Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2812/20 (R. M.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2812/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2812/20, rješavajući apelaciju Refika Morankića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Refik Morankić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 199398 19 Kž od 7. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Morankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Enver Ćosićkić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 199398 19 Kž od 7. maja 2020. godine.
2. Prvostepenom Presudom Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 K 199398 18 od 18.
februara 2019.godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je za navedeno krivično djelo uz primjenu odredbi člana 6, 47. i 49. KZ FBiH osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 2.500,00 KM koju je apelant dužan platiti u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti presude, a ukoliko u navedenom roku ne plati novčanu kaznu, ista će se izvršiti tako što će se novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora računajući za svakih započetih 100,00 KM jedan dan zatvora. Istom presudom apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u novčanom iznosu, a oštećena N.P. je upućena da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda žalbe apelanta i njegovog branioca su djelimično uvažene, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji, tako da je apelantu zbog krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZ F BiH za koje je tom presudom oglašen krivim, na osnovu navedenog zakonskog propisa, a uz primjenu odredba člana 6., 49., 47. i 48. istog zakona, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci po pravomoćnosti presude, te je određeno ako se novčana kazna ne može u cijelosti ili djelomično naplatiti u navedenom roku da će sud bez odlaganja donijeti odluku da se ista zamijeni kaznom zatvora tako što će se za svalih započetih 100,00 KM odrediti dan zatvora. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je ovaj sud našao utvrđenim da je apelant postupajući iz nehata, u krugu svog objekta u izgradnji pustio dva psa pasmine Rotvajler bez odgovarajuće brnjice i izravnog nadzora od strane njega ili drugih lica. Kantonalni sud je naveo i da je iz vjerodostojnih iskaza H.A. i S.P. našao dokazanim da je ulazna kapija zatečena malo otvorena i da na licu mjesta svjedoci nisu pronašli lanac i katanac kojim bi eventualno bila osigurana kapija. Kantonalni sud je naveo da je iz tih razloga zaključio da je apelant propustio da na adekvatan način obezbijedi prostor u kojem je držao pse pa su isti kroz kapiju izašli iz ograđenog prostora, jer je kapija, od strane službenih osoba PU Lukavac, zatečena otvorena, te na drugi način psi nisu mogli napustiti ograđeni prostor. Kantonalni sud je naveo da je cijeneći iskaz apelanta, te iskaze svjedoka H.A. i S.P. prvostepeni sud je u razlozima presude naveo da je činjenica da je kapija prilikom uviđaja zatečena otvorena, da su i sami policajci koji su bili na uviđaju naveli da na licu mjesta nisu pronašli nikakav lanac niti katanac kojim je eventualno bila obezbjeđena kapija, te da iz navedenih razloga ne može prihvatiti ni tvrdnju apelanta u svojstvu svjedoka da je našao kod kapije presječen lanac. Kantonalni sud je naveo da za tvrdnju apelanta da je neko treći zlonamjerno otvorio kapiju kako bi pustio pse, a da se to i ranije događalo, apelant nije ponudio niti jedan validan dokaz, pa je našao da je ovaj dio iskaza apelanta usmjeren na izbjegavanje krivnje, odnosno na stvaranje kod suda uvjerenja da je sve samo slučaj i da nema nikakvog oblika vinosti na strani apelanta, što bi isključivalo i krivičnu odgovornost. Kantonalni sud je naveo i da ni apelant niti njegov branilac ne osporavaju da su vršene krađe u objektu apelanta, pa je i ta činjenica nametala dodatnu obavezu apelantu da preduzme sve radnje kojima bi se spriječio izlazak ovih pasa iz prostora u kojem se nalazio lagerovan građevinski i drugi materijal. Kantonalni sud je naveo da kod naprijed navedenog, puštanje dva psa pasmine Rotvajler, bez odgovarajuće brnjice i bez izravnog nadzora od strane apelanta i drugih lica i bez preduzimanja adekvatnih mjera, predstavlja sredstvo opasno po život ljudi u smislu odredbe člana 323. stav 4. ZKP FBiH za koje krivično djelo je apelant oglašen krivim. Kantonalni sud je naveo i da je apelant olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, držao u dvorištu objekta u izgradnji dva psa pasmine Rotvajler bez nadzora i prostor nije osigurao na način da isti ne mogu izaći iz tog prostora. Zbog navedenog propusta psi su napustili taj prostor kroz otvorenu kapiju i na otvorenom - javnom mjestu napali N.P. kojom prilikom je oštećena zadobila lake tjelesne ozljede, nakon čega je jedan pas je skočio na ovcu i zubima je usmrtio. Kantonalni sud je naveo da su psi, nakon što su na lice mjesta došli pripadnici policije H.S. i S.H., režeći krenuli prema njima i V.P., pa je H.A. pucao u smjeru pasa i pogodio ga, nakon čega su se psi udaljili sa mjesta događaja. Kantonalni sud je naveo da slijedom navedenog proizilazi da je apelant općeopasnim sredstvom izazvao opasnost za život ljudi, pa su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 4. KZ FBiH. Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući prvostepenu presudu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, ovaj sud je našao osnovanim navod apelanta da se osuda koja je brisana ne može apelantu cijeniti kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za novo krivično djelo, s obzirom da ni KZ FBiH ni ZKP FBIH ne predviđaju izričito dostavljanje sudu podataka o brisanoj osudi osobi protiv koje se vodi krivični postupak, te s obzirom da odredba člana 125, stav 7. KZ FBiH izričito propisuje da se brisanjem osude učinitelj krivičnog djela smatra neosuđivanim. Kako iz dokaza u spisu proizlazi da su presude koje je cijenio prvostepeni sud brisane, Kantonalni sud je naveo da se iste nisu mogle cijeniti kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za novo krivično djelo. Kantonalni sud je naveo i da u prvostepenoj presudi vrednovane na adekvatan način okolnosti od značaja za pravilno odmjeravanje kazne za počinjeno krivično djelo, te su opravdani navodi apelanta da se i sa blažom novčanom kaznom od one iz osporene presude, može ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja iz člana
42. KZ FBiH.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i prava na obrazloženu sudsku odluku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno pozitivno pravne propise. Apelant navodi da u osporenoj presudi s „dostatnom jasnoćom nisu izloženi razlozi za donošenje odluke“ i u vezi s navedenim posebno ukazuje na obavezu poštivanja načela prezumpcije nevinosti propisanog odredbom člana 3. stav 1. ZKP F BiH. Apelant navodi da činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene za razliku od činjenica koje idu u njegovu korist, a koje se uzimaju za utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne,
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode apelanta da je sud povrijedio njegovo pravo na pretpostavku nevinosti garantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije jer nije pravilno utvrdio činjenično stanje niti cijenio izvedene dokaze, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi apelanta neobrazloženi i paušalno navedeni, a na osnovu sadržajne analize osporene presude Ustavni sud zapaža da u istoj nema ništa što pokreće pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević