Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2254/19 (D.S. i V.S.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2254/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2254/19, rješavajući apelaciju D. S. i V. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija D. S. i V. S.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 136128 18 Gž 3 od 21.

februara 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima D. S.

i V. S. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima D. S. i V. S. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija D. S. i V. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 136128 18 Gž 3 od 21. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 136128 18 P 3 od 5. oktobra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelanti D. S. i V. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnijeli su 24. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 136128 18 Gž 3 od 21. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 136128 18 P 3 od 5. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 9. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 22. marta 2010. godine podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi neosnovanog bogaćenja. U odgovoru na tužbu od 18. januara 2011. godine tuženi je osporio pasivnu legitimaciju.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 136128 10 P od 1. jula 2011. godine tuženi je obavezan da na ime duga isplati apelantima iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. februara 2005. godine pa do isplate, kao i da im isplati troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 136128 12 Gž od 17. februara 2016. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet upućen prvostepenom sudu na postupanje.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 136128 16 P 2 od 14. septembra 2016. godine tuženi je obavezan da na ime duga isplati apelantima iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. februara 2005. godine pa do isplate, kao i da im isplati troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 136128 17 Gž 2 od 11. januara 2018. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 136128 18 P 3 od 5. oktobra 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime duga isplati iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. februara 2005. godine pa do isplate, kao i da im isplati troškove parničnog postupka. Također, obavezani su apelanti da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

11. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je krećući se u okviru predmetnog tužbenog zahtjeva – potraživanje isplate iznosa preciziranog u presudi (u daljnjem tekstu: iznos 1), a koji iznos se odnosi na plaćene zatezne kamate na utvrđenu visinu poreza na promet, koji je naslovljen kao neosnovano bogaćenje, prvenstveno odlučivao o istaknutom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, te utvrdio da je taj prigovor osnovan. Naime, Općinski sud je istakao da nije sporna činjenica, a što je utvrđeno uvidom u uplatnice koje su dostavljene od apelanata, da su apelanti u svrhu plaćanja poreza na promet nepokretnosti uplatili 14. februara 2005. godine na račun tuženog iznos preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: iznos 2) i taj dan na isti račun uplatili iznos 1 na ime zatezne kamate. Međutim, ukazano je da je važećim zakonskim propisima, i to članom 3. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 23/05 – prečišćeni tekst, 25/06 i 41/08) regulisano da je porez na promet nepokretnosti prihod općine na čijoj teritoriji se nalazi nepokretnost, odnosno taj porez se dijeli između Grada Sarajeva i općina u sastavu Grada Sarajeva (stavom 2. tog člana propisano da izuzetno ovaj prihod može biti prihod općine u procentu od 70% i grada u procentu od 30%). Nadalje, navedeno je da je trezorski sistem funkcionisanja uplata javnih prihoda regulisan na taj način da se sve uplaćuje na određeni račun tuženog i automatizmom usmjerava na određenu općinu. Također, istaknuto je da je navedeni iznos uplaćen Općini Ilijaš – prenesena sredstva, kao i kamate, da se navedena sredstva ne nalaze na računu tuženog, a apelanti i nisu dokazali činjenicu da su sredstva koja su uplatili i ostala na računu kod tuženog, te da bi imali uopće osnova potraživati kao neosnovano bogaćenje iznos tih sredstava.

12. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je nesporna činjenica da je rješenjem Porezne uprave, Kantonalni ured Sarajevo, Ispostava Ilijaš, od 5. marta 2001. godine razrezan porez na promet nepokretnosti u iznosu 2, i to GP Bosna iz Sarajeva kao prodavcu na ime kupoprodajnog ugovora zaključenog sa kupcima, tj. apelantima za stan koji se nalazi u Ilijašu, te da su apelanti prijavili navedeni kupoprodajni ugovor 6. februara 2001. godine. Isto tako, navedeno je da apelanti tvrde da su se oni kupoprodajnim ugovorom obavezali da plate navedeni porez, ali taj kupoprodajni ugovor nisu dostavili, niti se GP Bosna žalila na navedeno rješenje, već su žalbu uputili apelanti, odnosno oni su podnijeli zahtjev za oslobađanje od obaveze plaćanja poreza na promet smatrajući da se u konkretnoj situaciji treba primijeniti raniji zakon gdje se oni oslobađaju obaveze plaćanja u slučaju prve kupovine stana, te su istakli i prigovor zastare. Također, istaknuto je i da je rješenjem Federalnog ministarstva finansija od 30. jula 2001. godine odbijena žalba apelanata protiv rješenja od 5. marta 2001. godine koje je postalo konačno, te je navedeno da se može pokrenuti upravni spor kod Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

13. Shodno navedenom, Općinski sud je ukazao da nije sporna činjenica da su apelanti pokrenuli upravni spor kod Vrhovnog suda, ali je također nesporna činjenica da su apelanti 14. februara 2005. godine platili utvrđeni porez na promet nepokretnosti u iznosu 2 i kamate u iznosu 1, što znači da su apelanti dobrovoljno izvršili plaćanje navedene obaveze i da nisu čekali ishod pokrenutog upravnog spora. Nadalje, istaknuto je da je odredbama člana 11. stav 1. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 10/99, 7/00, 20/01, 33/01, 10/05 i 25/06) regulisano da je porezni obveznik poreza na promet nepokretnosti dužan poreznu prijavu za razrez poreza podnijeti u roku od 15 dana od dana nastanka porezne obaveze, a članom 9. stav 5. tog zakona propisano da ako porezna obaveza nije prijavljena u roku iz člana 11, ona nastaje na dan otkrivanja, odnosno prijavljivanja izvršenog prometa, te da pravo na naplatu poreza, kamata i troškova zastarijeva za pet godina po isteku godine u kojoj je porez utvrđen, kao i da je zakonskim propisima regulisano i jasno navedeno da se utvrđeni iznos poreza na promet ima platiti u roku od 15 dana, te da potom teku zatezne kamate. Kako je rješenje od 5. marta 2001. godine postalo pravomoćno 30. jula 2001. godine, a apelanti su dobrovoljno izvršili uplatu navedenog iznosa poreza i kamata 14. februara 2005. godine da bi se mogli uknjižiti kao vlasnici, Općinski sud je naveo da je stanovišta da su apelanti dobrovoljno ispunili navedenu obavezu, ne čekajući ishod upravnog spora, te se po mišljenju suda u navedenom slučaju radi o primjeni odredbe člana 211. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

14. U pogledu navoda da je otpao pravni osnov za naplatu navedene zatezne kamate jer je presudom Vrhovnog suda od 23. aprila 2007. godine tužba apelanata uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen poreznom organu na ponovno rješavanje, navedeno je da se postavlja pitanje zašto apelanti nisu odmah podnijeli tužbu za povrat navedene kamate nego su tužbu podnijeli tek u martu 2010. godine, te je prema mišljenju Općinskog suda nastupila zastara za traženje povrata uplaćenih zateznih kamata koje su apelanti izvršili 14. februara 2005. godine, a primjenom odredbi člana 371. ZOO-a. U vezi s tim, istaknuto je da se ne može govoriti da je otpao pravni osnov isplate navedenih zateznih kamata jer su apelanti platili zakonske zatezne kamate na obračunati iznos poreza na promet po osnovu rješenja koje je kasnije ukinuto. Naime, ukazano je da je tačno da je Vrhovni sud rješenje Federalnog ministarstva finansija od 30. jula 2001. godine poništio i predmet vratio na ponovno razmatranje, da je to ministarstvo rješenjem od 29. juna 2007. godine poništilo rješenje od 5. marta 2001. godine, a da je isti porezni organ donio novo rješenje od 20. septembra 2007. godine kojim se ponovo obvezniku GP Bosna Sarajevo utvrđuje porez na promet nepokretnosti u iznosu preciziranom u presudi, koji iznos je i prvobitno bio utvrđen rješenjem iz 2001. godine.

15. Dakle, Općinski sud je naveo da je iz rješenja od 20. septembra 2007. godine jasno vidljivo da je to isti iznos koji je donijet i po rješenju iz 2001. godine istog poreznog organa, da su raspravljena sva sporna pitanja (oslobađanje poreza i zastare), da je tačno da navedenim rješenjem nije utvrđena obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate na navedeni iznos, ali je evidentno da je navedeni porez, kao i zakonska zatezna kamata koja je obračunata do momenta plaćanja 14. februara 2005. godine već plaćen, te da apelanti nisu platili ponovni iznos navedenog poreza, a da bi platili zatezne kamate u puno većem iznosu da nisu izvršili dobrovoljno uplatu s navedenim datumom zateznih kamata, koje počinju teći 15 dana od dana donošenja rješenja, pa se smatra da je neosnovano pozivanje apelanata da se radi o neosnovanom bogaćenju. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer je vidljivo da su apelanti obavezu ispunili dobrovoljno, prije donošenja drugih rješenja, odnosno odluke u upravnom sporu i ponovnog postupka kada je žalba protiv navedenog rješenje od Federalnog ministarstva finansija od 18. septembra 2008. godine odbijena i rješenje postalo konačno. Najzad, navedeno je da apelanti nisu dokazali da su ponovo pokrenuli upravni spor, da je iz izvršenog uvida u materijalnu dokumentaciju utvrđeno da nije otpao pravni osnov za obračun navedenih zateznih kamata, te da po mišljenju Općinskog suda pravni osnov postoji i zakonske zatezne kamate na iznos poreza koji nije plaćen u roku, a u skladu s tada važećim zakonskim propisima, nije neosnovano bogaćenje.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 136128 18 Gž 3 od 21. februara 2019. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Također, odbijen je prijedlog tuženog za naknadu troškova na ime sastavljanja odgovora na žalbu.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva isplata iznosa koji su apelanti isplatili po osnovu rješenja navedenog poreznog organa od 5. marta 2001. godine, a koje je poništeno. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud prihvatio istaknuti prigovor zastare potraživanja i nedostatka pasivne legitimacije, pa je apelantima tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se žalbom osnovano ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je nastupila zastara utuženog potraživanja. Naime, kako se radi o institutu neosnovanog bogaćenja, za koji nije propisan poseban rok zastare, navedeno je da se prilikom ocjene ovog prigovora ima primijeniti zastarni rok od pet godina u smislu člana 371. ZOO-a. S obzirom na činjenicu da je zastarni rok mogao početi da teče donošenjem presude Vrhovnog suda od 23. aprila 2007. godine i kako je tužba podnesena 22. marta 2010. godine, Kantonalni sud je istakao da nije protekao rok od pet godina. Međutim, navedeno je da se neosnovano žalbom ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije pasivno legitimisan. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su apelanti iznos koji potražuju tužbom po rješenju od 14. februara 2005. godine uplatili 14. februara 2005. godine u korist Općine Ilijaš s obzirom na to da je kod naloga za uplatu upisano 0,40, što predstavlja oznaku Općine Ilijaš, pa se za navedeni iznos Općina Ilijaš neosnovano obogatila, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelanti su također naveli da za poništeno rješenje postoji presumpcija da nije nikada ni postojalo, da proizvodi dejstvo ex tunc, te je ništavo od početka, a samim tim je i otpao pravni osnov plaćanja izvršenog po osnovu takvog rješenja. Dakle, pravni osnov za isplatu spornih zakonskih zateznih kamata je po osnovu presude Vrhovnog suda od 23. aprila 2007. godine otpao, kao i u odnosu na glavni dug, a po osnovu novog rješenja od 20. septembra 2007. godine nije nastao. Zatim, apelanti su istakli da navedeno činjenično stanje, koje je u toku cijelog postupka nesporno, jasno ukazuje da plaćanje spornog iznosa duga tuženom stvorilo obligaciju – sticanje bez osnova koje je tuženi kao sticalac dužan vratiti shodno članu 210. ZOO-a. Naime, apelanti su naveli da činjenica da je tuženi primio sporni iznos novca čini ga pasivno legitimisanim u ovom sporu jer je uplata naknade – zakonskih zateznih kamata čiji se povrat zbog otpadanja pravnog osnova traži izvršena na račun tuženog, a ne na račun Općine Ilijaš. Isto tako, apelanti su naveli kako ne postoji pravni osnov za taj prijem, to je navedena činjenica dovoljna za odgovornost tuženog u smislu navedene zakonske odredbe. Naime, apelanti su istakli da uslov za vraćanje primljenog bez osnova prema članu 210. ZOO-a nije i da ono što je primljeno mora biti zadržano kod primaoca. Prema tome, apelanti su naveli da to što je tuženi učinio s tim novcem, da li ga je zadržao, rasporedio na račun Općine Ilijaš ili je njime raspolagao na drugi način, te kako i na koji način je to učinio, za njegovu obavezu vraćanja na osnovu navedene zakonske odredbe nema nikakvog značaja, te je stoga pogrešno shvatanje da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan jer je tuženi sporni primljeni iznos dalje rasporedio u skladu sa zakonom.

20. U odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, apelanti su istakli da je postupak pokrenut tužbom od 22. marta 2010. godine, a da je pravosnažno okončan 21. februara 2019. godine, da u postupku nisu predlagani dokazi saslušanjem parničnih stranaka, svjedoka, te da nisu postojala nikakva vještačenja niti uviđaji. Dakle, apelanti su naveli da se nije radilo o složenom parničnom postupku, već o jednostavnoj parnici u kojoj je sporna samo primjena materijalnog prava, te su predložili da im se nadoknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka.

b)Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je istakao da smatra da nisu učinjene povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji.

22. Općinski sud je ukratko naveo hronološki tok postupka.

23. Tuženi je ukazao da je odredbom člana 3. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava propisano da je porez na promet nepokretnosti prihod općine na čijoj teritoriji se nalazi nepokretnost, odnosno da se dijeli između Grada Sarajeva i općina u sastavu grada. Nadalje, tuženi je naveo da je s obzirom na navedenu zakonsku odredbu jasno da porez na promet nepokretnosti, pa samim tim i zakonske zatezne kamate proistekle iz zakašnjelog plaćanja utvrđene porezne obaveze, nisu prihod tuženog, dakle nisu njegovo pravo iz kojeg bi apelanti mogli crpiti svoj zahtjev za povrat spornog iznosa. Također, istaknuto je da činjenica da su sporni iznos apelanti uplatili na račun tuženog, uzimajući u obzir navedenu zakonsku odredbu, ne može automatski značiti da je tuženi titular tog prava/korisnik predmetnih sredstava uplaćenih po osnovu utvrđene porezne obaveze, pa samim tim ni da kod tuženog u konkretnoj pravnoj stvari postoji pasivna legitimacija. Ovo tim prije što je trezorski sistem prikupljanja uplata javnih prihoda na kantonalnom nivou organizovan tako da se sve uplate vrše na određeni račun tuženog i automatizmom usmjeravaju stvarnim titularima – krajnjim korisnicima, što je u slučaju uplate sredstava na ime poreza na promet nepokretnosti, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, općina kao jedinica lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nalazi nepokretnost koja je bila predmet prometa, a što se u konkretnom slučaju vidi i iz uplatnice koja je izvedena kao dokaz u provedenom parničnom postupku. Naime, tuženi je istakao da je u predmetnoj uplatnici, kako je to utvrdio i drugostepeni sud, naveden broj 40, što je broj Općine Ilijaš, kao oznaka krajnjeg korisnika prihoda – uplaćenih sredstava na osnovu poreza na promet nepokretnosti i pripadajućih zakonskih zateznih kamata. Imajući u vidu navedeno, tuženi je ukazao da je predmetna apelacija u konkretnom slučaju neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210. stav (1) (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.

26. Zakon o porezu na promet nepokretnosti i prava („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 23/05 – prečišćeni tekst, 25/06, 41/08 i 15/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na promet nepokretnosti i prava („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 23/05 – prečišćeni tekst, 25/06 i 41/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Porez na promet nepokretnosti je prihod općine.

Izuzetno od odredbe stava, porez na promet nepokretnosti je prihod Grada Sarajeva i općina koje čine Grad Sarajevo , s tim što Gradu Sarajevo pripada 30%, a općini u sastavu Grada Sarajeva 70% ukupnog iznosa naplaćenog poreza.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 136128 18 Gž 3 od 21. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 29. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

34. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na neosnovano bogaćenje, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na osporene odluke

35. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud zapaža da je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime duga isplati iznos bliže označen u izreci prvostepene presude. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je važećim zakonskim propisima regulisano da je porez na promet nepokretnosti prihod općine na čijoj teritoriji se nalazi nepokretnost, kao i da je navedeni iznos uplaćen Općini Ilijaš, u skladu s trezorskim sistemom funkcionisanja uplata javnih prihoda, te da se navedena sredstva ne nalaze na računu tuženog, zbog čega apelanti nemaju osnova potraživati kao neosnovano bogaćenje iznos tih sredstava. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova u kontekstu odredaba Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava, te odredaba ZOO-a, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 22. marta 2010. godine kada su apelanti podnijeli tužbu radi neosnovanog bogaćenja, a da je Kantonalni sud o odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 21. februara 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao osam godina i oko 11 mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud. Analiza dužine trajanja postupka

41. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva bilo potraživanje naknade radi neosnovanog bogaćenja. S obzirom na navedeno i dokaze koji su izvedeni (izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju), Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, niti da su apelanti doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka.

42. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od osam godina i oko 11 mjeseci Općinski sud i Kantonalni sud donijeli šest odluka, od čega četiri meritorne odluke i dva rješenja. Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu u prvoj fazi postupka bila potrebno jedna godina i tri mjeseca da donese prvostepenu presudu, dok je Kantonalnom sudu bilo potrebno četiri godine i sedam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude) da donese drugostepeno rješenje, kojim je ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet Općinskom sudu na ponovni postupak. Također, Ustavni sud zapaža da su nakon toga redovni sudovi u periodu od tri godine donijeli ukupno četiri odluke, od čega tri meritorne odluke (u tom periodu Kantonalni sud jednom ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet Općinskom sudu na ponovni postupak). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Shodno navedenom, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud odlučujuće doprinio prekomjernoj dužini postupka kada mu je bilo potrebno četiri godine i sedam mjeseci da u jednoj fazi postupka donese drugostepeno rješenje, za šta Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.

43. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.

47. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

48. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

49. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao osam godina i oko 11 mjeseci, za čije trajanje je utvrđena odgovornost Kantonalnog suda kojem je bilo potrebno četiri godine i sedam mjeseci da u jednoj fazi postupka donese drugostepeno rješenje, za šta Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.

51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2254/19 (D.S. i V.S.) | Sudska praksa | Aktio