Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/20 (Z. K.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2647/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2647/20, rješavajući apelaciju Zlate Karača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlate Karača podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 383287 15 Rsž od 21. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlata Karača (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Enes Džafić advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 383287 15 Rsž od 21. maja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tužena (Općina Stari Grad Sarajevo) da apelantici na ime razlike manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% sa naknadom za minuli rad, u nominalnom iznosu na sve plaće u periodu od 1. septembra 2010. do 31. augusta 2013. godine isplati iznos od 1.503,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da za apelanticu uplati doprinose u iznosu od 501,07 KM kod nadležnog organa PIO/ MIO. Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tužena da apelantici na ime razlike toplog obroka u periodu od 1. septembra 2010. godine do 31. decembra 2012. godine isplati iznos od 2.269,43 KM, na ime razlike naknade na ime regresa za 2010. godinu isplati iznos od 205,49 KM, na ime razlike naknade na ime regresa za 2011. godinu isplati iznos od 420,26 KM, na ime razlike naknade na ime regresa za 2012. godinu isplati iznos od 431,76 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica bila uposlenik tužene do 31. augusta 2013. godine. Kantonalni sud je naveo da tužena nije bila potpisnik Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), da nije dala suglasnost za njegovo potpisivanje niti mu je naknadno pristupila (član 75. stav 1. GKU). Kantonalni sud je naveo da je presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-56/13 od 3. jula 2014. godine, koja je 30. jula 2014. godine objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, utvrđeno da je GKU-om povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu tužene, te da tužena nije dužna primjenjivati odredbe GKU. Kantonalni sud je naveo da se navedena odluka Ustavnog suda FBiH ima neposredno primijeniti na konkretan slučaj, s obzirom da o tužbenom zahtjevu apelantice nije pravosnažno odlučeno prije objave navedene odluke Ustavnog suda, jer je prvostepena presuda donesena 24. decembra 2014. godine. Kantonalni sud je naveo da nakon objave navedene odluke Ustavnog suda FBiH GKU nije mogao proizvoditi za tuženu nikakve pravne efekte, te naglasio da je ovakav stav iznijet i u presudi Vrhovnog suda FBiH broj 65 0 Rs 274205 19 Rev od 16. jula 2019.godine. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelantice za isplatu razlike naknade na ime toplog obroka i razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora, jer je postavljen na osnovu čl. 31. i 32. GKU. Kantonalni sud je naveo da apelantici ne pripada pravo na isplatu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života za 5%, jer sud i vještak nisu ovlašteni da u redovnom postupku prostom računicom usklađuju najnižu bruto satnicu. Kantonalni sud je naveo da je članom 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH propisano da će Vlada FBiH donositi odluke o povećanju iste a u skladu sa indeksom povećanja rasta troškova života koji objavljuje Federalni zavod za statistiku, te naglasio da je to što nisu doneseni indeksi usklađivanja rezultiralo nedonošenjem odluka Vlade FBiH (ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud FBiH u svojoj odluci o pravnom shvatanju broj 65 0 P 496860 16 Spp2 od 27. januara 2017. godine).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da nije bila potrebna saglasnost tužene za zaključenje GKU, te da je drugostepeni sud proizvoljno preinačio prvostepenu presudu u dijelu potraživanja razlike plaće po osnovu povećanja troškova života. Apelantica navodi da su uposlenici tužene u predmetima 65 0 Rs 313667 12 Rs, 65 0 Rs 311693 12, 65 0 Rs 307417 12 Rs, br. 65 0 Rs 384647 15 Rsž, 65 0 Rs 381932 15 Rsž, 65 0 Rs 37390 15 Rsž, 65 0 Rs 348693 18 Rsž 2 ostvarili prava na naknade, za koje je apelantica odbijena, te ističe da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti zbog postojanja oprečnih odluka koje je donio isti sud u usporedivim postupcima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-6002/18 od 13. februara 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U pogledu navoda apelantice da je Kantonalni sud u usporedivim postupcima donio oprečne odluke u kojima su uposlenici tužene ostvarili prava na naknade, za koje je apelantica odbijena, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/20 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio