Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-502/19 (S. P.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Legitimno očekivanje
- Građanski postupak
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-502/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 502/19, rješavajući apelaciju Suade Pašagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2), (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Suade Pašagić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 118503 18 Rev 3 od 14. novembra 2018. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 74.
stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantici Suadi Pašagić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantici isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Suade Pašagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 118503 18 Rev 3 od 14. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 118503 16 Rsž 4 od 14.
marta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Suada Pašagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirela Kanlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 118503 18 Rev 3 od 14. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 118603 16 Rsž 4 od 14. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražen je odgovor na apelaciju 1. juna 2020. godine.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 9. do 22. juna 2020. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 30. novembra 2009. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi je apelantica, između ostalog, navela da je zbog povećanog obima posla s tuženim tokom 2006. godine postigla usmeni dogovor da će joj navedena potraživanja biti plaćena prema općim aktima tuženog, Pravilniku o radu i Pravilniku o plaćama i drugim naknadama koje nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama i drugim naknadama).
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 118503 09 P od 17. februara 2011. godine u cijelosti je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se apelantici isplati iznos od 5.496,00 KM.
7. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 118503 11 Rsz od 9. marta 2012. godine prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
8. Postupajući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 118503 12 Rs od 10. januara 2013. godine obavezao tuženog da apelantici na ime razlike uvećanja osnovne plaće po osnovu ostvarenih rezultata rada u redovno radno vrijeme, te uvećanja osnovne plaće po osnovu prekovremenog rada, rada noću, vikendima i praznicima isplati iznos od 33.398,15 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, i to iznose i za periode kao u izreci presude (stav 1. alineja 1. izreke presude). Istom presudom tuženom je naloženo da apelantici na ime razlike za otpremninu isplati iznos od 5.989,40 KM također sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. jula 2009. godine pa do isplate (stav 1. alineja 2. izreke presude). Stavom 1. alinejom 3. izreke tuženom je naloženo da apelantici na ime razlike za regres za godišnji odmor isplati iznos od 683,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. juna 2009. godine pa do isplate, dok je stavom 1. alinejom 4. izreke presude tuženom naloženo da apelantici na ime razlike za bolovanje preko 42 dana i naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora isplati iznos od 34.137,43 KM sa zakonskim zateznim kamatama, i to za iznose i za periode kao u izreci presude. Stavom 1. alineja 5. izreke presude prvostepenog suda tuženom je naloženo da apelantici isplati razliku na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO) na osnovu uvećanih plaća i naknadu plaće na ime bolovanja sve za period od decembra 2006. do juna 2009. godine. Tuženom je također naloženo da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 9.431,12 KM (stav 2. izreke presude).
9. U obrazloženju presude Općinski sud je prije svega naveo da tuženi u ponovnom postupku nije ponovio protivtužbeni zahtjev pa je Općinski sud ponovnom ocjenom izvedenih dokaza utvrđivao osnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je dalje naveo da je prioritetno, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 10. oktobra 2012. godine, sačinjen u skladu s apelanticinim nalogom i primjenom Pravilnika o radu tuženog, kojim je konstatirano da apelantica nije mogla realizirati broj iskazanih predmeta u redovno radno vrijeme (a koji broj predmeta nije sporan među parničnim strankama), kroz efikasniji rad u redovnom radnom vremenu i prekovremenim radom, već da je morala raditi noću, vikendima i praznicima, na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude. Dakle, Općinski sud je primjenom člana 11. Pravilnika o plaćama i drugim naknadama tuženog i člana 61. Pravilnika o radu tuženog apelantici dosudio uvećanje plaće po osnovu ostvarenih rezultata rada u redovno radno vrijeme i po osnovu prekovremenog rada. Odluku o zateznim kamatama ovaj sud je donio primjenom odredbe čl. 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Primjenom odredbe čl. 79. i 70. stav 3. Pravilnika o radu apelantici je na ime otpremnine dosuđen iznos preciziran izrekom presude i razlike plaće za vrijeme bolovanja (otpremninu u visini tri najpovoljnije plaće zaposlenika ostvarene u godini koja prethodi isplati i bolovanje u visini od 85% od ostvarene plaće), naknadu na ime regresa za godišnji odmor primjenom člana 74. Pravilnika o radu tuženog, koji iznos je limitiran odlukom tuženog (1.950,00 KM) i razliku doprinosa za PIO shodno odredbi člana 120. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZOPIO).
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 118503 13 Rsž 2 od 21. februara 2014. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantici isplati razliku plaće za period od 1. novembra 2006. do 1. decembra 2007. godine u iznosu od 14.721,75 KM, i to za iznose i u periodima kao u izreci presude, razliku otpremnine u iznosu od 1.158,16 KM počev od 31. jula 2009. godine pa sve do isplate, razliku za regres za godišnji odmor za 2009. godinu u iznosu od 683,33 KM počev od 3. juna 2009. godine pa sve do isplate, naknadu plaće za bolovanje preko 42 dana u iznosu od 11.238,48 KM, i to za iznose i u periodima kao u izreci presude, razliku na ime doprinosa za PIO za razliku neisplaćene plaće i naknade plaće u iznosu od 4.907,25 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 5.350,97 KM.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 118503 17 Rev 2 od 28. oktobra 2016. godine apelanticina revizija je uvažena, drugostepena presuda je ukinuta u odbijajućem dijelu i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da drugostepeni sud u svojoj odluci nije interpretirao nalaz vještaka finansijske struke, niti je izvršio njegovu ocjenu, s tim što je i dalje ostalo nejasno da li je i na koji način vještak finansijske struke utvrdio tačno trajanje prekovremenog rada i njegovo razdvajanje od noćnog rada, čiju je dužinu trebalo posebno utvrditi.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 118503 16 Rsž 3 od 26. januara 2017. godine apelanticina žalba je odbijena te je apelanticin tužbeni zahtjev preko iznosa dosuđenog Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 118503 13 Rsž 2 od 21. februara 2014. godine odbijen kao neosnovan.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 118503 17 Rev 2 od 16. oktobra 2017. godine apelanticinu reviziju uvažio i Presudu Kantonalnog suda od 26. januara 2017. godine ukinuo tako što je predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je i pored upute Kantonalnom sudu ostalo neraspravljeno pitanje na koji način je vještak finansijske struke utvrdio tačno trajanje prekovremenog rada i njegovo razdvajanje od noćnog rada.
14. Postupajući u ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 118503 16 Rsž 4 od 14. marta 2018. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio presudu prvostepenog suda tako što je obavezao tuženog da apelantici isplati razliku plaće za period od 1. novembra 2006. do 1. novembra 2007. godine u iznosu od 14.721,75 KM, i to za periode i u iznosima kao u izreci presude, razliku otpremnine u iznosu od 1.158,16 KM počev od 31. jula 2009. godine, razliku za regres za godišnji odmor za 2009. godinu u iznosu od 683,33 KM počev od 3. juna 2009. godine, razliku naknade plaće za bolovanje preko 42 dana u iznosu od 11.238,48 KM također za period i u iznosima kao u izreci presude, te razliku doprinosa za PIO kod nadležnog fonda u iznosu od 4.907,26 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.350,97 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelantica ostvarila rezultate rada veće od propisanih, međutim, prema ocjeni tog suda, sporan je način plaćanja za urađeni posao medicinskog vještačenja u spornom periodu. Ocjenom nalaza vještaka finansijske struke Kantonalni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog predmeta odredbe Pravilnika o radu tuženog nisu primjenjive. U vezi s tim je ukazao da je tuženi navedeni pravilnik donio 6. decembra 2007. godine, zbog čega on nije primjenjiv u konkretnom predmetu i za period za koji apelantica potražuje isplatu na ime ostvarenih rezultata rada, iako je njegovim članom 61. regulirana naknada plaće po osnovu prekovremenog rada i na kojim odredbama pravilnika apelantica i zasniva svoj tužbeni zahtjev, te jer odredbama tog pravilnika nije propisana njegova retroaktivna primjena. U pogledu primjene odredbi Pravilnika o plaćama i drugim naknadama Kantonalni sud je naveo da su odredbe citiranog pravilnika primjenjive u okolnostima konkretnog slučaja iako je on donesen 13. decembra 2007. godine jer je njegovim članom 20. propisano da se primjenjuje retroaktivno počev od 1. januara 2007. godine. Kantonalni sud je također ukazao da se apelantica u tužbenom zahtjevu ni tokom trajanja postupka nije pozvala na odredbe Granskog kolektivnog ugovora, niti je dokazala da je radila prekovremeno prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora, a prema kojim odredbama bi joj potraživanja iz osnova prekovremenog rada eventualno i pripadala. Što se tiče primjene odredbi Općeg kolektivnog ugovora na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) također je ukazao da je vještak na apelanticin zahtjev prilikom obračuna uvećanja plaće po osnovu prekovremenog rada primjenjivao postotke prema Pravilniku o radu tuženog, a koje odredbe Pravilnika, kako je već navedeno, nisu primjenjive u slučaju apelantice, te koji Pravilnik se od Općeg kolektivnog ugovora razlikuje u različitim pristupima prilikom obračuna postotaka iz osnova prekovremenog rada. Naime, članom 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH propisano je da zaposlenik ima pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice, noćni rad isto tako, vikendom 20% i u dane praznika 50%, dok je odredbama Pravilnika o radu tuženog propisano da se postoci na povećanje plaće za prekovremeni rad obračunavaju od neto satnice. Osim toga, prema ocjeni tog suda, apelantica ni vještačenjem nije dokazala da je radila prekovremeno, noću, vikendom i državnim praznicima, tačno u satima (po broju), koji je vještak dobio utvrđivanjem vrste predmeta i sabiranjem broja minuta potrebnih za pojedine vrste predmeta, po minutama predviđenim u aktu tuženog (Pravilnik o radu), te jer je utvrdio koliko je predmeta apelantica mogla završiti u redovnom radnom vremenu, dok je ostatak od završenog broja mjesečnih predmeta rasporedio na prekovremene sate, noćni rad, rad vikendom i praznicima, i to, prema ocjeni tog suda, u cijelosti „proizvoljno“ jer za te sate rada nije bilo nikakvih dokaza, a što je i sam vještak u svom iskazu datom pred tim sudom i potvrdio. Stoga je taj sud zaključio da apelantica, primjenom člana
11. Pravilnika o plaćama i drugim naknadama, ima pravo na uvećanje plaće od 50% na ime ostvarenih većih rezultata rada od propisanih. Osim navedenog, Kantonalni sud smatra da usmeni dogovor kao osnov potraživanja iz radnog odnosa, sve da je i dokazan prema čl. 7. i 123. ZPP, nije dovoljan osnov za isplatu apelanticinih potraživanja iz osnova prekovremenog rada. Kantonalni sud je apelantici također dosudio razliku plaće za vrijeme bolovanja i otpremnine primjenom odredbe čl. 79. i 70. stav 3. Pravilnika o radu (otpremninu u visini tri najpovoljnije plaće zaposlenika ostvarene u godini koja prethodi i bolovanje u visini od 85% od ostvarene plaće), a visinu razlike regresa shodno odluci tuženog. Kantonalni sud je apelanticinom tužbenom zahtjevu uplate doprinosa za PIO također udovoljio primjenom člana 120. ZOPIO, dok je o troškovima parničnog postupka odlučio primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je dalje odbio kao neosnovane žalbene navode tuženog da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o zakonskim zateznim kamatama na iznos razlike plaće, otpremnine, razlike regresa i naknade plaće za vrijeme bolovanja jer, prema ocjeni tog suda, ta potraživanja dospijevaju desetog u narednom mjesecu za prethodni mjesec, od kojeg dana teče zakonska zatezna kamata prema članu 277. ZOO.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 118503 18 Rev 3 od 14. novembra 2018. godine apelanticina revizija je odbijena, kao i apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije u iznosu od 1.491,75 KM.
17. Vrhovni sud je naveo da je apelantica blagovremeno izjavila reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim je ukazao da je neosnovan apelanticin revizioni prigovor povrede odredbi parničnog postupka jer smatra da je drugostepeni sud u cijelosti postupio po uputama revizionog suda od 16. oktobra 2017. godine održavši raspravu u skladu s odredbama člana 217. stav 2. ZPP, na kojoj je ponovo saslušan vještak finansijske struke i na kojoj su raspravljena sva sporna pitanja na koja je Vrhovni sud ukazao. Vrhovni sud, dalje, smatra da je neosnovan apelanticin revizioni navod za isplatu razlike osnovne plaće po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada, rada u dane vikenda i u dane državnih praznika jer takav zahtjev, prema ocjeni ovog suda, nema materijalno-pravno utemeljenje u odredbama Pravilnika o radu tuženog, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Dakle, Vrhovni sud je potvrdio stav Kantonalnog suda ukazavši da Pravilnik o plaćama i drugim naknadama ne predviđa povećanje osnovne plaće po osnovu prekovremenog rada, dok Pravilnik o radu tuženog nije primjenjiv na utuženi vremenski period. Zahtjev za isplatu uvećanja osnovne plaće po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada, rada u dane vikenda i u dane državnih praznika je neprihvatljiv u samom osnovu budući da takav zahtjev nema materijalno-pravno utemeljenje u odredbama pravilnika tuženog, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud ispravno postupio kad je zaključio da sporni dio tužbenog zahtjeva ne može naći materijalno-pravno utemeljenje ni u odredbama Općeg kolektivnog ugovora. Prema tome, kako nisu ostvareni revizioni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP apelanticinu reviziju odbio. Istom presudom je, primjenom odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu troškova nastalih povodom revizije jer apelantica nije postigla uspjeh u revizionom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelantica je ponovila hronologiju predmetnog postupka. U vezi s povredom prava na pravično suđenje je ukazala na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava kada je odbijen njen zahtjev za isplatu razlike prekovremenog rada na ime ostvarenih rezultata rada primjenom Pravilnika o plaćama i drugim naknadama. Apelantica ukazuje na usmeni dogovor između nje i tuženog kojim joj je bilo obećano da će joj biti plaćen sav obavljeni rad, da nije sporan broj predmeta koje je uradila za tuženog, kao ni broj sati potrebnih za izradu predmeta. Također smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vezi s donošenjem odluke u razumnom roku jer je, kako navodi, predmetni postupak trajao devet godina. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode i koji stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Stoga, apelantica smatra da joj pripada naknada nematerijalne štete u visini od 2.500,00 KM.
19. Apelantica, također, navodi da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu jer su se sudovi svojim odlukama neopravdano umiješali u njeno pravo na imovinu zasnovano na usmenom dogovoru s tuženim, što smatra da je pojašnjeno nalazom vještaka. Naime, apelantica smatra da umjesto priznavanja obračuna koji bi joj pripadao na osnovu stvarnog rada u utuženom periodu (prekovremenog rada), sudovi su je lišili njenog prava, za što je imala legitimno očekivanje bez adekvatnog obrazloženja. Činjenica da je tuženi propustio donijeti interni akt dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stav, koji prihvaća i Vrhovni sud, da posljedice nečinjenja i neispunjavanja obaveza od strane tuženog treba snositi apelantica.
b) Odgovori na apelaciju
20. Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.
21. Kantonalni sud apelanticine navode smatra neosnovanim jer smatra da je presuda tog suda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
22. Vrhovni sud, suprotno apelanticinom stavu, smatra da nije povrijeđeno pravo na koje se apelantica poziva u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
24. Pravilnik o plaćama i drugim naknadama koji nemaju karakter plaće (koji je donio Upravni odbor tuženog na četvrtoj sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
U slučaju da zaposlenik za redovno radno vrijeme propisano Pravilnikom o radu Instituta ostvari rezultate rada veće od onih utvrđenih u članu 6. ovog Pravilnika, zaposleniku se povećava plaća srazmjerno ostvarenim rezultatima rada po kriterijima iz člana 9. ovog Pravilnika maksimalno do 50%.
Član 20.
Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom donošenja, a primjenjivat će se od 1.
januara 2007. godine.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 118503 18 Rev 3 od 14. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
33. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je presudom prvostepenog suda udovoljeno apelanticinom tužbenom zahtjevu primjenom odredbi Pravilnika o plaćama i drugim naknadama i Pravilnika o radu tuženog tako što je apelantici dosuđena razlika osnovne plaće, odnosno uvećanje osnovne plaće ostvarene u redovno radno vrijeme, kao i razlika plaće po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada, rada u dane vikenda i u dane državnih praznika.
36. Za razliku od prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda slijedi da apelantici ne pripada pravo na isplatu plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane vikenda i u dane državnih praznika jer navedeno nije propisano odredbama Pravilnika o plaćama i drugim naknadama kao jedinim pravno relevantnim aktom u skladu s kojim je apelantici mogao biti plaćen taj rad, a Pravilnik o radu tuženog nije primjenjiv na utuženi vremenski period, te da usmeni dogovor kao osnov potraživanja iz radnog odnosa, sve da je i dokazan prema čl. 7. i 123. ZPP, nije dovoljan osnov za isplatu ovog potraživanja. Stoga, Ustavni sud nalazi da su u osporenim odlukama dati jasni i determinirani razlozi da apelanticinom tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaće po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada, rada u dane vikenda i u dane državnih praznika nije moglo biti udovoljeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa koja bi u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
37. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 30. novembra 2009. godine, kao dana podnošenja apelanticine tužbe radi ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa, do 14. novembra 2018. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelantica koristila, donio presudu kojom je predmetni parnični postupak okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka je osam godina i 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem se odlučivalo o ostvarivanju apelanticinih prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
42. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz raspoložive dokumentacije ne proizlazi da je apelantica svojim postupcima utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su u toku predmetnog postupka Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud donijeli veći broj odluka. Naime, Općinski sud je donio dvije presude (17. februara 2011. i 10. januara 2013. godine), a Kantonalni sud je donio jedno rješenje (9. marta 2012. godine) kojim je ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, te tri presude. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud donio dva rješenja (28. oktobra 2016. i 16. oktobra 2017. godine u kojim je, između ostalog, ukazao na nedovoljno raspravljena pitanja) kojima je uvažio apelanticinu reviziju i drugostepenu presudu ukinuo u odbijajućem dijelu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak i jednu presudu (14. novembra 2018. godine u kojoj je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud u cijelosti postupio po uputama revizionog suda od 16. oktobra 2017. godine održavši raspravu u skladu s odredbama člana 217. stav 2. ZPP, na kojoj je ponovo saslušan vještak finansijske struke i na kojoj su raspravljena sva sporna pitanja). Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinaca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
43. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve činjenice, posebno da je predmet u više navrata vraćen na ponovni postupak, da se radi o sporu iz radnog odnosa koji je (člana 420. ZPP) po zakonu hitan, Ustavni sud zaključuje da, cijeneći postupak u cjelini, ukupna dužina predmetnog postupka od osam godina i 11 mjeseci nije srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da ne zadovoljava standard iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku” kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
47. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
48. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su se sudovi svojim odlukama neopravdano umiješali u njeno pravo na imovinu budući da je osporenim presudama apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada u dane vikenda i u dane državnih praznika odbijen kao neosnovan.
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
50. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
51. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelantica posjeduje „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
52. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
53. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja presude Vrhovnog i Kantonalnog suda slijedi da apelantici ne pripada pravo na isplatu plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane vikenda i u dane državnih praznika jer navedeno nije propisano odredbama Pravilnika o plaćama i drugim naknadama kao jedinim pravno relevantnim aktom u skladu s kojim je apelantici mogao biti plaćen taj rad, a Pravilnik o radu tuženog nije primjenjiv na utuženi vremenski period. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će u ovom dijelu njenom tužbenom zahtjevu biti i udovoljeno. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantica nije dokazala da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao osam godina i 11 mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo u više navrata vraćanje predmeta na ponovni postupak.
56. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, kada su Vrhovni i Kantonalni sud jasno obrazložili zašto u okolnostima konkretnog slučaja apelantici ne pripada pravo na isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane vikenda i u dane državnih praznika.
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu jer apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će dio njenog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane vikenda i u dane državnih praznika biti usvojen budući da navedeno nije propisano odredbama Pravilnika o plaćama i drugim naknadama, a Pravilnik o radu tuženog nije primjenjiv na utuženi vremenski period, odnosno kada apelantica nije dokazala da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević