Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3224/18 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javna vlast
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3224/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3224/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049377 18 Rev od 20. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, Sarajevo podnijela je 8. juna 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049377 18 Rev od 20. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i tužitelja D. Ć. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je u periodu od 11. oktobra do 6. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su u periodu od 15. oktobra do 14. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantikinjih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049377 17 P 2 od 12. januara 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da su 10. februara 1992. godine u Sarajevu tužiteljev otac Lj. Ć. (u daljnjem tekstu: tužiteljev otac), kao kupac i pravni prednik apelantice SFRJ-SSNO-Vojna ustanova za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd, kao prodavac, zaključili punovažan i pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) i to stana u Sarajevu u ulici Kemala Kapetanovića br. 30, bivša ul. Đure Salaja br. 30 (preciznije označen i opisan u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i zemljišta ispod zgrade, te da se dosljedno tom činjeničnom utvrđenju naloži ZK uredu Općinskog suda, Odsjek KPU da tužitelja, kao zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda, na osnovu ove presude, po njenoj pravosnažnosti, upiše kao vlasnika sa idealnim dijelom od 1/1 na predmetnom stanu, uz naknadu troškova parničnog postupka. Prvostepenom presudom, obavezan je tužitelj da nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen između države SFRJ-SSNO-Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd i tužiteljevog oca i da je predmet kupoprodaje stan iz stambenog fonda JNA, tj. predmetni stan. Dalje je naveo da je utvrđeno da je tužiteljev otac izvršio uplate iznosa od 115.221,00 dinara na ime otkupa predmetnog stana, iznosa od 2.000,00 dinara na ime troškova procjene komisije na otkup stana i iznosa od 50 dinara na ime ovjere ugovora o otkupu stana. Također je naveo da iz potvrde JU Garant banke od 3. jula 2001. godine proizlazi da je tužiteljev otac izvršio uplatu u iznosu od 115.221,00 tadašnjih dinara (uplata od 13. februara 1992. godine) koja je knjižena na partiji na kojoj se knjiže uplate vezane za otkup stanova stambenog fonda bivše JNA. Zatim je ukazao da je na osnovu Rješenja Uprave za kadrovske i pravne poslove, odsjek Vojno stambenog fonda od 24. septembra 1996. godine utvrđeno da je tužiteljevom ocu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, koji je trajno napušten. Nadalje je ukazao da je uvidom u Izvod iz spiska koji je dostavljen od strane Ministarstva odbrane Republike Srpske, Banja Luka od 3. marta 2005. godine utvrđeno da je tužiteljev otac imao stan u zakupu u Srbiji. Općinski sud je naveo da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja od 26. februara 2003. godine odbijen zahtjev J. Ć. (tužiteljeva majka) za povrat u posjed predmetnog stana, a Rješenjem Uprave za stambena pitanja od 5. juna 2003. godine odbijen je tužiteljev zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana (u obrazloženju rješenja od 5. juna 2003. godine je navedeno da je tužiteljev otac nakon 14. decembra 1995. godine ostao u vojsci Jugoslavije i ne može se, kao nosilac stanarskog prava, u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima smatrati izbjeglicom i raseljenim licem). Općinski sud je naveo da je na osnovu Rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj O-312/01 od 20. augusta 2001. godine utvrđeno da zaostavštinu iza tužiteljevog oca čini predmetni stan, kao vanknjižno vlasništvo, a kao zakonski nasljednik iza umrlog oca proglašen je tužitelj. Također je naveo da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi Zagrebačka br. 15, Novo Sarajevo od 19. maja 2004. godine.
7. Općinski sud je ukazao da iz naprijed navedenog proizlazi da tužitelj nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, niti je dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva njegovog oca, a iz materijalne dokumentacije (Izvod iz baze podataka popisa stanovništva iz 1991. godine) je utvrđeno da je tužitelj bio prijavljen na adresi M. Trifunovića Uče br. 26., Općina Centar. Zatim je ukazao da je nesporno utvrđeno da je tužiteljev otac imao zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, ali nije za života bio uknjižen kao vlasnik (navedeni ugovor se nije ni mogao knjižiti jer je tužiteljev otac aplicirao da dobije drugi stan u Republici Srbiji, što ga je onemogućavalo da uknjiži predmetni stan u svoje vlasništvo). Općinski sud je naveo da je tužiteljev otac za života aplicirao i dobio u zakup stan od Vojske JNA u kojoj je završio vojnu karijeru, tj. ostvario je ekvivalentno pravo pravu koje je imao na predmetnom stanu u Sarajevu, iz čega proizlazi da tužiteljev otac nije mogao biti vlasnik predmetnog stana, a samim tim ni tužitelj kao njegov zakonski nasljednik (AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine). Općinski sud je naveo da tužiteljev otac nije podnosio zahtjev za povrat predmetnog stana, niti zahtjev za izdavanje naloga za uknjižbu, dok su tužitelj i njegova majka J. Ć. odbijeni sa zahtjevom, upravo jer je tužiteljev otac ostao u službi JNA nakon 14. decembra 1995. godine. Imajući u vidu odredbe člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), Općinski sud je naveo da nije osnovan tužbeni zahtjev, iz razloga što tužitelj nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nije sunosilac stanarskog prava, nije legalni posjednik i nije bio član porodičnog domaćinstva njegovog oca, pa se nisu ni mogli steći uslovi za izdavanje naloga za uknjižbu odnosno priznanje vlasničkih prava tužitelju na predmetnom stanu.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 049377 17 Gž od 11. septembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda tako što je djelimično usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je 10. februara 1992. godine u Sarajevu tužiteljev otac sa apelantkinjinim pravnim prednikom zaključio punovažan i pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana, kao i zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i zemljišta ispod zgrade, te je preinačena odluka o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Drugostepenom presudom, odbijena je kao neosnovana žalba u preostalom dijelu i prvostepena presuda potvrđena.
9. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je žalbom osnovano osporen zaključak prvostepenog suda da predmetni ugovor nije pravno valjan. Zatim je ukazao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova mijenjan član 39. i da je u stavu 1. propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom Ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene izmiren u ugovorenom roku. S tim u vezi je ukazao da je tužitelj kao dokaz za svoje tvrdnje dostavio predmetni ugovor, koji je ovjeren od nadležne porezne službe, sa brojem i datumom ovjere i potpisom službenog lica. Također je ukazao da je tužiteljev otac u svrhu otplate u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetni stan. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da predmetni ugovor ispunjava uslove za punovažnost koji su propisani odredbama članom 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Nadalje je naveo da nije sporna činjenica da je tužiteljev otac ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 14. decembra 1995. godine, te da mu je iz stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore dodijeljen u zakup stan u Kraljevu u Republici Srbiji. Zatim je ukazao na odredbe člana 39.e stav 1. Zakona o prodaji stanova kojima je propisano da nosiocu stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora, koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji BiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novonastalih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji BiH, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Kantonalni sud je naveo da je stavom 2. istog člana propisano da umjesto prava na upis vlasništva, nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana, pripada naknada iz stava 3. ovog člana. Zatim je naveo da je stavom 3. istog člana propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora, koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine, ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije BiH u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju. Kantonalni sud je istakao da u smislu citiranih zakonskih odredaba tužitelju ne pripada pravo na upis prava vlasništva na predmetnom stanu. Također je naveo da nije od značaja činjenica da tužitelj nije član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, iz razloga što tužitelju kao zakonskom nasljedniku iza umrlog oca, pripada pravo na podnošenje predmetne tužbe za utvrđenje u smislu odredaba člana 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu odredbe člana 2. stav 1. ZPP kojima je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te da predmet tužbe nije naknada koju imaju u vidu odredbe člana 39.e st. 2. i 3. Zakona o prodaji stanova.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 049377 18 Rev od 20. aprila 2018. godine odbijena je revizija koju je apelantkinja izjavila protiv drugostepene presude, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.
11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je ukazao da nije osnovan revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je naveo da je na zakonu zasnovan zaključak drugostepenog suda da je pravno valjan predmetni ugovor kojeg su zaključili tužiteljev otac i pravni prednik apelantice, dok nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za upis prava vlasništva na predmetnom stanu. S tim u vezi, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 39. i 39.e Zakona o prodaji stanova. Zatim je naveo da tužba u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je predmetni ugovor pravno valjan predstavlja tužbu za utvrđenje, kakvu u vidu ima odredba člana 54. stav 1. ZPP i za koju u skladu sa stavom 2. tog člana mora postojati pravni interes tužitelja. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da tužitelj pored pravnog interesa istaknutog u tužbi, ima i pravni interes da se utvrdi i pravna valjanost predmetnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da od takvog utvrđenja zavisi osnovanost obligacionog zahtjeva iz člana 39.e Zakona o prodaji stanova, a osnovanost tog zahtjeva u skladu sa tom zakonskom odredbom zavisi o tome da li se radi o pravno obavezujućem ugovoru o otkupu stana zaključenom prije 6. aprila 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovane apelantičine revizione tvrdnje kojima je ukazala da je tužiteljev otac ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i što mu je iz stambenog fonda Vojske Srbije i Crne i Gore dodijeljen u zakup stan u Kraljevu u Republici Srbiji i da je po tom osnovu izgubio pravo na ostvarenje naknade od Federacije Bosne i Hercegovine u smislu člana 39.e stav 4. Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju navedena naknada nije bila predmet potraživanja, pa o pravu na naknadu nije ni raspravljano. Vrhovni sud je naveo da činjenice na koje se apelantkinja pozvala (da tužitelj nije legalni korisnik predmetnog stana, dodjela stana u zakup u Kraljevu u Republici Srbiji, ostanak u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 14. decembra 1995. godine) su od utjecaja na zaključak da tužitelju ne pripada pravo upisa prava vlasništva na predmetnom stanu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelantkinja je navela da je presuda Vrhovnog suda donesena u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i članom 11. preuzetog Zakona o stambenim odnosima. Dalje je navela da je pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je isključivi i jedinstveni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio tužiteljev otac, kome je prestalo stanarsko pravo, jer je predmetni stan proglašen napuštenim, a tužiteljev otac nije podnosio zahtjev za povrat stana u posjed, te je izgubio stanarsko pravo na predmetnom stanu. Apelantkinja je ukazala da se tužiteljev otac odrekao stanarskog prava i predmetnog stana, da bi dobio drugi stan, odnosno ostvario je ekvivalentno pravo pravu koje je imao na predmetnom stanu. Takođe je navela da je utvrđeno da tužitelj nikada nije živio u porodičnom domaćinstvu svog oca, niti je živio na adresi predmetnog stana, nikada nije bio u posjedu predmetnog stana, niti je došao u posjed u postupku koji je vođen pred nadležnim organom uprave. Apelantkinja je ukazala na Presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (tačka 104.), kao i na zaključak iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine. Zatim je navela da na strani tužitelja postoji nedostatak pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, te da on nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe, pa čak i da se radi o pravno valjanom ugovoru u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Apelantkinja smatra da se aktivna legitimacija za podnošenje predmetne tužbe ne može dokazivati rješenjem o nasljeđivanju, iz razloga što je tužiteljev otac prestao biti nosilac stanarskog prava po vlastitoj želji i po vlastitoj želji se odrekao stana (imovinskog prava) iz ugovora o kupoprodaji, jer niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Apelantkinja je navela da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je pod jurisdikcijom specijalne zakonske legislative, odnosno odredaba člana 39.a Zakona o prodaji stanova, koja predviđa određene kumulativne uslove (status nosioca stanarskog prava i status legalnog korisnika stana), koje tužiteljev otac nije ispunjavao, pa kako tužitelj svoje pravo nije mogao izvesti iz prava svog prednika, on nema zaštitu utemeljenu u navedenom zakonu.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod zauzetog pravnog stava po pitanju osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, te je ukazao da apelantkinji nisu uskraćena prava na koja se pozvala u apelaciji.
15. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinja poziva i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužitelj je naveo da apelantkinja ponavlja navode istaknute tokom postupka pred redovnim sudovima, pri čemu je ostalo nejasno u kom dijelu je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje. Tužitelj smatra da apelaciju treba odbaciti.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 54.
(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-O.U.S., 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10-O.U.S., 50/12-Odluka US BiH, 11/13-Rješenje US BiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e st. 1. i 2.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049377 18 Rev od 20. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum prijema osporene presude, s obzirom da je ona donesena 20. aprila 2018. godine, a apelantkinja je apelaciju podnijela 8. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja kao stranka učestvovala u sporu građansko pravne prirode u kojem je tužitelj tražio da se utvrdi pravna valjanost kupoprodajnog ugovora i uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige, te da shodno navedenom apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Dalje, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
28. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna.
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, u konačnici, djelimično usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev tako što je utvrđeno da je punovažan i pravno obavezujući predmetni ugovor kojeg su zaključili tužiteljev otac i apelantkinjin pravni prednik, dok je odbijen tužiteljev zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnom stanu.
30. U odnosu na apelantkinjine navode vezano za primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Vrhovnog suda i Kantonalnog suda proizlazi da su ovi sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu za utvrđenje punovažnosti predmetnog ugovora imali u vidu odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova kojima su propisani uslovi koji moraju biti ispunjeni kako bi kupoprodajni ugovor bio pravno obavezujući. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja revizione i drugostepene odluke proizlazi da je predmetni ugovor, kojeg je kao dokaz dostavio tužitelj, ispunjavao sve uslove propisane odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova, odnosno zaključen je do 6. aprila 1992. godine, u cijelosti je izvršena isplata kupoprodajne cijene i ovjeren je od strane nadležne porezne službe. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Vrhovnog suda i Kantonalnog suda slijedi zaključak da u skladu sa odredbama člana 39.e Zakona o prodaji stanova tužitelju ne pripada pravo na upis prava vlasništva na predmetnom stanu, dok s druge strane tužitelj nije potraživao isplatu naknade koja je pod određenim uslovima propisana odredbama člana 39.e Zakona o prodaji stanova, pa o tome sudovi nisu ni raspravljali. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da na strani tužitelja postoji nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe, te da nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da tužitelju, kao zakonskom nasljedniku iza preminulog oca, u konkretnom slučaju pripada pravo na podnošenje tužbe za utvrđenje u smislu člana 54. stav 1. ZPP. Također, da iz obrazloženja revizione presude slijedi da je i Vrhovni sud imao u vidu odredbe člana 54. st. 1. i 2. ZPP, koji je podržao zaključak drugostepenog suda da tužitelj ima pravni interes da se utvrdi pravna valjanost predmetnog ugovora, jer od takvog utvrđenja zavisi osnovanost obligacionog zahtjeva iz člana 39.e Zakona o prodaji stanova. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi odlučivao o predmetima u kojima su redovni sudovi, između ostalog, razmatrali pitanje utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti (tzv. vojni stanovi). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je donio Odluku o dopustivosti broj AP-4169/10 od 12. juna 2013. godine, te nakon nje Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2762/15 od 27. februara 2018. godine, u kojima Ustavni sud nije našao proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredaba u odnosu na zaključke redovnih sudova da ugovori koje su zaključili tužitelji ili njihovi pravni prednici sa SFRJ-SSNO, Vojna ustanova za upravljanje stambenim fondom JNA, a koji ispunjavaju sve uslove propisane odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova predstavljaju pravno valjane ugovore o otkupu stana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4169/10 od 12. juna 2013. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2762/15 od 27. februara 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na predmet broj AP-1810/18 od 17. decembra 2019. godine u kojem je u parničnom postupku u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica, koje su kao nasljednice tražile, između ostalog, da se utvrdi pravna valjanost ugovora o kupoprodaji stana kojeg je zaključio njihov pravni prednik sa državom SFRJ-SSNO-VU za upravljanje stambenim fondom JNA, a u kojem predmetu su redovni sudovi raspravili i pitanje aktivne legitimacije tužiteljica (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 1810/18 od 17. decembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Shodno navedenom, Ustavni sud, u konkretnom slučaju, u obrazloženjima odluka Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredaba na štetu apelantkinje.
31. U odnosu na pozivanje na odluku Evropskog suda u predmetu Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (tačka 104.) Ustavni sud ukazuje da je u toj odluci navedeno: „ U pogledu gosp. Ivana Antonova i gosp. Milutina Radojevića, Sud ističe da su njima dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori. Da bi se kvalificirali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu (vidi tačku 59. u gornjem tekstu). Istina je da države obično moraju ponuditi naknadu ukoliko oduzimaju imovinu. Nadalje, činjenica da je osoba stekla imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi. Uzimajući u obzir navedeno, u izuzetnim okolnostima raspada SFRJ i ratova u tom regionu, Sud smatra da tužena država nije bila obavezna prema članu 1. Protokola br. 1 isplatiti naknadu aplikantima za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ (vidi Jahn i drugi, citiran u gornjem tekstu, tačka 117.). Stoga nije došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Ivana Antonova i gosp. Milutina Radojevića“. Vezano za Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-1207/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud ukazuje da je u toj odluci, između ostalog, navedeno da je presudom Općinskog suda broj P-4508/04 od 7. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000709 od 25. januara 2008. godine, odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu Ugovora broj 3513-4660-4 od 19. marta 1992. godine. Odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi rješenje Općinskog suda – Zemljišno-knjižnog ureda na osnovu kojega je izvršen upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist L. M. i M. M. Istom presudom odbijen je i protivtužbeni zahtjev tuženog koji je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana broj 3513-4660-4 od 19. marta 1992. godine koji je apelant zaključio sa SSNO. Konačno, istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je prenovom raskinut ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnina predmetnog stana, u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji-otkupu nekretnine stana u Podgorici, Ulica Stara Varoš broj 82-2, koji je 22. septembra 1998. godine apelant zaključio sa SSNO - VP 4212 Podgorica.
32. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je u konkretnom slučaju predmet odlučivanja redovnih sudova bio isključivo tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je punovažan i pravno obavezujući predmetni ugovor kojeg je zaključio tužiteljev otac sa pravnim prednikom apelantkinje (u ovom dijelu tužbeni zahtjev je usvojen), te da se tužitelj, kao zakonski nasljednik upiše kao vlasnik sa idealnim dijelom sa 1/1 dijela na predmetnom stanu (u ovom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen), te obrazloženja koja su sudovi dali u vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je očito da se apelantkinja neosnovano poziva na naprijed citirane odluke.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
34. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacionih prigovora u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kada su Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim odlukama dali jasna obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova i ZPP.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Mirsad Ćeman je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić