Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2261/19 („Brod - Projekt" d.o.o. Brod)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Autorsko djelo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2261/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2261/19, rješavajući apelaciju „Brod - Projekt" d.o.o. Brod, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Brod - Projekt" d.o.o. Brod podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 019899 17 Rev od 6. februara 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 Ps 019899 16 Pž od 26. decembra 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 019899 14 Ps od 31. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Brod - Projekt" d.o.o. Brod (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Broda, podnio je 23. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 019899 17 Rev od 6. februara 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 019899 16 Pž od 26. decembra 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 60 0 Ps 019899 14 Ps od 31. marta 2016. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 60 0 Ps 019899 14 Ps od 31. marta 2016. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tužena Opština Derventa (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati na ime glavnog duga iznos od 144.043,00 KM, i to po osnovu vrijednosti naknadno izvedenih radova iznos od 21.143,00 KM (za izradu idejnog projekta - arhitektonski separat, filmovanje 3D animacija i kopiranje tri primjerka stručne analize) i po osnovu korištenja autorskih prava iznos od 122.900,00 KM (kod izrade glavnog projekta, kod izrade projekta vanjskog uređenja parcele i za arhitektonski nadzor kod izvođenja radova), sve zajedno sa zakonskom kamatom. Takođe navedenom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene (sve bliže opisano u izreci navedene presude).

3. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je apelant u završnoj riječi istakao da svoj zahtjev temelji, pored ostalog, na činjenici da su se apelant i tužena nalazili u poslovnom odnosu čiji je sadržaj definisan Ugovorom o izradi Stručne analize kapaciteta lokacije za Gerontološki centar Derventa sa prostornim modelovanjem od 30. decembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), te da je istodobno, u periodu trajanja ugovornog odnosa, tužena prvobitno utvrđene zadatke dograđivala i dopunjavala usmenim nalozima ovlaštenih osoba tužene, kao i to da je ovako dobivene zadatke apelant prihvatao, obavio ih stručno i kvalitetno, te učinjeno potom predao tuženoj bez bilo kakvih njenih povratnih primjedbi. Međutim, dio naknadno urađenih poslova tužena, iako na to upozorena i pozvana od strane apelanta, nije platila.

4. Okružni sud je istakao, da je predmet konkretnog spora apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga po osnovu naknadno izvedenih radova temeljem zaključenog Ugovora (koji je zaključen između tužene, kao naručioca, s jedne strane i apelanta, kao projektanta, s druge strane), kao i tužbeni zahtjev za isplatu glavnog duga po osnovu korištenja autorskih prava. Nadalje je istakao, da nije sporno između stranaka da su bile u obvezno-pravnom odnosu temeljem Ugovora, koji ugovor ima karakter ugovora o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim je istakao da član 1. Ugovora propisuje da je predmet ugovora izrada Stručne analize kapaciteta lokacije za Gerontološki centar Derventa sa prostornim modeliranjem (u daljnjem tekstu: Stručna analiza), a član 3., da je projektant (apelant) obavezan da naprijed navedene usluge izvrši u svemu prema programskim elementima za izradu predmetne Stručne analize, a ti programski elementi su sastavni dio ovog Ugovora.

5. Okružni sud je naveo, da nije sporno da je apelant izradio navedenu Stručnu analizu, ali je sporno apelantovo potraživanje za naknadno izvedene radove koji se sastoje od izrade arhitektonskog separata, filmovanje 3D animacije i kopiranje tri primjerka Stručne analize. Nadalje je naveo, da iz člana 1. Ugovora, te programskih elemenata iz kojih se sastoji ugovor jasno proizlazi da je apelantova obaveza bila da sačini Stručnu analizu, te je nadalje naveo koje radove obuhvata ta analiza (bliže opisano u obrazloženju presude). Zatim je naveo, da se iz nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke, te njegovog iskaza, uopšte ne može zaključiti, na pouzdan način, da li su i tačno koji su naknadni radovi izuzev Stručne analize urađeni od strane apelanta. Naime, vještak je u svom zaključnom mišljenju tvrdio da su Stručnom analizom urađeni i radovi koji nisu definisani programskim elementima i to između ostalog „Arhitektonski separat idejnog projekta“ (u daljnjem tekstu: Arhitektonski separat). U vezi s tim je istakao, da je navedeni izraz nepoznat u pozitivno-pravnom sistemu Republike Srpske. Naime, u čl. 24. i 25. Pravilnika o sadržaju i kontroli tehničke dokumentacije se govori samo o Idejnom projektu i Idejnom arhitektonskom projektu. Takođe je istakao, da Stručna analiza niti bilo koji njen dio ne ispunjavaju uslove da budu Idejni projekat, niti Idejni arhitektonski projekat.

6. Okružni sud je istakao, imajući u vidu navedeno da nesporno proizlazi da je apelant imao ugovorenu obavezu da, između ostalog, izvrši „Prostorno modelovanje i izradu prezentacije kompleksa u vidu 3D islustracija i animacije (eksterijer i karakteristični dijelovi enterijera)“, što je i učinio i zašto mu je nesporno isplaćena ugovorena naknada. Naime, vještak ni na koji način nije utvrdio što predstavlja Arhitektonski separat, te koja je razlika između njega i ugovorenih obaveza apelanta. Nadalje je ukazao da je vještak izjavio da nije imao konkretne dokaze za naknadno dogovorene radove „nego mu je to apelant u svom izjašnjavanju rekao", te da iz spisa predmeta ne proizlazi, kao dokazano, da li je tužena naručila neke dodatne radove i koja je cijena tih radova. Okružni sud je istakao, da iz svega navedenog proizlazi da apelant nije dokazao osnov i visinu potraživanja naknade za dodatne radove po osnovu izrade navodnog Arhitektonskog separata. Takođe je naveo, da iz istih razloga apelant nije dokazao osnov, a niti visinu potraživanja po osnovu naknadno izvedenih radova koji se odnose na filmovanje 3D animacije i kopiranje tri primjerka Stručne analize, jer su i ove usluge apelanta bile ugovorene članom 5. Ugovora.

7. Vezano za tužbeni zahtjev za isplatu glavnog duga po osnovu korištenja autorskih prava, Okružni sud je naveo da ga je odbio u cijelosti kao neosnovan, jer apelant nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. U vezu s tim je ukazao šta je propisano članom 4. stav 2. tačka h) i članom 8. stav 1. Zakona o autorskim i srodnim pravima (u daljnjem tekstu: Zakon o autorskim pravima), te je istakao da Arhitektonski separat, kao nesporno dio Stručne analize, ali ni sama Stručna analiza po navedenim odredbama zakona ne predstavlja autorsko djelo iz oblasti arhitekture. Nadalje je istakao, da apelant nije precizno odredio po osnovu čega traži naknadu štete, odnosno nije dokazao da li navedeni iznos traži po osnovu povrede njegovo autorskog prava ili traži naknadu štete u skladu sa čl. 156. i 157. Zakona o autorskim pravima. Pored toga je istakao, da se iz nalaza vještaka arhitektonske struke ne može na pouzdan način zaključiti kolika je procentualno gledano iskorištenost Arhitektonskog separata u glavnom projektu tužene.

8. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 019899 16 Pž od 26. decembra 2016. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presude.

9. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud, vezano za zahtjev koji se odnosi na naknadno izvedene radove na ime izrade Arhitektonskog separata, cijeneći provedene dokaze (Ugovor, kao i programske elemente), utvrdio da apelant nije dokazao ni osnov ni visinu ovog djela tužbenog zahtjeva, jer je obaveza apelanta bila da izradi Stručnu analizu, što je i uradio i za šta mu je plaćena naknada. Zatim je ukazao, šta je u svom nalazu i mišljenju vještak građevinsko-arhitektonske sruke naveo (bliže navedeno u obrazloženju presude), pa je istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da navedeni vještak nije utvrdio šta predstavlja Arhitektonski separat, te koja je razlika između njega i ugovorenih obaveza apelanta, niti iz predmetnog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužena naručila neke dodatne radove i koja je cijena tih radova, pa se ne može prihvatiti nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

10. Viši privredni sud je nadalje naveo, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelantovo potraživanje po osnovu filmovanja 3D animacije (dužine od 12 minuta) i kopiranja tri primjerka Stručne analize, nisu osnovani, jer je i ove usluge apelant trebao da uradi, a za koje usluge mu je plaćeno. Zatim je naveo, da Obavijest od 6. novembra 2012. godine, na koju se apelant poziva kao dokaz o priznanju tužene, da su izvedeni dodatni radovi, nije dokaz za osnovanost zahtjeva iz razloga što je predmetnu obavijest izdao JU Gerontološki centar Derventa, a ne tužena, pa se ne može smatrati utvrđenim da je tužena priznala da su izvedeni dodatni radovi.

11. Viši privredni sud je istakao, da shodno odredbama člana 4. stav 2. tačka h. i člana 8. stav 1. Zakona o autorskim pravima, sama Stručna analiza, a ni Arhitektonski separat, ne predstavljaju autorsko djelo iz oblasti arhitekture. Zatim je istakao, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant nije dokazao ni osnov ni visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu određenog novčanog iznosa na ime korištenja autorskih prava.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 019899 17 Rev od 6. februara 2019. godine, odbijena je apelantova revizija.

13. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da među strankama nije bilo ni sporno tokom postupka da je apelant ispunio svoju obavezu iz Ugovora i izradio tehničku dokumentaciju koja je bila predmet ugovora (član 1. Ugovora), a da je tužena izvršila plaćanje ugovorene cijene u iznosu i na ugovoreni način (član 4. Ugovora). Nadalje je istakao, da nije sporno i da je apelant izradio i dodatni tehnički dokument koji je nazvao Arhitektonski separat, ali je sporno da li je tužena u obavezi da plati cijenu izrade tog dokumenta, kao i naknadu autorskih prava, zbog korištenja ideja iz tog dokumenta u izradi glavnog projekta adaptacije gerontološkog centra.

14. Vrhovni sud je istakao, da je prema utvrđenim činjenicama, nesporno da Ugovorom nije ugovorena izrada Arhitektonskog separata, niti je izrada tog tehničkog dokumenta Ugovorom predviđena kao mogućnost. Zatim je istakao, da nije sporno ni da u tom pravcu nije zaključen nikakav aneks ugovora, a apelant nije ni tvrdio da je tužena makar i usmenim putem preko lica ovlaštenih za zastupanje tražila izradu predmetnog arhitektonskog separata. U vezi s tim je istakao, da takvu situaciju ne može izmijeniti ni apelantova tvrdnja da je izradu tog dokumenta predložio direktor JU Gerontološkog centra, što proizlazi i iz njegovog dopisa (obavijesti) od 6. novembra 2012. godine kojim on faktički priznaje dug. Naime, prema sadržaju Ugovora nesumnjivo se može zaključiti da je tužena taj ugovor zaključila u svoje ime, a za račun je Gerontološkog centra, što ustvari znači da je zaključen ugovor u korist trećeg lica. U takvoj situaciji, treće lice bez saglasnosti ugovarača ne može zahtijevati od dužnika izvršenje bilo koje činidbe mimo ugovorenih.

15. Vrhovni sud je naglasio, da je u konkretnoj situaciji JU Gerontološki centar samostalan pravni subjekat i ukoliko je zaista i bilo zahtjeva od tog pravnog lica za izradu dodatne dokumentacije, samo to pravno lice može biti u obavezi i da izvrši plaćanje izrade te dokumentacije, što znači da samo to pravno lice može biti pasivno legitimisano u parnici za ostvarenje apelantovih potraživanja za izradu dodatne dokumentacije.

16. Vrhovni sud je ukazao da su pravilno sudovi odlučili i o apelantovom zahtjevu po osnovu korištenja autorskih prava. Naime, tehnički dokument koji apelant naziva Arhitektonskim separatom ne može se smatrati autorskim djelom u smislu odredbe člana 4. Zakona o autorskim pravima, makar ga apelant u žalbi i u reviziji naziva ,,skicom“, o čemu su sudovi dali logično i razložno obrazloženje. Međutim, da čak i pod uslovom da predmetni tehnički dokument predstavlja autorsko djelo, tužena ne može biti pasivno legitimisana za postavljanje takvog zahtjeva. Naime, kako je naprijed rečeno, predmetni ugovor je zaključen u ime tužene, a za račun JU Gerontološkog centra, te tužena ni na koji način nije od apelanta zahtijevala izradu Arhitektonskog separata. Vrhovni sud je ukazao, da je apelantov zahtjev postavljen kao zahtjev za naknadu za iskorištavanje autorskog djela (član 20. stav 3. Zakona o autorskim pravima), kod izrade glavnog projekta, kod izrade projekta vanjskog uređenja i kao (nejasan) zahtjev za nadzor vanjskog uređenja. U vezi s tim je istakao, da kod tako postavljenih zahtjeva za naknadu korištenja autorskog djela, pasivno može biti legitimisan samo glavni projektant ili eventualno izvođač radova, a nikako i tužena kao naručilac tehničke dokumentacije za treće lice, a koja dokumentacija nesumnjivo ne predstavlja autorsko djelo.

17. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

18. Apelant, u suštini, smatra da ju u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant je istakao, između ostalog, da je u svom iskazu u svojstvu parnične stranke tvrdio da je izrada „tehničkog separata“ tražena od njega, da taj dio iskaza nije osporen od tužene, a da posredno tu činjenicu potvrđuje i „materijalni dokaz (dopis direktora)“, a da ovo priznanje i materijalni dokaz, po mišljenju Vrhovnog suda „ne može izmijeniti zaključak da izrada ovog separata nije ugovorena, čak ni usmeno“. Nadalje je istakao, da pogrešno Vrhovni sud promašenu legitimaciju nalazi u činjenici da je Ugovor zaključila tužena u korist trećeg lica koje je samostalni pravni subjekt, jer je ugovorni odnos bio između apelanta, kao projektanta, i tužene, kao naručioca, a JU Gerontološli centar Derventa je potpisnik „programskih elemenata” i Stručne analize, koja je sastavni dio Ugovora. Slijedom navedenog, apelant je uradio određenu „količinu neugovorenih radova po zaduženju onoga tko u ime ugovarača“ (tužene) prati izvršavanje ugovora. Apelant je istakao i da je stav redovnih sudova da „Idejni projekat“ nije autorsko djelo suprotan članu 4. stav 2. tačka h) Zakona o autorskim pravima u vezi sa odredbom člana 2. istog zakona. Pored navedenog, apelant je istakao da Idejni projekat nije poručio niti Gerontoliški centar niti tužena, nego je rađen za potrebe 3D animacije, a ustupljen je tuženoj na njen zahtjev za potrebe izrade Urbanističko tehničkih uslova i korišten je kod izrade tih uslova. Prema tome, onaj tko je naručio idejno rješenje, skicu ili nacrt (formulacije iz člana 4. Zakona o autorskim pravima), kome je potom ustupljeno idejno rješenje i zatražio i od autora uputstvo za projektanata i koji je potom na bazi tog rješenja odredio zadatak projektantu, ima obavezu platiti autora.

Relevantni propisi

19. Zakon o autorskom i srodnim pravima u BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 63/10), u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

(Objavljivanje, javnost i izdavanje) (1)Objavljivanje, u smislu ovog Zakona, znači da je autorsko djelo ili predmet srodnog prava s dozvolom ovlaštenog lica postalo dostupno javnosti prvi put.

(2) Izrazi "javan" i "javnost", u smislu ovog zakona, znače veći broj lica koja nisu međusobno povezana rodbinskom vezom ili drugim ličnim vezama.

(3) Izdavanje, u smislu ovog zakona, znači da je dovoljan broj izrađenih primjeraka autorskog djela ili predmeta srodnog prava s dozvolom ovlaštenog lica ponuđen javnosti ili stavljen u promet.

Član 4. stav 2. tačka h.

(Zaštićena djela) (2) Autorskim djelom smatraju se naročito:

h) djela arhitekture (skice, planovi, nacrti i izgrađeni objekti), Član 8. stav 1. tačka a.

(Nezaštićene tvorevine) (1) Autorskopravno nisu zaštićeni:

a) ideje, koncepti, postupci, radne metode, matematičke operacije, načela ili otkrića,

20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom djelu glasi:

UGOVOR O DELU

Odeljak 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 600.

Ugovorom o delu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

24. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pogotovo Vrhovni sud svoju odluku, kao konačnu u konkretnom slučaju, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključili da je Ugovor na koji se poziva apelant ugovor o djelu, te da apelant kao tužitelj u toku postupka nije dokazao da je tužena (pored radova ugovorenih predmetnim Ugovorom) naručila izradu dodatnog tehničkog dokumenta Arhitektonski separat, te da apelant nije dokazao ni da se taj dokument može smatrati autorskim djelom u smislu odredbe člana 4. Zakona o autorskim pravima. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO i Zakona o autorskim pravima sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2261/19 („Brod - Projekt" d.o.o. Brod) | Sudska praksa | Aktio