Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-699/20 (E. H.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-699/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-699/20, rješavajući apelaciju Elvira Hasića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Hasić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 315101 14 Rsž od 30. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvir Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 24. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 315101 14 Rsž od 30. listopada 2019. godine. Punomoćnik apelanta je 22. svibnja 2020. godine, dopunio apelaciju na zahtjev Ustavnog suda.

2. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov zahtjev da se obveže tuženi (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo) na isplatu razlike naknade za prijevoz na posao i sa posla u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant kao policijski službenik zaposlen kod tuženog i da je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da stanuje u Živinicama i da mu pripada odgovarajuća naknada za prijevoz na posao i s posla. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 123. stavak 1. ZPP određeno je da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, dok je člankom 125. stav 1., 3. i 4. ZPP propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom, činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja i činjenice koje su opće poznate. Osim toga, ukazao je da je člankom 126. ZPP propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice odlučiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelant trebao dokazati činjenicu stanovanja u Živinicama, a on tijekom postupka na tu okolnost nikakve dokaze nije predlagao, niti izvodio. Pri tome je naveo da činjenicu stanovanja apelanta u Živinicama tuženi tijekom postupka nije priznao, postojanje iste zakon ne pretpostavlja, a ne radi se ni o općepoznatoj činjenici (u kojim okolnostima ne postoji obaveza dokazivanja), pa ju je trebalo dokazivati pred sudom. Nadalje, naveo je da nije sporno da je odredbama članka 30. Granskog kolektivnog ugovora utvrđeno pravo zaposlenika na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja, ukoliko je mjesto stanovanja do mjesta rada udaljeno najmanje 2 kilometra. Međutim, naveo je da za ostvarivanje tog prava zaposlenik treba dokazati postojanje svih činjenica nužnih za ostvarivanje ovog prava, a između ostalog i dokaz o mjestu stanovanja. Imajući u vidu da apelant nije predlagao, odnosno nije izvodio, dokaze u pogledu činjenice da stanuje u Živinicama, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev na isplatu razlike naknade za prijevoz na posao i sa posla.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, kad je utvrdio da apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-699/20 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio