Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-488/19 (L. N.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Tužba
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-488/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 488/19, rješavajući apelaciju Ljubomira Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ljubomira Nikolića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 Rs 020880 18 Rev od 7. novembra 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubomir Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, kojeg zastupa Milica Stojčić, advokat iz Prijedora, podnio je 1. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 Rs 020880 18 Rev od 7. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Opštine Kostajnica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. avgusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 19. i 20. avgusta 2020. godine.

4. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je odlučio da on neće učestvovati u radu i odlučivanju zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka c. Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Rs 016411 14 Rs od 16. juna 2014. godine odlučeno je:

„Poništava se rješenje Načelnika tužene o prestanku radnog odnosa tužitelju broj 02-12602/13 od 25.12.2013. godine, kao nezakonito.

Obavezuje se tužena da tužitelja vrati na poslove i radne zadatke, koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.

Obavezuje se tužena da tužitelju isplati na ime izgubljene zarade za period od 24.09.2013. godine do 30.09.3013. godine iznos od 198,92 KM, a za period od 01.10.2013. godine pa do vraćanja tužitelja na rad, u mjesečnom iznosu od po 840,45 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli, a neisplaćeni obrok, počev od 10-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do konačne isplate, te da za tužitelja uplati doprinose za PIO osiguranje Fondu PIO RS i zdravstveno osiguranje Fondu zdravstvenog osiguranja RS, počev od 24.09.2013. godine pa do vraćanja tužitelja na rad. […]“

7. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Rs 016411 14 Rsž od 29. maja 2015. godine odlučeno je:

„Žalba tužene se djelimično uvažava, presuda Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 Rs 016411 14 Rs od 16.06.2014. godine, preinačava, tako da se odbijaju zahtjevi tužitelja kojim traži isplatu mjesečnih iznosa od 840,45 KM, počev od 14.05.2014. godine (kao dana zaključenja glavne rasprave) pa do vraćanja na rad i uplatu doprinose za penzijsko - invalidsko i zdravstveno osiguranje za isti vremenski period, dok se žalba tužene u ostalom dijelu odbija i označena prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđuje. […]“

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno poništio rješenje tužene o prestanku radnog odnosa tužiocu jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 128 Zakona o lokalnoj samoupravi za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Slijedom toga je pravilno odlučio o apelantovoj radnopravnoj reintegraciji na osnovu odredbe člana 130 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), zahtjevu za vraćanje na rad i isplatu naknade plate koju bi apelant ostvario da je radio od prestanka radnog odnosa pa do zaključivanja glavne rasprave. Okružni sud je takođe istakao da u situaciji nezakonitog prestanka radnog odnosa službenik ostvaruje pravo na vraćanje na rad i isplatu izgubljene zarade koja predstavlja vid štete na osnovu odredbe čl. 154 i 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, službenik ostvaruje pravo na naknadu stvarne štete i ona se ne može dosuditi ubuduće, zbog čega je djelimičnim uvažavanjem žalbe tužene prvostepena presuda preinačena u dijelu zahtjeva za isplatu mjesečnih iznosa plata i uplata doprinosa u dijelu koji se odnosi na period od zaključenja glavne rasprave pa do vraćanja na rad.

Postupak okončan osporenom odlukom

9. Apelant je 18. juna 2015. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa, u kojoj je tražio da se tužena obaveže da mu na ime izgubljene zarade za period od 14. maja 2014. godine do 31. maja 2014. godine isplati iznos od 496,22 KM, a za period od 1. juna 2014. godine pa do 31. maja 2015. godine isplati mjesečne iznose od po 840,45 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli a neisplaćeni obrok počevši od 10. u mjesecu za prethodni mjesec pa do konačne isplate, te da za apelanta uplati doprinose na navedene iznose, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Apelant je u tužbi predložio da sud donese presudu zbog propuštanja ukoliko se za to ispune zakonski uslovi.

10. Presudom zbog propuštanja Osnovnog suda 76 0 Rs 020880 15 Rs od 31. decembra 2015. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tuženoj dostavio tužbu s prilozima na odgovor, te da tužena u zakonskom roku nije dostavila pismeni odgovor na tužbu, a prema podacima poštanske dostavnice tužena je uredno primila tužbu. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je primjenom člana 182 u vezi sa članom 419 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio presudu zbog propuštanja.

12. Presudom Okružnog suda broj 76 0 Rs 020880 17 Rsž 2 od 19. juna 2018. godine žalba tužene je odbijena i potvrđena je presuda zbog propuštanja Osnovnog suda.

13. Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je Presudom Osnovnog suda broj 76 0 Rs 016411 14 Rs od 16. juna 2014. godine, koja je postala pravosnažna 29. maja 2015. godine, poništeno kao nezakonito rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos kod tužene, te da je odlučeno o apelantovoj radnopravnoj integraciji u smislu vraćanja na rad, isplate izgubljene zarade i uplate doprinosa na iznose izgubljene zarade. Iz činjeničnih navoda iz tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, za koje je sud vezan, proizlazi da tužena nije postupila po pravosnažnoj presudi i apelanta vratila na rad. S obzirom na to da apelant od prestanka radnog odnosa nije radio, njemu ne pripada zarada jer se ona ostvaruje isključivo radom. Tužiocu, međutim, pripada naknada štete u visini izostale zarade. Naime, u ovoj vrsti spora (radni spor) naknada štete se nadoknađuje ako je šteta prouzrokovana nezakonitom odlukom poslodavca, a time i radnjom poslodavca i odgovornost tužene za naknadu štete u vidu izgubljene zarade se, u skladu sa odredbom člana 154 ZOO-a, zasniva na načelu krivnje za nastalu štetu, a to je nezakonita odluka tužene kojom je onemogućila apelantu da radi i ostvaruje prava po osnovu rada. Na taj način je uspostavljen obavezni odnos između stranaka s uzajamnim dejstvom, koji na jednoj strani – apelantovoj strani uspostavlja pravo da zahtijeva naknadu štete, a na drugoj strani – strani tužene uspostavlja obavezu na ispunjenje.

14. Tužena je protiv drugostepene presude izjavila reviziju na osnovu odredbe člana 237 stav 3 ZPP-a radi rješenja materijalnopravnog i procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava jer je o spornom pitanju revizioni sud zauzeo shvatanje u Presudi broj 80 0 Rs 036135 14 Rev od 25. februara 2016. godine, a osporavana presuda se zasniva na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem. Tužena je istakla da, kako iz tužbe proizlazi, apelant u konkretnom slučaju nije koristio postupak interne zaštite kao uslov za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, te je tužba podnesena istekom rokova za njeno podnošenje, zbog čega je sud u postupku prethodnog preispitivanja tužbu trebao odbaciti kao neblagovremenu i nedopuštenu.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 76 0 Rs 020880 18 Rev od 7. novembra 2018. godine revizija tužene je usvojena, obje nižestepene presude su ukinute i tužba je odbačena. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju prvenstveno izložio sadržaj odredbe člana 237 ZPP-a, te je naveo da u konkretnoj parnici vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude iznosi 10.581,62 KM, što je manje od zakonom propisanog iznosa od 30.000,00 KM kao uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, čime se izjavljena revizija, po tom osnovu, ukazuje nedozvoljenom. Međutim, izjavljujući reviziju tužena se pozvala na odredbu člana 237 stav 3 ZPP-a ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava, na čiju pravilnu primjenu ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti (član 241 ZPP-a). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se revizija dozvoli u smislu odredbe člana 237 st. 3 i 4 ZPP-a jer je tužena označila sporno pitanje zbog koga je podnijela reviziju, navela propise koji se na njega odnose, te izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

17. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odlučenja iz presude Osnovnog suda od 16. juna 2014. godine, te je naveo da je presudom Okružnog suda od 29. maja 2015. godine djelimično usvojena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu mjesečnih iznosa od po 840,45 KM počevši od 14. maja 2014. godine do vraćanja na rad. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 196 stav 1 ZPP-a propisano da presuda koja se više ne može osporavati žalbom postaje pravosnažna, na što sud pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, pa ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu (stav 2). U konkretnoj parnici apelant je postavio zahtjev za isplatu izgubljene zarade za period od 14. maja 2014. godine do 31. maja 2014. godine u iznosu od 496,22 KM, a za period od 1. juna 2014. godine do 31. maja 2015. godine isplatu mjesečnih iznosa od po 840,45 KM. S obzirom na to, slijedi da apelant u konkretnoj parnici ističe novčano potraživanje iz istog osnova, u istom iznosu i za period o kome je već odlučeno presudom Osnovnog suda od 16. juna 2014. godine, odnosno presudom Okružnog suda od 29. maja 2015. godine. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, te da se radi o presuđenoj stvari, zbog čega pravilna primjena prava nalaže da se tužba odbaci.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelant prvenstveno smatra da je Vrhovni sud odlučio o nedozvoljenoj reviziji koju je trebalo odbaciti, a sve i da je revizija bila dopuštena, Vrhovni sud je predmetnu reviziju razmatrao van granica navedenih u reviziji. Nadalje, apelant ističe da tužena nije htjela da postupi prema pravosnažnoj presudi Osnovnog suda, da ga vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi sve do 25. aprila 2017. godine, pa je on i dalje trpio štetu u vidu izgubljene zarade. Zbog toga je ponovno podnio tužbu Osnovnom sudu u kojoj se tužbeni zahtjev odnosio na izgubljenu zaradu koja je dospjela do podnošenja tužbe i neuplaćenih doprinosa za taj period. U tom pogledu, apelant smatra da Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno zaključuje da se radi o presuđenoj stvari jer postoji identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, pa proizvoljnom primjenom materijalnog prava tužbu odbacuje. Naime, apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju ne radi o identitetu zahtjeva niti činjeničnog osnova jer on ne potražuje izgubljenu zaradu i pripadajuće doprinose niti u istom iznosu niti u istom periodu o kome je već odlučeno u prethodnom parničnom postupku. U tom smislu ističe da je presudom Okružnog suda od 29. maja 2015. godine njegov tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade počevši od 14. maja 2014. godine odbijen jer se radi o budućoj šteti, što znači da je tužba za taj dio tužbenog zahtjeva preuranjena, a kako tužena nije htjela da postupi po toj pravosnažnoj presudi i izvrši apelantovu radnopravnu reintegraciju, to apelant od trenutka presuđenja trpi stvarnu štetu u vidu izgubljene zarade i neuplaćenih doprinosa, zbog čega je i bio prinuđen da podnese tužbu. S obzirom na to, apelant tvrdi da je donošenjem osporenog rješenja i odbacivanjem tužbe uskraćen za naknadu stvarne štete u vidu izgubljene zarade i uplatu pripadajućih doprinosa za sporni period, što će se odraziti i na sticanje njegovog prava na mirovinu. S obzirom na to, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj odluci navedene pravno relevantne činjenice koje su taj sud opredijelile na donošenje osporene odluke, pri čemu su te činjenice dovedene u vezu s odgovarajućim normama materijalnog prava i dati razlozi koji isključuju proizvoljnost u postupanju suda. Vrhovni sud je istakao da je posebno jasno i detaljno obrazložio pravnu prirodu dopuštenosti revizije u skladu s odredbama člana 237 stav 3 ZPP-a, te dao razloge zbog kojih je, u konkretnom slučaju, cijenio da treba odlučivati o reviziji koja inače po redovnom toku stvari ne bi bila dozvoljena s obzirom na vrijednost osporenog dijela drugostepene presude. S obzirom na to, nisu prihvatljivi navodi apelacije da „sud nije trebao odlučivati o reviziji“ jer se radi o diskrecionoj odluci suda. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci detaljno ukazao na osnovu kojih činjenica je zaključio da ima mjesta primjeni instituta presuđene stvari i odbacivanju tužbe. S obzirom na to, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.

21. Tužena je navela da osporenom odlukom Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

ž) Pravosnažnost presude Član 196. st. (1) i (2) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.

Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.

Član 197.

Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.

Presuda prema strankama ima dejstvo od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama po odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena.

Član 209. st. (1) i (2) tačka 9) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude, u slučajevima:

9)ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica ili koga se tužilac odrekao ili u kojem je već prije pravosnažno presuđeno ili o kojem je već zaključeno sudsko poravnanje, ili poravnanje koje po posebnim propisima ima svojstvo sudskog poravnanja,

1. Revizija Član 237.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Po reviziji iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 249. stav (2) Ako je u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili po tužbi koja je podnesena poslije zakonom propisanog roka, ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužba trebalo da se odbaci ili o kome je prije pravosnažno presuđeno ili koga se tužilac odrekao ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje, revizijski sud će ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu.

23. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07), koji je primijenjen u konkretnom predmetu, u relevantnom dijelu glasi: Član 106.

Na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili uvezi sa radom koja nisu posebno uređena ovim zakonom, primjenjuju se propisi o obligacionim odnosima.

Član 130.

Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. (1) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 76 0 Rs 020880 18 Rev od 7. novembra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno rješenje Vrhovnog suda apelantovom punomoćniku dostavljeno 13. decembra 2018. godine, a da je apelacija podnesena 1. februara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite prava iz radnih odnosa, odnosno isplate naknade na ime izgubljene plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo.

34. Razmatrajući prvenstveno apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud odlučivao o nedopuštenoj reviziji, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne navodi u čemu se konkretno sastoji proizvoljnost u odlučivanju Vrhovnog suda o dopuštenosti revizije, niti to očigledno proizlazi iz osporenih odluka. Takođe, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud o pitanju presuđene stvari odlučivao po službenoj dužnosti pozivajući se na odredbu člana 196 ZPP-a, čiju primjenu apelant ne osporava, pa su bez osnova i apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud odlučivao van granica razloga navedenih u reviziji. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je uslijed proizvoljne primjene procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

35. Dalje, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje da je proizvoljna odluka o odbacivanju njegove tužbe, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

37. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud uočava da u smislu odredbe člana 196 stav 2 ZPP-a proizlazi da sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li je stvar pravosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu. Iz toga slijedi da se presuđena stvar uzima kao istinita (Res iudicata pro veritate accipitur/habetur), bez obzira na to da li je pravosnažna presuda kojom je odlučeno o nekom pravnom pitanju stvarno zakonita. Prema tome, pravosnažna sudska odluka se uz određene pretpostavke može osporavati u onoj istoj parnici u kojoj je donesena, čime se smanjuje opasnost da se i nepravilnoj presudi prizna mjerodavnost. Kad bi se strankama omogućilo da novom tužbom nastoje anulirati rezultate ranije pravosnažno okončane parnice, ne bi se mogla ostvariti svrha pravosnažnosti, što bi značilo omogućavanja donošenja sadržajno različitih odluka o istoj pravnoj stvari što bi bilo protivno načelu pravne sigurnosti. Prema tome, o pravosnažno presuđenoj stvari ne može se ponovo raspravljati, pa je postojanje pravosnažne presude negativna procesna pretpostavka za novi postupak (ne bis in idem). Granice pravosnažnosti se određuju u tri aspekta: objektivno (s obzirom na predmet odlučivanja), subjektivno (s obzirom na lica) i vremenski (s obzirom na vrijeme koje je mjerodavno za presuđenje). Iz pravne teorije i sudske prakse slijedi da je za utvrđenje da je o istoj stvari ranije pravosnažno odlučeno potrebno da se kumulativno ispune tri uslova, i to da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, da postoji identitet zahtjeva i da postoji identitet činjeničnog osnova. Pri tome, Ustavni sud uočava da se načelo pravosnažnosti odnosi samo na sadržaj izreke presude, odnosno da obrazloženje presude niti išta što je u njemu sadržano ne postaju pravosnažni, jer se u tom dijelu presude objašnjava zbog čega je sud donio odluku sadržanu u izreci presude. Međutim, Ustavni sud uočava da, iako obrazloženje presude ne postaje samo za sebe pravosnažno, postoji saglasan stav da sadržaj obrazloženja može pomoći pri ocjenjivanju da li je u novoj parnici postavljen isti zahtjev o kojem je već pravosnažno odlučeno. Dakle, pravosnažnost obuhvata samo izreku presude, a na osnovu obrazloženja se nekada može utvrditi identitet tužbenog zahtjeva.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja naveo da apelant u konkretnoj parnici traži novčano potraživanje iz istog osnova, u istom iznosu i za period o kome je već odlučeno presudom Osnovnog suda od 16. juna 2014. godine, odnosno presudom Okružnog suda od 29. maja 2015. godine, te je zaključio da u predmetnom slučaju postoji identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog stanja. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz sadržaja izreke pravosnažne presude Okružnog suda od 29. maja 2015. godine proizlazi da je tom presudom potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantu na ime izgubljene zarade za period od 24. septembra 2013. godine do 30. septembra 2013. godine isplati iznos od 198,92 KM, a za period od 1. oktobra 2013. godine pa do 14. maja 2014. godine (kao dana zaključenja glavne rasprave) isplati mjesečne iznose od 840,45 KM. S druge strane, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je na ime izgubljene zarade tražio „…isplatu mjesečnih iznosa od 840,45 KM, počevši od 14. maja 2014. godine (kao dana zaključenja glavne rasprave) pa do vraćanja na rad i uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje za isti vremenski period…“. U obrazloženju te odluke zaključeno je da se zahtjev za isplatu izgubljene zarade nije mogao tražiti za buduća potraživanja. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon donošenja te pravosnažne presude, tužbom od 18. juna 2015. godine, tražio isplatu izgubljene zarade za tačno određeni protekli period (od 14. maja 2014. godine do 31. maja 2015. godine) u kojem ga tužena kao poslodavac, na osnovu nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, nije vratila na posao.

39. Iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant osporava zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju postoji identitet zahtjeva i činjeničnog osnova, navodeći da ne potražuje izgubljenu zaradu i pripadajuće doprinose niti u istom iznosu niti u istom periodu o kome je već odlučeno. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je nesporno da se apelantov tužbeni zahtjev u oba parnična postupka odnosio na isplatu izgubljene zarade zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnos. Iz sadržaja izreke pravosnažne presude Okružnog suda i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev u konkretnom predmetu slijedi da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje da li je time što je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev na isplatu izgubljene zarade za ubuduće, odnosno od zaključenja glavne rasprave do povratka na posao ujedno pravosnažno utvrđeno da apelantu ne pripada ni pravo na izgubljenu zaradu za tačno određeni period, u trenutku podnošenja nove tužbe za protekli period u kojem ga tužena kao poslodavac na osnovu nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa nije vratila na posao. Konkretnije, postavlja se pitanje da li neosnovanost zahtjeva za isplatu izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa nakon zaključenja glavne rasprave u ranijem postupku isključuje mogućnost da bude osnovan konkretan tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade za protekli period. Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog predmeta odgovor na navedena pitanja, od kojih zavisi odluka o postojanju presuđene stvari, odnosno spornog identiteta zahtjeva i činjeničnog osnova, nije mogao dati bez jasnog određivanja Vrhovnog suda o načinu na koji se u parničnom postupku može tražiti naknada izgubljene zarade i isplata doprinosa u smislu člana 130 ZOR-a, što je bio i predmet obrazloženja pravosnažne presude Okružnog suda, što je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog predmeta očigledno propustio da učini. Naime, ukoliko se naknada izgubljene zarade i doprinosa prema stanovištu sudske prakse nije mogla tražiti za ubuduće, Vrhovni sud je trebao razjasniti da li je apelant suprotan zaključak iz pravosnažne odluke Okružnog suda imao priliku osporavati u okviru tog postupka i da li je mogao podnijeti novi tužbeni zahtjev. Naime, s pravom bi se moglo postaviti pitanje kada bi to apelant uopšte mogao tražiti naknadu izgubljene dobiti/zarade za period od 14. maja 2014. godine do 31. maja 2015. godine, ako je prilikom podnošenja prve tužbe to bilo buduće potraživanje jer nije još bilo pravosnažno riješeno o tome da li postoji pravni osnov da se apelant vrati na rad, a odluke o prestanku radnog odnosa da se proglase nezakonitim, te od kada apelant treba da stupi na rad, a kada je pravosnažno utvrđeno da se apelant ima pravo vratiti na rad i kada nije sporno da apelant nije vraćen na rad u periodu od 14. maja 2014. godine do 31. maja 2015. godine, niti je ostvarivao zaradu u tom periodu, onda apelant, prema stavu Vrhovnog suda, ne može podnijeti tužbu drugi put jer je o njegovom zahtjevu već pravosnažno riješeno, iako je sada jasno da to više nije buduće potraživanje jer je apelant u tom periodu trebalo da bude vraćen na rad i slijedom toga trebalo je da ostvaruje zaradu. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja prilikom ocjene postojanja uslova za primjenu instituta res iudicata postupio s pretjeranim formalizmom s obzirom na to da je propustio izložiti jasan stav o načinu na koji se može tražiti naknada izgubljene zarade i isplata doprinosa u smislu člana 130 ZOR-a, zatim cijeniti razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u ranijoj pravosnažnoj presudi i te razloge dovesti u vezu s tužbenim zahtjevom koji je postavljen u konkretnom predmetu. Imajući to u vidu, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je parnični postupak koji je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.

b) Pravo na imovinu

41. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, koji je usvojio reviziju tužene i drugostepenu i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbacio apelantov tužbeni zahtjev zbog presuđene stvari, prilikom zaključivanja da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari propustio izložiti jasan stav o načinu na koji se može tražiti naknada izgubljene zarade i isplata doprinosa u smislu člana 130. ZOR-a, zatim cijeniti razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u ranijoj pravosnažnoj presudi i te razloge dovesti u vezu s tužbenim zahtjevom koji je postavljen u konkretnom predmetu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-488/19 (L. N.) | Sudska praksa | Aktio