje apelanata, bez obzira na to koje se sredstvo koristilo za ostvarenje zabranjene posljedice, pa su takve radnje ocijenjene kao saizvršilačke. Također, Vrhovni sud je naveo da nije potrebno utvrditi koju konkretno pojedinačnu radnju je izvršio pojedini izvršilac, jer su bez dileme postupali zajedno, kao cjelina, i da su bili svjesni zajedničkog djelovanja i ostvarivanja radnji i nastupanja zabranjene posljedice, te da su postupali sa direktnim umišljajem, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud.
27. Ispitujući odluku o kazni, Vrhovni sud je odbio žalbu apelanta, navodeći da žalba neosnovano ukazuje da su kazne prestroge. Vrhovni sud je prihvatio kao osnovane žalbene prigovore Tužilaštva kojim je ukazivano da prvostepena presuda nije pravilno ocijenila sve okolnosti od kojih zavisi da li će kazna biti veća ili manja, pa je precijenila značaj olakšavajućih okolnosti, a nije dovoljno ocijenila smrt više lica. Upućujući na zakonom određenu zatvorsku kaznu za navedeno krivično djelo, te da su apelanti lišili života sedam zarobljenika, Vrhovni sud je preinačio odluku o kazni.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelanti su naveli povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti najprije navode propust da se apelanti informiraju o optužbama protiv njih, te ukazuju da su osuđeni na krivično djelo potpuno drugačije od onog krivičnog djela opisanog u optužnici, te da im je povrijeđeno pravo na odbranu, jer nisu znali za koje konkretno djelo se terete. Dalje, apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje zbog paušalne primjene procesnog prava u vezi sa povredom prava na presumpciju nevinosti. Apelanti u ovom dijelu navode da je sud primijenio standard „van razumne sumnje“ koji nije propisan u ZKP, niti u Ustavu Bosne i Hercegovine, kao i da je sud pogrešno primijenio načelo in dubio pro reo, što detaljno obrazlažu u apelaciji posebno akcentirajući ovaj navod u odnosu na vrijeme povratka apelanata u Goražde i stepen vjerovatnoće rukopisa na dokumentu broj 72/92. Apelanti, također, navode da im je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku. Apelanti su detaljno analizirali dokument broj 72/92, koji je jedini i odlučujući dokaz. Pri tome apelanti su ukazali na nedosljednost broja i datuma dokumenta u optužnici i presudi u odnosu na broj potvrde kao konstitutivni dio optužnice. Također, apelanti ukazuju da je potvrdu pripadnicima CJB Istočno Sarajevo predao Predrag Bogunić, koji je osuđen za najteža djela ratnog zločina pred Sudom BiH, a koji je, po mišljenju apelanata, kompromitirani izvor, te odbrana osporava autentičnost dokumenta dobivenog od tog izvora. Dalje, apelanti ukazuju na „kontinuitet nadzora“, te ukazuju da u konkretnom predmetu u osporenim presudama nisu obrazložene autentičnost, vjerodostojnost i zakonitost predmetnog dokumenta. Također, apelanti navode da je sve ostale dokaze sud „prilagođavao“ sadržaju presude. Apelanti navode da je samo dokazano ko je predao potvrdu (što, također, problematiziraju, jer se radi o kompromitiranom izvoru), a ukazuju da nije izveden niti jedan dokaz na okolnost nastanka potvrde i vrijeme nastanka potvrde. Dalje, apelanti problematiziraju ocjenu grafoloških vještačenja, „vjerovatnost“ potpisa, na osnovu kojih je sud utvrdio da su apelanti potpisali potvrdu o preuzimanju ratnih zarobljenika, kao i zaključak, odnosno stepen vjerovatnoće za Mujezinovića, odnosno da vještačenjima nije utvrđeno da je njegov potpis. Dalje, apelanti osporavaju kao arbitraran i zaključak u vezi sa korištenjem pečata, potvrdom i drugim, te ukazuju na iskaze svjedoka (Merkeza, Kumre, Salihovića, Mujezinovića i Čulova), detaljno navodeći šta je koji svjedok izjavio. Apelanti navode da je drugostepeni sud samo prihvatio zaključke prvostepenog suda. Pri tome dva apelanta su iznosila dokaze da su bili u bolnici i da su bili onesposobljeni za borbu, zbog čega nisu mogli učestvovati u događaju, a koje dokaze sudovi ne spominju, te apelanti ukazuju da ove dokaze Vrhovni sud nije pronašao u spisu iako ih je odbrana konkretizirala na ročištu za glavni pretres na kojem su provedeni. Također, apelanti ukazuju na arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, prije svega ukazujući da, čak i da su apelanti preuzeli zatvorenike, nije naveden niti jedan dokaz koji bi ukazivao kada su oni lišeni života, od koga i na koji način. Također, apelanti ukazuju na arbitrarno utvrđeno procesno pravo i da sud nije potpuno riješio predmet optužbe, ukazujući da je u optužnici navedeno da su apelanti došli vozilom TAM sa M.A., da se spominje drugi broj potvrde, da se spominje da su zarobljenici ubijeni vatrenim oružjem na određenom lokalitetu, što, suprotno stavu Vrhovnog suda, predstavlja osnovne elemente optužnice. Dalje, u odnosu na arbitrarnu primjenu materijalnog prava, apelanti ukazuju na netačan navod o početku oružanog sukoba (od 6. marta 1992. godine), o zaključku da nije potrebno dokazati vezu između smrti zarobljenika i apelanata i o zaključku da se ne mora utvrditi konkretna aktivnost svakog saizvršioca, što apelanti objašnjavaju u apelaciji.
b)Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je Vrhovni sud savjesno u mjeri u kojoj mu zakon nalaže ocijenio žalbene prigovore i o njima dao odgovore u obrazloženju.
30. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da apelanti pobijaju utvrđeno činjenično stanje i zaključke suda, te ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka, a da u postupku nije bilo povreda koje apelanti ističu, te Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, jer nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelantima, te nije propuštena dužnost da se oni informiraju o optužbama protiv njih. Izmjenama dispozitiva presude u odnosu na dispozitiv optužnice nije povrijeđen objektivni identitet između optužnice i presude. Apelanti su i tokom istrage, kao i tokom glavnog pretresa u potpunosti bili upoznati sa jasnim činjeničnim opisom krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Izmjena dispozitiva presude je sadržavala istu “količinu” optužbe za isto krivično djelo koje je izvršeno na isti ili istovjetan način. Sam dispozitiv presude je izmijenjen prema izjavama svjedoka i na način kojim je sud utvrdio činjenice koje su proizašle iz svih dokaza na pretresu. Optužba nije izmijenjena na način da se onemogućila efektivna odbrana apelanata. Netačni su navodi o povredi presumpcije nevinosti, što proizlazi iz presuda u kojima je opisan tok postupka i ocjena dokaza, kao i da su ocijenjeni svi navodi iz žalbe. Najveći dio apelacionih navoda, kako ističe Tužilaštvo, odnosi se na utvrđeno činjenično stanje.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. st. (6) i (7) (6)U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7)Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili u vremenu od 13. decembra 2018. godine, pa kasnije, a apelacija je podnesena 23. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije.
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. st. 1, 2. i stav 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...].
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
40. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te da, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
41. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, kao i pogrešnom i arbitrarnom primjenom procesnog i materijalnog prava, te nedostatkom obrazloženja u presudi. Također, apelanti u vezi sa navedenim ukazuju i da im je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno načelo presumpcije nevinosti i princip in dubio pro reo. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
42. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
43. Dok član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na temelju nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza kojeg optuženi želi iznijeti. U utvrđivanju da li je postupak u cjelini bio pravičan, mora se uzeti u obzir da li su poštivana prava odbrane. Naročito se mora ispitati da li je aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i da se usprotivi njegovoj upotrebi (vidi, Horvatić protiv Hrvatske, broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. oktobra 2013. godine, st. 77. i 78).
44. U kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelanti problematiziraju zaključke redovnih sudova u pogledu dokazanosti njihovog učešća u izvršenju predmetnog krivičnog djela – najprije problematizirajući vrijeme povratka apelanata u Goražde i potvrdu broj 72/92 koja je, kako apelanti navode, jedini i odlučujući dokaz da su apelanti preuzeli ratne zarobljenike. Apelanti su osporili autentičnost i vjerodostojnost navedene potvrde (prije svega, stepen vjerovatnoće rukopisa), kao i način na koji je došla do suda, odnosno apelanti navode da se Predrag Bogunić, kao lice koje je dobrovoljno predalo potvrdu, mora smatrati kompromitiranim izvorom. Apelanti su, također, ukazivali da je sve ostale dokaze koji su izvedeni u toku postupka sud prilagođavao navedenoj potvrdi. Također, apelanti osporavaju i zaključak suda da je iskazima određenih svjedoka utvrđeno npr. korištenje starih pečata na potvrdi, odnosno da sud nije pravilno ocijenio iskaze svjedoka čija imena navodi. Apelanti pokreću pitanje povrede načela presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo u vezi sa navedenim.
45. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51,dostupna na www.ustavnisud.ba).
46. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Naime, veliki dio prvostepene presude je posvećen provedenim vještačenjima vjerodostojnosti potvrde broj 92/72, kao i potpisa na njoj. Pri tome Okružni sud je naveo da je utvrdio da se radi o autentičnom i originalnom dokumentu na kojem nema tragova izmjena, brisanja i sl., te da je, dovodeći u vezu dva vještačenja, sud zaključio da se radi o dokumentu koji je nastao u vrijeme kako je na njemu naznačeno, od nadležnih lica. Potpise dvaju apelanata su vještaci gradirali kao „najvjerovatnije“ ( što je izuzetno visok stepen gradacije), a ostale potpise kao „vjerovatno“, te je sud naveo da je vještak navedenom gradacijom ukazao na apelante kao potpisnike potvrde, odnosno da je dokazana autentičnost potpisa. Također, redovni sud je posvetio pažnju i izvještaju službe dežurstva za 17/18. septembar 1992. godine, koji je potpisao Adil Mujezinović („vjerovatno“, kako je vještak naveo zbog činjenice da nije pronašao niti jedan nesporni dokument iz 1992/1993. godine ili ranije). Ova dva dokumenta Okružni sud je doveo u međusobnu vezu u pogledu njihovog sadržaja i eventualnih nepravilnosti u vezi sa nazivom organa, korištenjem termina „policija“ i „milicija“, ali i sa iskazima svjedoka (u vezi sa vremenom preuzimanja zarobljenika i u vezi sa korištenjem pečata). Okružni sud je odgovorio na navode apelanata u vezi sa zakonitošću pribavljanja ovog dokaza od Predraga Bogunića. Također, redovni sud je ukazao i da je odbrana pokušala dokazati da se radi o dokumentu koji je mogao biti „bjanko potpisan“, a kasnije potpisi apelanata zloupotrijebljeni (ukazavši da jedan od apelanata navodi da bi potpis na potvrdi mogao biti njegov), ali je ustanovio da je ova teza neodrživa i da nema dokaza koji bi ukazivali na situaciju koja zahtijeva potpisivanje četiri lica na jednom papiru.
47. Nadalje, Okružni sud (strana 16. presude) je ukazao na iskaze svjedoka iz kojih je zaključio da su apelanti „mogli biti“ u Goraždu od 22 sata i kasnije, a što je doveo u vezu sa materijalnim dokazima optužbe (potvrdom i izvještajem), te je zaključio da oni obaraju alibi apelanata da su se u navedeno vrijeme nalazili na drugom mjestu. Također, Okružni sud je naveo i iskaz svjedoka (Muminovića) koji je naveo kao moguće vrijeme povratka „ponoć“. Međutim, Okružni sud je ocjenom iskaza navedenog svjedoka ukazao da svjedok nije bio siguran o vremenu povratka, te je sud (na osnovu svih dokaza kako je prethodno navedeno) utvrdio da ovi dokazi dovoljno govore da je odbrana apelanata neodrživa i da njihov alibi da se nisu mogli naći u policijskoj stanici oko 22 sata ne stoji.
48. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba, tako i onih koje su predlagali apelanti, te da su, s tim u vezi, dali dovoljne razloge i obrazloženja koji Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelanti i ne tvrde da nisu imali mogućnost da ospore provedene dokaze i da svojim dokazima ubijede sud u suprotno u čemu očigledno nisu uspjeli. U vezi sa navodom apelanata da je odbrana u toku glavnog pretresa izvela dokaze iz kojih nedvosmisleno proizlazi da dva apelanta nisu mogla učestvovati u kritičnom događaju, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u presudi jasno naveo da, osim što su branioci spominjali na pretresu, kao i u završnoj riječi ove ljekarske potvrde, potvrde nisu priložili kao dokaze, odnosno nisu ih predali sudu, dakle, nisu provedeni na pretresu, niti se nalaze u spisima predmeta. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je prvenstveno Okružni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti insistiraju na povredi prava iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, odnosno da nisu obaviješteni o razlozima optužbe protiv njih, jer su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo potpuno drugog činjeničnog opisa (načina izvršenja, mjesta izvršenja, navodnih saučesnika), čime im je prekršeno pravo na odbranu, jer nisu znali za šta se terete. Ustavni sud primjećuje da su i ove navode apelanti isticali pred redovnim sudom i da se o njima izjasnio redovni sud. Tako je Okružni sud naveo (strana 17) da dokazi optužbe u pogledu činjeničnih navoda iz optužbe nemaju takvu snagu da bi se mogli smatrati dokazanima (korištenje vozila, odvođenje na tačnu lokaciju i lišavanje života upotrebom vatrenog oružja) zbog čega je ove navode izostavio iz izreke presude. Okružni sud je naveo, a što je potvrdio i Vrhovni sud, da se na navedeni način (izostavljanjem ovih navoda) ne dira u objektivni identitet optužbe, jer se radi o okolnostima koje samo definiraju samu radnju izvršenja. Vrhovni sud je naveo da je na bazi utvrđenih činjenica na glavnom pretresu izvršena korekcija u činjeničnom opisu djela, koje je ostalo u okviru istog događaja i istog krivičnog djela, te nije prekoračena optužba. Isto se odnosi na navode o korekciji naziva organa (strana 29. prvostepene i strana 3. drugostepene presude). Vrhovni sud je naveo da je riješen predmet optužbe, jer su se apelanti teretili za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za koje su proglašeni krivim, te su od samog početka bili upoznati sa opisom djela iz optužnice i omogućeno im je da se o tome izjasne. Ustavni sud u datom obrazloženju ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, niti korekcije (o mjestu i načinu izvršenja krivičnog djela) u okviru istog krivičnog djela za koje su apelanti optuženi i proglašeni krivima pokreću pitanja garancija o pravu da se lice upozna sa optužbom.
50. Dakle, nakon provedenog dokaznog postupka redovni sud je proglasio krivima apelante zbog izvršenja krivičnog djela iz člana 144. KZSFRJ, jer je ustanovio da su ratni zarobljenici bili živi i da su boravili u zgradi CSB Goražde do 17. septembra 1992. godine, te da su apelanti nakon 22 sata preuzeli kontrolu (fizičku vlast) nad ratnim zarobljenicima, a nema okolnosti koje ukazuju na to da je ta vlast nad zarobljenicima uslijed nekoga ili nečega prekinuta, a nakon kojeg datuma se oni više nisu pojavili kao živi (tijela dvojice oštećenih su pronađena). Dovodeći u vezu navedeno sa iskazom svjedoka (strana 16), prvostepeni sud je zaključio da navedeno ne ostavlja mogućnost za bilo kakav drugačiji zaključak osim da su apelanti (kao saizvršioci) lišili života sedam zarobljenika. Ukazujući na zaključke iz prethodnih tačka ove odluke, Ustavni sud nalazi da su sudovi u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da su apelanti učinili krivično djelo za koje su osuđeni, kao i da nije došlo do kršenja principa in dubio pro reo, pa su i ovi navodi apelanata neosnovani.
51. Konačno, u pogledu ostalih navoda apelanata, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi usvojio stav da, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Ustavni sud je imao u vidu i ostale navode iz apelacije, kao i praksu na koju se apelanti pozivaju, ali koji u konkretnom predmetu ne utječu na drugačiju odluku Ustavnog suda.
52. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi navodi apelanata o tome da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član
6. Evropske konvencije, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, koje ne ostavlja dojam proizvoljnosti, niti povrede principa in dubo pro reo.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević