Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3567/20 (M. B.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3567/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3567/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Milenko Batarilo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Batarilo protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 10570 18 Gž od 8. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Batarilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Brišnika, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 1. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 10570 18 Gž od 8. septembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Zaštitni fond Federacije BiH) isplati na ime regresa po osnovu materijalne štete iznos od 6.854,80 KM, na ime regresa po osnovu advokatskih troškova iznos od 1.500,00 KM i na ime sudskih troškova novčani iznos od 980,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove predmetnog parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da se 7. jula 2008. godine u mjestu Brišnik dogodila saobraćajna nezgoda koju je prouzrokovao apelant upravljajući neosiguranim i neregistrovanim vozilom (traktor IMT 542, bez registarskih oznaka) i u kojoj saobraćajnog nezgodi je nastala materijalna šteta na vučnom i priključnom vozilu u vlasništvu oštećenog („Dijamant transport“ d.o.o. Mostar). Dalje, da je tužilac sa oštećenim 30. septembra 2008. godine zaključio sudsku nagodbu kojom se obavezao da oštećenom isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete prouzrokovane predmetnom saobraćajnom nezgodom, pa predmetnim tužbenim zahtjevom od apelanta traži da mu na ime regresa isplati novčani iznos koji je on isplatio oštećenom. Kantonalni sud je dalje naveo da je pred prvostepenim sudom provedeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke (T.M.), te da iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka proizlazi da je do saobraćajne nezgode došlo u momentu kada je apelant svojim vozilo skrenuo u lijevo u momentu dok je vozilo oštećenog bilo u fazi preticanja, a na način da je oštećeni reagovao „forsiranim kočenjem s ciljem izbjegavanja nezgode, pa nakon 33,80 m kočenja dolazi do kontakta prednjim desnim krajem vozila oštećenog i prednjim lijevim dijelom vozila apelanta, nakon čega dolazi do kontakta prikolice bočnom stranom i traktora koji je odbačen u desno, naprijed za 5,60 m uz rotaciju prednje fronte“. Kantonalni sud je naveo da je prema utvrđenju prvostepenog suda osnovi uzrok saobraćajne nezgode skretanje traktora u lijevo u vrijeme dok je vozilo oštećenog već bilo u fazi preticanja, te da se nezgoda mogla izbjeći da apelant nije otpočeo skretanje u lijevo, jer radnju skretanja nije mogao poduzeti budući da je vozač Volva već bio u fazi preticanja, pa nije imao mogućnost izbjegavanja nezgode. Kantonalni sud je naveo da je apelant, dakle, poduzeo radnju skretanja, a da se nije uvjerio da tu radnju može poduzeti bez ugrožavanja drugih učesnika u saobraćaju. Kantonalni sud je također naveo da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke u skladu s ostalim materijalnim dokazima (Izvještaju o izvršenom prekršaju Policijske uprave Tomislavgrad od 7. jula 2008. godine), dok je iskaz apelanta u suprotnosti s materijalnim dokazima. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, pravilno prvostepeni sud izveo činjenični i pravni zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca jer je apelant isključivi krivac za nastalu saobraćajnu nezgodu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da utvrđenja redovnog suda, na okolnosti nastanka predmetne saobraćajne nezgode, nisu tačna, te da su na njegovom traktoru „nastala oštećenja na zadnjoj strani prikolice“, a ne na prednjem lijevom dijelu, kako je to pogrešno utvrdio vještak.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3567/20 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio