Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1883/19 (E. M.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1883/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1883/19, rješavajući apelaciju Elvira Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Elvira Mujića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014551 17 Kž 7 od 14. februar 2019. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014551 16 K, od 13. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elvir Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Sanela Džanić advokat iz Tuzle podnio je 26. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014551 17 Kž 7 od 14. februara 2019. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 014551 16 K, od 13. januara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Tužilaštva Kantona Tuzla (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva FBiH, zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud i ostali su dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 014551 16 K od 13. januara 2017. godine, Ibrahim Mujić i apelant su proglašeni krivima što su 6. novembra 2015. godine na način detaljno opisan u presudi sa zajedničkim ciljem kako bi zajedničkim odlučnim djelovanjem usmrtili A.A. došli do njegove kuće sa daljim razvojem događaja na način kako je opisano u presudi, dakle, kao saučinitelji drugog pokušali usmrtiti čime su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa ih je sud osudio i to apelanta na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

5. U obrazloženju presude sud je naveo provedene dokaze, te je našao da su optuženi kritične prilike počinili krivično djelo koje im se optužnicom stavljalo na teret, za šta je sud dao razloge. Tako sud navodi šta proizilazi iz zapisnika o uviđaju, sa fotodokumentacijom, koji je prihvatio kao objektivni dokaz. Nadalje, sud prezentira sadržaj iskaza svjedoka oštećenog A.A., ali na strani 8 navodi da prihvata i njegov iskaz dat u istrazi, jer mu je tužilac zbog njegovog zdravstvenog stanja i posljedica samog događaja predočavala njegov iskaz iz istrage, te se svjedok - oštećeni nakon predočavanja sjetio određenih činjenica i potvrdio svoj iskaz dat u istrazi, kada mu je bilo svježije sjećanje na događaj. Dalje, je prezentiran iskaz supruge A.A. (Đ.A.), iskaz S.N. koji je iskaz sa glavnog pretresa sud ocijenio kao neuvjerljiv i neodređen, te je prihvatio iskaz ovog svjedoka dat u istrazi, te je prezentiran iskaz apelanta kao svjedoka i drugih svjedoka. Kantonalni sud je ukazao na iskaz vještaka za DNA, biološko i mehanoskopsko vještačenje (koje je sud prihvatio kao stručne i kvalifikovane za ovu vrstu vještačenja, a na nalaz nije bilo primjedbi stranaka), kao i vještaka koji je obavio i u pismenoj formi dao nalaz i mišljenje o vrsti, mehanizmu i težini povređivanja A.A. i apelanta iz događaja od 7. novembra 2015. godine (str. 15. - 17.). Kantonalni sud je na str. 18. naveo da je prihvatio iskaz vještaka dr. Z.C. te njegov stručni nalaz i mišljenje sa dopunama, jer je vještak ovlašten i kvalifikovan za ovu vrstu vještačenja i sa višedecenijskim iskustvom, te je na osnovu nalaza vještaka utvrdio da je u kritičnom događaju A.A. zadobio tešku i po život opasnu tjelesnu povredu, apelant običnu i nekvalifikovanu tešku tjelesnu povredu, a Ibrahim Mujić lake tjelesne povrede.

6. Kantonalni sud je na str. 20.-25. izvodi svoj zaključak na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i navedenih dokaza da su apelant i Ibrahim Mujić, nakon verbalne prepirke (prije kritičnog događaja) došli do kuće oštećenog A.A. automobilom i da je apelant držao sjekiru u ruci. Kantonalni sud je naveo da je S.N. potvrdio da je apelant dolaskom u kuću A.A. imao sjekiru i da je on napustio kući prije kritičnog događaja „kako bi sačuvao živu glavu“, jer je iz ponašanja optuženih vidio da će sukob biti sa ozbiljnim posljedicama. Apelant je u svom iskazu naveo da je A.A. njega prvi fizički napao, ali sud je našao da ovaj dio iskaza apelanta nije uvjerljiv jer su optuženi (njih dvojica) bili brojčano nadmoćniji i apelant je imao sjekiru. Zbog navedenog Kantonalni sud je prihvatio iskaze A.A. i njegove supruge da su optuženi došli u kuću oštećenog sa sjekirom i odmah po ulasku apelant je uputio prijetnje A.A. i napao ga sjekirom. Kantonalni sud je takođe zaključio da su optuženi kritične prilike došli sa namjerom da usmrte oštećenog, što je pojasnio u obrazloženju. Dalje, je sud naveo da nije prihvatio iskaz apelanta da ga je A.A. udario sjekirom po glavi u kući, jer iz iskaza vještaka proizilazi da je to mala vjerovatnoća, i da je upravo, obzirom na povrede stisnuta šaka podobno sredstvo za nanošenje takvih ozlijeda. Kantonalni sud je naveo zašto je prihvatio iskaze A.A. i Đ.A., a da iskaz apelanta nije prihvatio jer je u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem u odnosu na ostale provedene dokaze i po mišljenju suda usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti. Kantonalni sud je dalje pojasnio zašto je našao da se radi o zajedničkoj namjeri optuženih da svojim djelovanjem usmrte oštećenog i da je svaki od njih i radnje onog drugoga prihvatio kao svoje, pri čemu je znatno veći objektivni doprinos apelanta. Dakle, na osnovu svega navedenog, dovodeći iskaze svjedoka oštećenog A.A. i Đ.A. u vezi sa drugim dokazima ( sadržaj zapisnika o uviđaju, nalazima i mišljenjima vještaka) sud je utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude -da su se radnjama optuženih stekla zakonska obilježja bića krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezu sa članom 28. i 31. KZ. Pri tome (strana 25.) Kantonalni sud navodi da se ne radi o ekscesu apelanta, već da su obojica optuženih htjeli ovu posljedicu. Dakle, sud je optužene oglasio krivim jer su obojica kao saučinitelji sa umišljajem pokušali usmrtiti drugoga, a ne postoje okolnosti koje bi isključile njihovu krivičnu odgovornost i dovele u sumnju njihovu uračunljivost. Na strani 25. Kantonalni sud je naveo okolnosti koje je cijenio prilikom odmjeravanja kazne optuženim.

7. Vrhovni sud je donio presudu broj 03 0 K 014551 17 Kž 7od 14. februara 2019. godine kojom je žalbe apelanta i Ibrahima Mujića odbio kao neosnovane, a žalbu Tužilaštva uvažio i presudu u odluci o kazni preinačio tako da je za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1 u vezi sa čl. 28. i 31. KZ, za koje su presudom oglašeni krivim, uz primjenu relevantnih odredbi KZ apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci, a Ibrahimu Mujiću dvije godine i osam mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

8. U obrazloženju presude, između ostalog, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da sud nije dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza (strana 4. drugostepene presude), ukazujući na str. 13., 14, 20. i 25. prvostepene odluke i činjenice za koje je prvostepeni sud određeno i potpuno iznio i naveo da ih uzima kao dokazane. Nadalje, na strani 6. Vrhovni sud je istakao da je osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja apelant u žalbi naveo da su svjedoci A.A., Đ.A. i S.N. dali različite iskaze na glavnom pretresu u odnosu na njihove iskaze iz istrage, pa s tim u vezi je navedeno da je A..A „u mnogim segmentima lažno svjedočio“, s obzirom da je izjavio da se 80 % predmetnog događaja ne sjeća, ali da je sve onako kako je naveo u iskazima koje je dao u Tužilaštvu. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda ovaj navod je paušalan jer apelant na navodi konkretno u odnosu na koje činjenice su ovi svjedoci davali lažne iskaze. Takođe, u vezi sa navodom da je A.A. lažno svjedočio Vrhovni sud je smatrao da je ovaj navod proizvoljan jer je svjedok prilikom ispitivanja od strane tužiteljice u bitnom potvrdio navode optužbe, a obzirom na protek vremena ( u vrijeme održavanja glavnog pretresa) izjavio je da se 80% ne sjeća detalja (a ne u vrijeme kada je ispitan od strane Tužilaštva u istrazi), a kada mu je predočen iskaz iz istrage rekao je da je ono o čemu je tada svjedočio tačno i da u cijelosti ostaje pri tom iskazu. Vrhovni sud je ukazao (obzirom da je prvostepeni sud prihvatio iskaz iz istrage svjedoka S.N.) da je ovaj svjedok nakon predočavanja iskaza iz istrage na glavnom pretresu naveo da je isti tačan i da u svemu ostaje kod navedenog iskaza. Dalje je Vrhovni sud naveo ( suprotno navodima apelanta iz žalbe da je iskaz S.N. suprotan iskazu Đ.A.) da se iskazi ovih svjedoka i A.A. međusobno nadopunjuju i predstavljaju jednu logičnu cjelinu. Takođe, na strani 7. (ukazujući na provedene dokaze i obrazloženje prvostepene presude) Vrhovni sud je naveo da nije osnovan navod apelanta da A.A., obzirom da je zadobio udarac sa leđa, nije ni mogao vidjeti ko mu je zadao udarac, odnosno da on nije zadao udarce A.A.. Vrhovni sud nije prihvatio žalbeni navod apelanta da nije jasno na temelju kojih činjenica je sud izveo zaključak da je svaka povreda na oštećenom nastala sjekirom, što je pojasnio pozivajući se na obrazloženje presude (strana 22 prvostepene presude).

9. Nadalje, apelant je naveo da je prvostepeni sud cijenio samo otežavajuće okolnosti na strani apelanta, kao i da nije naveo iz čega je izveo zaključak o posljedicama učinjenja krivičnog djela po zdravlje oštećenog. Na navedeno je Vrhovni sud odgovorio na strani 8. presude. Vrhovni sud je naveo da apelant nije ukazao na olakšavajuću okolnost koju je sud trebao cijeniti, a nije. Takođe, Vrhovni sud je istakao da se ne može prihvatiti navod da je paušalan zaključak suda o posljedicama krivičnog djela na zdravlje apelanta, koji nije temeljen samo na medicinskoj dokumentaciji nego i na iskazima svjedoka A.A., njegove supruge i majke. Takođe, Vrhovni sud je naveo da ne može prihvatiti ni pozivanje apelanta na sudsku praksu tj. kaznenu politiku u predmetima ratnih zločina, jer okolnosti koje se tiču odmjeravanja kazne cijene se u svakom konkretnom slučaju ponaosob.

10. Vrhovni sud je ocijenio da se osnovano žalbom Tužilaštva ukazuje da je prvostepeni sud dao prevelik značaj olakšavajućim okolnostima, a da je propustio cijeniti sam način izvršenja krivičnog djela od strane optuženih koji se ogleda u ispoljenoj grubosti, upornosti, bezobzirnosti i brutalnosti prilikom preduzimanja radnji sa njihove strane, te nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja otežavajuće okolnosti koje se tiču jačine povrede i ugrožavanja zaštićenog dobra, tj, nastupjelih posljedica kod oštećenog, a koje je sud cijenio kao otežavajuće (kako je navelo Tužilaštvo u žalbi) . Stoga je Vrhovni sud utvrdio da su kazne izrečene optuženim preblago odmjere, te je u tom dijelu izmijenio prvostepenu presudu (strana 9. drugostepene presude) i izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant je u apelaciji naveo da su mu povrijeđena prva iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3., člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelant navodi da je došlo do očigledno proizvoljne primjene propisa. S tim u vezi apelant navodi da je istovremeno sa pokretanjem istrage u odnosu na apelanta i Ibrahima Mujića podnesena krivična prijava protiv A.A. zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo na način da je A.A. svjestan da može drugog usmrtiti, što je i htio, zadao apelantu nekoliko udaraca u glavu, od kojih je apelant zadobio teške tjelesne povrede. Apelant navodi da je dopisom Federalnog tužilaštva FBiH (22. januara 2018. godine) apelant obaviješten da će tužilačka odluka po njegovoj prijavi biti donijeta nakon okončanja postupka protiv apelanta. Apelant navodi da dokazi koji su išli njemu u korist, a koje Tužilaštvo nije pokupilo jeste medicinska dokumentacija o njegovom povređivanju u predmetnom događaju i vještačenje po vještaku medicinske struke, te sud, kako apelant navodi nije cijenio sve materijalne dokaze (zapisnik o pretresanju osobe i Zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta) iz kojih je vidljivo da je apelant lišen slobode sa vidljivim povredama i da od apelanta nije oduzet predmet kojim je navodno nanesena povreda oštećenom. Apelant navodi da sudovi nisu obrazložili kontradiktorne izjave svjedoka Tužilaštva, koje su se u bitnom razlikovale, odnosno iskaz koji su dali na glavnom pretresu se u bitnom razlikovao od iskaza iz istrage. Apelant ukazuje na povredu principa in dubuo pro reo, odnosno prezumpciju nevinosti. U vezi sa navedenim apelant ukazuje da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je oštećeni prvi napao apelanta. Takođe, apelant navodi da je izrečena kazna previsoka, te da sud nije cijenio olakšavajuće okolnosti ( što upoređuje sa predmetima ratnih zločina i izrečenim), te navodi da je apelant diskriminiran u odnosu na osuđene za ratni zločin. Dalje apelant ukazuje u vezi sa navedenim na svoje lične prilike, odnosno da je porodičan, otac dvoje djece i jedini zaposlen u porodici.

b)Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ukazao da je sve navode koje navodi u apelaciji apelant isticao i u postupku po žalbi, a koji su ocijenjeni neosnovanim i o tome dati jasni i određeni razlozi u presudi ovog suda (strana 3., pasus drugi, pa nadalje). Stoga, Vrhovni sud cijeni da nisu osnovani navodi apelanta da je odluka suda proizvoljna i da su povrijeđena prava apelanta garantovana odredbama Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Vrhovni sud je detaljno analizirao sve žalbene navode kao i dokaze na kojima se temeljila prvostepena presuda kao i sve prigovore iznesene od strane odbrane a u vezi sa tim dokazima, te jasno i određeno naveo zašto žalbe tada branitelja optuženih nalazi neosnovanim, odnosno zašto prihvata ispravnom argumentaciju datu od strane prvostepenog suda. Što se tiče prigovora da je sud bio pristrasan u korist optužbe u ocjeni dokaza, Vrhovni sud je takođe uputio na razloge date u svojoj presudi, smatrajući da nema potrebe ponovo da ih iznosi imajući u vidu koje je prigovore razmotrio u žalbi i o čemu se izjasnio. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. U odgovorima ostalih je također, predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 288. stav (1) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 14. februara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant pobija navedene presude ", tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 5. stav 3., člana 6 Evropske konvencije i člana 14. u vezi sa pravom na imovinu apelanta.

19. Ustavni sud najprije primjećuje da se radi o postupku u kojem je apelant pravosnažno osuđen i izrečena mu je zatvorska kazna u trajanju od četiri godine i deset mjeseci. Predmet osporavanja apelacijom su presude koje su donijet u postupku protiv apelanta. Dakle, predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju najprije ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud zapaža da se, u suštini, navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode o pogrešnoj primjeni propisa, načinu na koji je sud ocijenio dokaze, da je došlo do povrede principa in dubio pro reo i presumpcije nevinosti i da je kazana izrečena apelantu previsoka (i diskriminirajuća).

23. Ustavni sud, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

25. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

26. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudom prvostepenom presudom apelant oglašen krivim da je zajedno sa Ibrahimom Mujićem pokušao drugoga lišiti života, čime je počinio krivično djelo iz člana 166. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 31. KZ. Ustavni sud takođe primjećuje da je u postupku pred redovnim sudom apelant isticao identične prigovore koje je iznio i u apelaciji, pa tako redovni sud (najprije prvostepeni) naveo koje je dokaze proveo u dokaznom postupku, te iznio sadržaja provedenih dokaza. Nadalje, Kantonalni sud je na str. 20.-25. naveo kako je na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja došao do zaključka o krivici apelanta, dajući detaljno obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne izgleda proizvoljno. Pri tome je Kantonalni sud naveo da nije sporno da je kritične prilike apelant sa Ibrahimom Mujićem došao automobilom do kuće oštećenog i da je apelant imao sjekiru. Za dalji tok događaja i da se događaj desio na način koji je opisan u izreci presude Kantonalni sud je dao detaljno obrazloženje, pri tome ukazujući na osnovu kojih dokaza je došao do takvih zaključaka. Pri tome, Kantonalni sud navodi da je apelant u toku postupka izjavio da je oštećeni njega prvi fizički napao, što sud nije prihvatio i što je detaljno obrazložio (njih dvojica optuženih napali oštećenog, pri čemu je apelant imao sjekiru). Takođe, na osnovu nalaza vještaka sud je utvrdio i povrede kod apelanta, te sud zaključio da je oštećeni apelanta dva puta udario pesnicom u glavu. Dalji tok događaja sud je takođe detaljno opisao na osnovu izjava svjedoka i drugih provedenih dokaza, odnosno kako je došao do zaključka da je u odnosu na optužene postojala nesumnjiva zajednička namjera da oštećenog liše života, odnosno da ga usmrte kada je već bio savladan, ozlijeđen i bez mogućnosti da im pruži otpor, pri čemu je veći objektivi doprinos apelanta prilikom radnji učinjenja djela, koji je, kako je utvrdio Kantonalni sud, zadao nekoliko udaraca sjekirom oštećenom u predio glave i lica. Kantonalni sud je takođe naveo zašto nije prihvatio iskaz apelanta dat u svojstvu svjedoka (strana 23).

27. Apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu, u kojoj je navodio (kao što navodi u apelaciji) da su iskazi svjedoka sa glavnog pretresa i iskazi koje su dali u Tužilaštvu (tokom istrage) različiti i da je svjedok oštećeni A.A. u mnogim segmentima lažno svjedočio, o čemu se Vrhovni sud izjasnio ukazujući na paušalnost ovih navoda jer nije navedeno (a isto nije navedeno ni u apelaciji), u odnosu na koje činjenice su ovi svjedoci dali različite iskaze. Dalje je Vrhovni sud ukazao da iz zapisnika sa glavnog pretresa proizilazi da se ovi svjedoci nisu mogli sjetiti nekih detalja zbog proteka vremena, ali kada im je predočen iskaz iz istrage decidno su se izjasnili da je ono što su naveli u istrazi tačno, te je Vrhovni sud cijenio i navod žalbe da je A.A. lažno svjedočio kao paušalan, o čemu se takođe jasno izjasnio (strana 6.). Takođe, Vrhovni sud je naveo i da se iskazi S.N. (iskaz koji je dat u istrazi, koji je sud prihvatio) i iskaz Đ.A. ne razlikuju, već da se isti, kao i iskaz A.A., međusobno nadopunjuju i čine jednu logični cjelinu.

28. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud naveo okolnosti koje je cijenio na strani apelanta prilikom izbora vrste krivične sankcije (kako je naveo prvostepeni sud, strana 25), a da je prilikom odlučivanja o žalbi apelanta Vrhovni sud ukazao da odbrana apelanta u žalbi nije navela koje je to olakšavajuće okolnosti na strani apelanta sud trebao cijeniti, a nije, zbog čega je žalbu apelanta u odnosu na odluku o kazni odbio. S druge strane, Vrhovni sud je imajući u vidi žalbu Tužilaštva (da je sud propustio cijeniti način izvršenja djela, iskazanu upornost, bezobzirnost , grubost i brutalnost, te nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja otežavajuće okolnosti koje se tiču jačine povrede i ugrožavanja zaštićenog dobra, tj, posljedica koje su nastupile kod oštećenog, a koje je sud cijenio kao otežavajuće) našao da je izrečena kazna zatvora preblaga, te je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci.

29. U obrazloženju osporenih presuda Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na nezakonitost provedenog postupka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova u ovom dijelu, niti da je došlo do proizvoljne primjene propisa, kako je naveo apelant. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda u pogledu utvrđenih činjenica na osnovu kojih je donijet zaključak o krivici apelanta, te da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata da je na bilo koji način došlo do povrede garancija utjelovljenih u pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o kršenju prava apelanta neosnovani. Opisujući postupak ocjene dokaza, redovni sud je donio svoje zaključke o utvrđenoj krivici apelanta koji se ne čine proizvoljnim niti u jednom segmentu, niti ukazuju na bilo koji način na povredu principa in dubio pro reo. U odnosu na pitanje utvrđenih činjenica, čini se da apelant u apelaciji, u suštini, samo izražava vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenim odlukama Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelant je ukazao na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, bez daljnjeg obrazloženja. Takođe, apelant je ukazao na povredu prava na diskriminaciju, ukazujući da su osobama koje su osuđene za ratni zločin protiv civilnog stanovništva (kako navodi apelant - teže krivično djelo od ubistva) izrečene niže zatvorske kazne nego apelantu. Takođe, apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu, pri čemu, kako proizilazi iz sadržaja apelacije, je imao u vidu izrečenu kaznu zatvora, uslijed koje apelant kao jedini zaposleni ne može hraniti porodicu (kao što mu je bila u pitanju egzistencija porodice dok je bio u pritvoru, kako je naveo u apelaciji).

32. Ustavni sud međutim, primjećuje da je posljedica izrečene presude, u postupku za koji je utvrdio da nije bilo kršenja apelantovog prava (i) izrečena zatvorska kazna i sve ostalo što izdržavanje kazne povlači. Ustavni sud napominje da je i stav Evropskog suda da svako snosi posljedice svog postupanja. Stoga, imajući u vidu da je postupak, kako je utvrdio Ustavni sud bio pravičan, a da je uslijed utvrđene krivice apelantu izrečena zatvorska kazna u navedenom trajanju, Ustavni sud nalazi da nema potrebe posebno ispitati ostale navode apelanta, koji su samo odraz apelantovog nezadovoljstva donijetim presudama i posljedicama koje povlači pravosnažna presuda za sobom.

33. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na određene dopise Federalnog tužilaštva FBiH, kao i da je, čini se, apelant nezadovoljan postupanjem Tužilaštva po njegovoj prijavi (odnosno prijavi Ibrahima Mujića kojoj se pridružio apelant) protiv A.A.. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant osporio presude koje su donijete u postupku protiv njega, te eventualno nezadovoljstvo apelanta postupanjem Tužilaštva po njegovoj prijavi nije na adekvatan način osporeno u konkretnoj apelaciji. Navedeno je apelant pokušao da dovede u vezi sa osporenim postupkom, odnosno da Tužilaštvo uzelo u obzir sve dokaze koji su išli u korist apelantu, ali navedeno ni na koji način ne može uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda, o čemu su o prethodnim tačkama ove odluke dati razlozi.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu zaključaka do kojih su došli u pogledu krivice apelanta, te kada su na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo kojemu je stavljeno na teret, uz primjenu relevantnih propisa, koja nije proizvoljna.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1883/19 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio