Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1228/19 (IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići u stečaju i 3. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Raskid ugovora
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1228/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1228/19, rješavajući apelacije IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići u stečaju i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije IP „Krivaja“ d.o.o.

Zavidovići u stečaju i Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 132192 17 Rev od 18. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 132192 17 Pž od 16. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 132192 16 Ps od 5. jula 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići u stečaju (u daljnjem tekstu: prvoapelant ili apelanti) iz Zavidovića, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 132192 17 Rev od 18. decembra 2018. godine. Apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 1228/19.

2. Prvoapelant, kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2019. godine novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 132192 17 Rev od 18. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 132192 17 Pž od 16. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 132192 16 Ps od 5. jula 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 1262/19.

3. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugoapelantica ili apelanti) sa sjedištem u Sarajevu, koju zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 132192 17 Rev od 18. decembra 2018. godine. Predmetna apelacija je registrovana pod poslovnim brojem AP 1342/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava ista presuda Vrhovnog suda, te imajući u vidu da se predmetne apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 1228/19, AP 1262/19 i AP 1342/19 i da vodi jedan postupak, te da donese jednu odluku pod brojem AP 1228/19.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tuženih Trgovinskog društva „Makro drvo“ d.o.o. Žepče, „Marić Žepče“ d.o.o. Žepče, „Prograda“ proizvodnja, građevinarstvo i trgovina d.o.o. Žepče i Privrednog društva „Fedis“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije u periodu od 23. do 27. jula 2020. godine.

6. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su u periodu od 7. do 18. avgusta 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Općinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 132192 16 Ps od 5. jula 2017. godine (stav I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta protiv tuženih kojim je tražio da se utvrdi da je raskinut Ugovor o kupoprodaji od 24. septembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kupoprodaji) sa Aneksom I od 18. maja 2015. godine i ispravkom Ugovora o kupoprodaji zaključenim 27. oktobra 2015. godine zbog neispunjenja ugovorne obaveze isplate kupoprodajne cijene. Stavom II izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta da mu tuženi kao vlasniku solidarno predaju u posjed i na slobodno raspolaganje imovinu, nekretnine i pokretne stvari (pobliže opisane u izreci presude), slobodne od osoba i stvari tuženih. Stavom III izreke presude odbijen je i zahtjev prvoapelanta da se na osnovu predmetne presude izvrši brisanje upisanih prava posjeda u korist tuženih u zemljišnoknjižnim evidencijama i upiše pravo posjeda prvoapelanta. Stavom IV izreke odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta za nadoknadu troškova parničnog postupka, a obavezan prvoapelant da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je prvoapelant podnio tužbu sudu protiv tuženih radi raskida Ugovora o kupoprodaji sa Anesom I i ispravkom, da svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da tuženi nisu ispunjavali obaveze preuzete na osnovu navedenog ugovora. Nadalje, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je drugoapelantica podnijela prijedlog za miješanje u konkretnom postupku u svojstvu umješača na strani prvoapelanta, te da svoj pravni interes obrazlaže činjenicom da dio kupoprodajne cijene ugovora koji je predmet spora predstavlja njeno potraživanje po osnovu Ugovora o preuzimanju i reprogramu kreditnih obaveza od 3. marta 2015. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o preuzimanju). Općinski sud je donio rješenje kojim je dozvolio drugoapelantici da učestvuje kao umješač na strani prvoapelanta (tužioca) u predmetnom postupku. Također, Općinski sud je donio rješenje kojim je dozvolio licima, pobliže navedenim u uvodu prvostepene presude, da učestvuju kao umješači na strani prvoapelanta kao tužioca u predmetnoj parnici.

10. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je rješenjem Općinskog suda od 11. jula 2011. godine nad prvoapelantom otvoren stečajni postupak, da je prvoapelant u dnevnom listu „Oslobođenje“ 19. avgusta 2014. godine objavio oglas o prodaji svoje imovine na koji su se prijavili tuženi, nakon čega su prvoapelant u svojstvu prodavca i tuženi u svojstvu kupca zaključili Ugovor o kupoprodaji u kojem je u članu 1. navedena imovina koja je kupljena, dok je čl. 3. i 4. propisano da kupoprodajna cijena iznosi 8.700.000,00 KM, koju će tuženi platiti na način da iznos od 980.000,00 KM plate prvoapelantu na račun, a za preostali iznos od 6.850.000,00 KM tuženi će obezbijediti garanciju banke u roku od 30 dana od zaključenja ugovora, odnosno u dogovoru sa povjeriocem odvojenog namirenja, pri čemu je konstatovano da je iznos od 870.000,00 KM već uplaćen na ime depozita.

11. Nadalje, Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da su tuženi, izvršavajući svoju osnovnu ugovornu obavezu preuzetu Ugovorom o kupoprodaji, isplatili prvoapelantu na ime dijela kupoprodajne cijene određeni novčani iznos, pobliže označen u obrazloženju presude, da nisu obezbijedili bankarsku garanciju kao obezbjeđenje plaćanja dijela kupoprodajne cijene, ali da su 18. maja 2015. godine zaključili Aneks I Ugovora o kupoprodaji kojim je izmijenjen član 4. osnovnog ugovora u pogledu plaćanja neuplaćenog dijela kupoprodajne cijene. Naime, iz nalaza vještaka sud je utvrdio da su tuženi kao kupci dio kupoprodajne cijene isplatili tako što su kao osnivači Privrednog društva „Krivaja Mobel“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: „Krivaja Mobel“) 3. marta 2015. godine zaključili Ugovor o preuzimanju i Aneks 1 tog ugovora sa drugoapelanticom, kao povjeriocem odvojenog namirenja u određenom novčanom iznosu, pobliže navedenom u obrazloženju presude, dok su se za preostali dio kupoprodajne cijene kupci obavezali uplatiti prodavcu u roku od 15 dana od dana potpisivanja navedenog aneksa Ugovora. Općinski sud je dalje utvrdio da je „Krivaja Mobel“ zaključivanjem navedenog Ugovora o preuzimanju preuzeo dug prvoapelanta prema drugoapelantici koji je nastao po osnovu zaključenog ugovora o kreditu drugoapelantice sa prvoapelantom. Članom 2. predmetnog ugovora regulisano je da su ugovorene strane saglasne da „Krivaja Mobel“ kao preuzimatelj stupa na mjesto dužnika i obavezuje se da će isplatiti banci (drugoapelantici) navedeni dug. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je „Krivaja Mobel“ 4. juna 2015. godine uplatio prvoapelantu preostali dio duga, da je stečajni upravnik izjavom ovjerenom kod notara od 30. oktobra 2015. godine potvrdio da su tuženi isplatili iznos ugovorene kupoprodajne cijene u cijelosti i da se može izvršiti uknjižba prava tuženih na nekretninama.

12. Općinski sud je naveo da su apelanti u toku postupka kao prethodno pitanje postavili pitanje ništavosti Ugovora o preuzimanju, ističući da je taj ugovor suprotan odredbi čl. 103. i 446. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U tom smislu Općinski sud je naveo da je članom l. Ugovora o preuzimanju regulisano da je drugoapelantica sa prvoapelantom kao korisnikom kredita zaključila ugovor o kreditu od 18. aprila 2012. godine, te da su ugovorne strane saglasne da „Krivaja Mobel“ kao preuzimatelj preuzme otplatu kreditne obaveze, dok je članom 2. regulisano da su ugovorne strane saglasne da preuzimanjem kreditne obaveze preuzimatelj stupa na mjesto dužnika i obavezuje se da će isplatiti banci navedeni dug sa pripadajućim kamatama. Slijedom navedenog, Općinski sud je primjenom člana 12. stav 1. ZPP i čl. 103. i 446. ZOO zaključio da, suprotno stavu prvoapelanta, za valjanost ugovora koji se osporava nije bila potrebna saglasnost prvoapelanta, jer se radi o ugovoru o pristupu dugu koji, prema članu 451. ZOO, i zaključuju treća lica (u konkretnom slučaju „Krivaja Mobel“) i povjerilac (drugoapelantica).

13. Općinski sud je istaknuo da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev prvoapelanta za raskid Ugovora o kupoprodaji, Aneksa I od 18. maja 2015. godine i ispravke Ugovora o kupoprodaji (zaključenog 27. oktobra 2015. godine) zbog neispunjenja obaveze, te povrat imovine koja je bila predmet ugovora. U tom smislu Općinski sud je naveo da je na osnovu uvida u Ugovor o kupoprodaji utvrdio da je članom 1. detaljno navedena imovina koja je predmet kupoprodaje, dok je čl. 3. i 4. ugovorena kupoprodajna cijena i način otplate, te da je potpisan i ovjeren pečatima prvoapelanta i tuženih. Nadalje, Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, na koji parnične strane nisu imale primjedaba, utvrdio da su tuženi prije same kupovine uplatili određeni novčani iznos na ime depozita radi učešća u licitaciji, da su u roku od 30 dana od zaključenja ugovora uplatili još jedan iznos, također pobliže naveden u obrazloženju presude, dok su preostali dio novčanog iznosa tuženi platili sa zakašnjenjem od nekoliko dana. Međutim, i pored toga, prvoapelant je prihvatio zakasnjele uplate, te je 18. maja 2015. godine zaključio i Aneks I Ugovora o kupoprodaji (koji je potpisan i ovjeren pečatima prvoapelanta i tuženih) u čijem je članu 1. prihvatio takvo ispunjenje. Naime, Općinski sud je na osnovu uvida u Aneks I Ugovora o kupoprodaji utvrdio da su prvoapelant i tuženi u potpunosti izmijenili član 4. osnovnog ugovora kojim su ugovorili da se tuženi kao kupci obavežu da kupoprodajnu cijenu isplate na način da određeni novčani iznos uplate na račun prvoapelanta, što je prvoapelant i potvrdio potpisom na aneksu, a preostali dio kupoprodajne cijene tuženi kao kupci su isplatili tako što su kao osnivači društva „Krivaja Mobel“ 3. marta 2015. godine zaključili Ugovor o preuzimanju sa drugoapelanticom, kao povjeriocem odvojenog namirenja, i reprogramu kreditnih obaveza od 16. marta 2015. godine koji ugovor sa Aneksom I je prilog izvornika notarske isprave. Dalje su se tuženi kao kupci obavezali da će uplatiti novčana sredstva u preostalom iznosu na račun prvoapelanta u roku od 15 dana od dana potpisivanja Aneksa.

14. Slijedom navedenog, a imajući u vidu isključivo iskazanu volju prvoapelanta kroz Ugovor o kupoprodaji i Aneks I ugovora kojim je prihvatio načine ispunjenja obaveze iako nisu bili ugovoreni osnovnim ugovorom, Općinski sud je ocijenio da su tuženi postupili u skladu sa ugovorom, te da zahtjev za raskid ugovora nije osnovan. Pri tome Općinski sud je ukazao na odredbe člana 124. do 132. ZOO, koje je citirao, naglasivši da rok nije bitni element ugovora o prodaji, pa sporni ugovor nije fiksni ugovor, te da se odredba člana 125. ZOO ne može primijeniti, odnosno ugovor se ne smatra raskinutim po sili zakona u slučaju neispunjenja neke od ugovorenih obaveza. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je ocijenio da je zahtjev za raskid Ugovora o kupoprodaji, Aneksa I od 18. maja 2015. godine i ispravke Ugovora o kupoprodaji u cijelosti neosnovan, jer nisu ispunjeni razlozi za raskid ugovora. Budući da taj zahtjev nije osnovan, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan ni preostali dio zahtjeva koji se odnosio na predaju imovine koja je bila predmet ugovora.

15. Odlučujući o žalbama apelanata i umješača na strani prvoapelanta, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 132192 17 Pž od 16. oktobra 2017. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom su odbijeni zahtjevi prvoapelanta i tuženih za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

16. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da žalbe nisu osnovane. Naime, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi drugoapelantice da je prvostepeni sud trebalo da odredi prekid postupka do okončanja postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu radi osporavanja Ugovora o preuzimanju, budući da iz stanja spisa proizlazi da u toku prvostepenog postupka drugoapelantica ili druge stranke nisu predložile prekid postupka. Osim toga, Kantonalni sud je pojasnio da odluka prvostepenog suda o prethodnom pitanju u konkretnoj pravnoj stvari ima pravni učinak samo u ovoj parnici u kojoj je to pitanje riješeno prema odredbi člana 12. stav 2. ZPP, čime ni na koji način nije prejudiciran ishod parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu po tužbi prvoapelantice protiv društva „Krivaja Mobel“. Pored toga, Kantonalni sud je naglasio da je tačno da prvoapelant nije dao svoju saglasnost za zaključenje Ugovora o preuzimanju, te da je odredbom člana 2. tog ugovora regulisano da su ugovorne strane saglasne da preuzimanjem kreditne obaveze, što čini glavnicu kredita po ovom ugovoru, „Krivaja Mobel“ kao preuzimatelj stupa na mjesto prvoapelanta kao dužnika i obavezuje se da će isplatiti drugoapelantici (banci) navedeni dug sa pripadajućom kamatom. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, predmetni ugovor jeste i može biti samo ugovor o pristupanju dugu prema odredbi člana 451. ZOO, jer je taj ugovor zaključen između „Krivaja Mobela“ kao preuzimatelja i drugoapelantice kao povjerioca iz ugovora o kreditu od 18. aprila 2012. godine, koji je sa drugoapelanticom, kao davaocem kredita i povjeriocem, zaključio prvoapelant, kao dužnik iz tog ugovora. U vezi sa žalbenim navodima apelanata da tuženi nisu ispunili obavezu zapošljavanja 800 radnika, Kantonalni sud je istaknuo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev prvoapelanta da se utvrdi da je raskinut Ugovor o kupoprodaji, Aneks I tog ugovora, od 18. maja 2015. godine i ispravka Ugovora o kupoprodaji, naglasivši da je obavezu zapošljavanja 800 radnika, prema Ugovoru o preuzimanju, preuzeo „Krivaja Mobel“. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da navedena obaveza nije preuzeta od tuženih Ugovorom o kupoprodaji sa Aneksom I od 18. maja 2015. godine i ispravkom Ugovora o kupoprodaji koji su zaključeni između prvoapelanta i tuženih u predmetnoj pravnoj stvari.

17. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 Ps 132192 17 Rev od 18. decembra 2018. godine reviziju odbio.

18. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovni su revizijski prigovori apelanata da su nižestepeni sudovi, ocjenjujući pitanje ništavosti Ugovora o preuzimanju, odlučivali preko tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je pitanje ništavosti Ugovora o preuzimanju prethodno pitanje za rješavanje raskida Ugovora o kupoprodaji, jer je Aneksom ugovora regulisano da je način izvršenja ugovora o prodaji zaključenje ugovora o preuzimanju duga. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da odluka o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u konkretnoj parnici u kojoj je to pitanje riješeno zbog čega nije osnovan prigovor apelanata da je time prejudiciran ishod parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu po tužbi drugoapelantice protiv tuženog „Krivaja Mobela“ po istom osnovu.

19. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani niti revizioni navodi apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je prvoapelant razloge za ništavost Ugovora o preuzimanju duga zasnovao na tvrdnji da nije dao saglasnost za zaključenje takvog ugovora, što je bilo neophodno prema članu 446. stav l. ZOO. Pri tome Vrhovni sud je naveo da se navedeni ugovor može ocijeniti samo u kontekstu zaključenog Aneksa I uz Ugovor o kupoprodaji. U aneksu je član 4. osnovnog ugovora izmijenjen i njime je regulisano da su dio kupoprodajne cijene kupci isplatili, kao osnivači privrednog društva „Krivaja Mobel“, tako što su zaključili Ugovor o preuzimanju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da Aneks kupoprodajnog ugovora istovremeno predstavlja ugovor o preuzimanju duga, te da je Ugovor o preuzimanju „Krivaja Mobela“ zaključen uz saglasnost prvoapelanta. Prema ocjeni Vrhovnog suda, Aneks kupoprodajnog ugovora i Ugovor o preuzimanju se moraju ocijeniti istovremeno, jer jedan upućuje na drugi, i time se dolazi do zaključka da Ugovor o preuzimanju „Krivaja Mobela“ jeste ugovor o preuzimanju duga iz člana 446. stav 1. ZOO. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je zaključak nižestepenih sudova da je ugovor o preuzimanju duga ugovor o pristupanju dugu pogrešan, ali da nije od uticaja na pravilnost zaključka nižestepenih sudova da kao ugovor o preuzimanju duga nije ništav u smislu člana

103. ZOO, jer apelant nije dokazano da je navedeni ugovor u suprotnosti sa Ustavom, prinudnim propisima ili moralu društva.

20. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani niti revizioni navodi apelanata da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru sa fiksno određenim rokovima. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbu člana 125. ZPP, naglasivši da prvoapelant provedenim dokazima nije dokazao da se radi o ugovoru čije je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla, jer su rokovi i način izvršenja ugovorne obaveze isplate kupoprodajne cijene određeni u ugovoru promijenjeni zaključenjem Aneksa uz ugovor, što je prvoapelant prihvatio. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Prvoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Prvoapelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ističe da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 2. ZPP, jer su se sudovi kretali mimo postavljenog tužbenog zahtjeva. Također, ističe da je drugostepeni sud nepotrebno obrazlagao odredbe člana 451. ZOO o pristupanju dugu. Osim toga, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 125. ZOO kada je zauzeo pravno stajalište da u predmetnom ugovoru o kupovini nije regulisano da je ispunjenje u roku bitan elemenat ugovora, te je ukazao na praksu Vrhovnog suda Republike Srbije, Vrhovnog suda Hrvatske i „Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine“, koju nije dostavio u prilogu. Nadalje, prvoapelant smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza, niti je iznio razloge za odlučne činjenice koje predstavljaju osnov za primjenu procesnog i materijalnog prava. U konkretnom slučaju predmetni ugovor o preuzimanju zaključen je između drugoapelantice i „Krivaja Mobela“, odnosno nije zaključen između prvoapelanta i tuženih kao preuzimaoca, na koji je pristala drugoapelantica kao povjerilac, zbog čega je ništav i ne može proizvoditi pravne posljedice. Prvoapelant smatra da sudovi nisu primijenili odredbu člana 446. ZOO na pravilan način, jer ZOO ne poznaje ugovor o preuzimanju duga koji može biti zaključen između preuzimaoca duga i povjerioca, nego poznaje ugovor o preuzimanju duga koji isključivo može biti zaključen između dužnika (u konkretnom slučaju to je prvoapelant) i preuzimaoca duga, koji su mogli biti tuženi, a ne „Krivaja Mobel“ koji su tuženi osnovali. Evidentno je da predmetni ugovor o preuzimanju nije mogao biti zaključen između drugoapelantice i „Krivaja Mobela“, te je kao takav ništav shodno odredbi člana 103. ZOO. U tom smislu prvoapelant je ukazao na praksu Županijskog suda u Koprivnici (Republika Hrvatska), koju nije dostavio u prilogu.

23. Drugoapelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da se u konkretnoj situaciji ne mogu primijeniti odredbe člana 446. ZOO kao da se radi o ugovoru o preuzimanju potraživanja na način kako to predviđa taj član ZOO, jer Ugovor o preuzimanju uopće nije zaključen između dužnika i preuzimatelja, već vjerovnika i preuzimatelja. Također, ističe da je predmetni pravni posao zaključen u okvirima stečajnog postupka, te da stoga uvjeti kupoprodaje moraju biti strožiji, te da su rokovi bitni elementi ugovora. Smatra da su sudovi proizvoljno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru sa fiksno određenim rokovima prema odredbi člana 125. ZOO. Drugoapelantica smatra da je povrijeđeno i njeno pravo na imovinu kroz pravo na naplatu svog potraživanja iz ugovora o kreditu, kao i zaštite prava na naknadu troškova postupka.

b)Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, koja je donesena u skladu sa važećim propisima Federacije BiH, kao i odredbama Ustava BiH, Evropske konvencije, te drugim međunarodnim aktima. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda zasnovana na zakonu, da tom presudom nisu povrijeđena prava apelanata zasnovana na Ustavu BiH, međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u BiH i važećim zakonima BiH.

26. Tuženi su naveli da nisu tačni apelacioni navodi da se sudovi u konkretnom postupku nisu kretali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, jer se kao prethodno pitanje za odluku o tužbenom zahtjevu radi raskida ugovora zbog neispunjenja postavilo pitanje pravne valjanosti Ugovora o preuzimanju. Dakle, redovni sudovi nisu odlučivali van postavljenog zahtjeva, nego su u okviru svoje obaveze odlučivali o prethodnom pitanju, ali ne kao glavnom pitanju u okviru tužbenog zahtjeva, nego u okviru obrazloženja presude. Nadalje, tuženi navode da u toku postupka pred redovnim sudovima prvoapelant nije ni tvrdio da je sa tuženima zaključio ugovor u kojem je rok ugovoren kao bitan element, niti je takvo nešto dokazivao, niti takvo što proizlazi iz sadržaja ugovora. S tim u vezi, tuženi su istaknuli da se u takvom ugovoru izrekom mora naglasiti da je rok bitan element ugovora i da, u slučaju zadocnjenja, ugovor prestaje po samom zakonu, bez obzira na to ko ga raskida. Navode da su redovni sudovi o prethodnom pitanju (ocijenili pravnu valjanost ugovora o preuzimanju) odlučivali upravo po prigovoru apelanata. Tvrde da su tokom postupka dokazali da je „Krivaja Mobel“ preuzeo obaveze u smislu čl. 446. i

448. ZOO. Nadalje, navode da je notorna neistina da prvoapelant nije bio uključen ili obaviješten o ugovoru, te da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o preuzimanju iz člana

446. ZOO, jer je iz aneksa spornog kupoprodajnog ugovora vidljivo da se on veže za sporni ugovor o preuzimanju i da je sporni ugovor o preuzimanju sastavni dio spornog kupoprodajnog ugovora.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Član 446.

(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao poverilac.

(2) O zaključenom ugovoru može poverioca izvestiti svaki od njih, i svakome od njih može poverilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.

(3) Pretpostavlja se da je poverilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.

(4) Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati poverioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se poverilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.

(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vreme dok poverilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.

Član 448. stav 1.

(1) Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mesto pređašnjeg dužnika a ovaj se oslobađa obaveze.

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 12.

(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno djejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 132192 17 Rev od 18. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ocjenjujući blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da su apelanti naveli da im je navedena presuda Vrhovnog suda od 18. decembra 2018. godine dostavljena 22. januara 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda Općinski sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantima ili njihovim pravnim zastupnicima. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantima osporene presude Vrhovnog suda od 18. decembra 2018. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocjeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti navod apelanata da im je osporena presuda uručena 22. januara 2019. godine, jer se apelantima ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da su apelacije podnesene 15. i 22. marta 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da su predmetne apelacije nesporno podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti navode da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud napominje da prvoapelant bez ikakve sumnje uživa zaštitu prava iz Evropske konvencije, ali da se u odnosu na drugoapelanticu postavlja pitanje da li uživa zaštitu prava iz Evropske konvencije.

34. Ustavni sud, prije svega, uočava da je drugoapelantica osnovana Zakonom o Razvojnoj banci Federacije BiH, a da je počela da radi 1. jula 2008. godine i da je u potpunosti vlasništvo Federacije Bosne i Hercegovine (navedeni podaci navedeni na službenoj web-stranici drugoapelantice, https://rbfbih.ba/ ). S obzirom na to da je drugoapelantica prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje da je raskinut kupoprodajni ugovor, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a prvoapelant i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

38. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Apelanti, između ostalog, navode da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 446. ZOO, jer se ne radi o ugovoru o preuzimanju duga, te da su sudovi proizvoljno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru sa fiksno određenim rokovima prema odredbi člana 125. ZOO. Također, apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza, kao i da su sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 2. ZPP, jer su odlučivali izvan okvira postavljenog tužbenog zahtjeva.

39. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

41. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan dao jasne i precizne razloge o tome zašto je prvoapelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su kupci (tuženi u predmetnoj parnici) svoju obavezu iz kupoprodajnog ugovora ispunili tako što je „Krivaja Mobel“, uz saglasne izjave volja apelanata, preuzela obaveze prvoapelanta na koji način je obaveza prvoapelanta prema drugoapelantici prestala postojati. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istaknuo da se aneks kupoprodajnog ugovora i Ugovor o preuzimanju moraju ocijeniti istovremeno, jer jedan upućuje na drugi, i da se time dolazi do zaključka da ugovor o preuzimanju „Krivaja Mobela“ jeste ugovor o preuzimanju duga iz člana 446. stav 1. ZOO, naglasivši da se zaključenjem ugovora o preuzimanju prvoapelant oslobodio obaveze plaćanja iznosa od 6.850.000,00 KM drugoapelantici, nakon što je „Krivaja Mobel“ sa drugoapelanticom zaključio Ugovor o preuzimanju, jer je odredbom člana 448. stav 1. ZOO propisano da preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obaveze.

42. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelanti ukazuju da su sudovi proizvoljno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru sa fiksno određenim rokovima prema odredbi člana

125. ZOO, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o fiksno određenim rokovima prema odredbi člana 125. ZOO, jer iz kupoprodajnog ugovora ne proizlazi da su rokovi sastavni dio ugovora, a niti je ugovorom regulisano da će se raskinuti u slučaju da tuženi kao kupci ne plate cijenu u ugovorenom roku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da prvoapelant provedenim dokazima nije dokazao da se radi o ugovoru čije je ispunjenje u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla, jer su rokovi i način izvršenja ugovorne obaveze isplate kupoprodajne cijene, određeni u ugovoru, promijenjeni zaključenjem aneksa uz ugovor, što je prvoapelant prihvatio. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP 713/13 razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 713/13 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu u presudi osporenoj apelacijom Vrhovni sud Republike Srpske je, između ostalog, istakao da „nije svaki rok za ispunjenje obaveze bitni sastojak ugovora, već samo onaj koji je kao takav ugovorom predviđen, odnosno proizlazi iz prirode ugovora. Da bi se u tom smislu rok smatrao bitnim a time i ugovor fiksnim, u smislu navedene odredbe [član 125] ZOO, potrebno je utvrditi saglasnost stranaka o raskidu ugovora neizvršenjem obaveze u određenom roku, odnosno da je to ugovoreno, a u odsustvu izričite klauzule o tome, potrebno je da iz svih okolnosti i prirode posla proizlazi da je izvršenje u roku bitan sastojak ugovora. Osim toga, napomenuto je da takav ugovor može ostati na snazi i u slučaju neispunjenja obaveze u roku ukoliko povjerilac primi ispunjenje obaveze po isteku fiksnog roka“. Raspravljajući o navodima apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio „da je Vrhovni sud [Republike Srpske] dovoljno jasno i detaljno obrazložio svoju presudu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim“. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, kojom je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta (u kojem postupku je drugoapelantica učestvovala u svojstvu umješača na strani tužioca – prvoapelanta), suprotno apelacionim navodima, koje su isticali tokom cijelog postupka i o čemu su dobili detaljne odgovore redovnih sudova, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud navode apelanata o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.

43. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak u kojem su apelanti u svojstvu tužitelja i umješača na strani tužitelja tužbenim zahtjevom tražili da se utvrdi da je raskinut Ugovor o kupoprodaji, Aneks i ispravka tog ugovora, te imajući u vidu veoma opširne i obimne navode apelanata koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak (između ostalog, da su redovni sudovi odlučivali mimo postavljenog tužbenog zahtjeva, da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te da su sudovi potpuno zanemarili činjenicu da je apelant društvo u stečaju i da se na njega primjenjuju odredbe Zakona o stečajnom postupku), Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno da ih dodatno elaborira, jer nalazi da je Vrhovni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve prigovore apelanata, kao i da ti navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka.

44. Također, u pogledu prvoapelantovog pozivanja na drugačiju praksu sudova u drugim susjednim državama (Vrhovnog suda Republike Srbije, Vrhovnog suda Hrvatske i Županijskog suda u Koprivnici), Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovani, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a prvoapelanta i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a prvoapelant i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, također, zasnivaju na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a prvoapelanta i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a prvoapelanta i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP, kada je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta kao tužitelja i drugoapelantice kao umješača na strani apelanta, zaključivši da ne postoje uvjeti za utvrđenje da je raskinut Ugovor o kupoprodaji, Aneks I tog ugovora i ispravka Ugovora o kupoprodaji, jer su tuženi izvršili svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene, pri tome ocijenivši da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o fiksno određenim rokovima prema odredbi člana 125. ZOO.

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a prvoapelanta i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1228/19 (IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići u… | Sudska praksa | Aktio