Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-895/19 (B.S.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-895/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 895/19, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija B. S.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 031637 18 Rev od 22. novembra 2018. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija B. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 031637 18 Rev od 22. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 95 0 P 031637 18 Gž od 18. maja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgorice, Republika Crna Gora, kojeg zastupa Minja Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 26. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 031637 18 Rev od 22. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 031637 18 Gž od 18. maja 2018. godine. Apelant je podneskom od 11. septembra 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Osnovnog suda, Odjeljenje u Nevesinju i zakonskog zastupnika RS, Ministarstva pravde RS (u daljnjem tekstu tuženi) zatraženo je 21. juna i 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 1. jula do 18. oktobra 2020. godine. Okružni sud i Osnovni sud, Odjeljenje u Nevesinju u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog razloga iz člana 90 stav 1 tačka
c) Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je 16. decembra 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu, Odjeljenje u Nevesinju.
7. Rješenjem Osnovnog suda, Odjeljenja u Nevesinju od 11. septembra 2012. godine taj sud se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje po tužbi, te je riješio da predmet nakon pravosnažnosti dostavi Osnovnom sudu u Banjaluci.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je rješenjem od 19. juna 2013. godine žalbu uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu, Odjeljenje u Nevesinju kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
9. Iz odgovora Osnovnog suda proizlazi da je predmet na nadležno postupanje tom sudu dostavljen 17. februara 2014. godine.
10. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 031637 14 P od 23. juna 2016. godine tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete iz osnova izgubljene zarade isplati iznos od 66.302,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 16. decembra 2008. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka, dok je s viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužba odbijena (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Apelant je podneskom od 15. marta 2016. godine proširio tužbeni zahtjev tražeći da se po osnovu istog pravnog osnova tuženi obaveže na isplatu iznosa od 99.004,00 KM.
12. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza i njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te nakon održanih 14 ročišta, Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant advokat, da je do izbijanja ratnih sukoba u BiH radio kao u advokat u Mostaru, da je nakon rata otišao u Titograd, današnju Podgoricu, i da je upisan u imenik advokata u Republici Crnoj Gori. Utvrđeno je takođe da se jedan dio parničnih predmeta u kojima je zastupao stranke nalazi u Osnovnom sudu, Odjeljenje u Nevesinju, odnosno u Osnovnom sudu, a sve u skladu sa saglasnostima tuženog ministarstva (član 35 stav (2) Zakona o advokaturi RS koji je važio u relevantnom periodu). Tokom postupka je utvrđeno da je apelant dobio punomoći za zastupanje više stranaka pred Osnovnim sudom u Nevesinju (tri parnična predmeta br. P-105/03, P-235/03 i P-236/03), te da je aktom tuženog ministarstva broj 052-1011/03 od 17. septembra 2003. godine odbijen apelantov zahtjev za zastupanje u navedenim parničnim predmetima. Takođe je utvrđeno da su aktom tuženog ministarstva istog broja i datuma stavljene van snage saglasnosti za zastupanje apelanta pred Osnovnim sudom i Osnovnim sudom u Nevesinju (ukupno 33 predmeta), koje su mu date u periodu od 20. marta do 6. juna 2003. godine, te da je tuženo ministarstvo prije odluke o stavljanju van snage već datih saglasnosti pribavilo mišljenje Advokatske komore RS koja nije dala saglasnost apelantu za zastupanje u predmetima koji su pobrojani u aktu, uz obrazloženje da postoje dokazi da se apelant ponašao protivno članu 32 tačka 8 Zakona o advokaturi. Zatim je utvrđeno da je protiv akta tuženog od 17. septembra 2003. godine apelant pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je Presudom broj U- 1153/03 od 22. juna 2006. godine tužbu uvažio i osporeni akt Ministarstva poništio.
13. Shodno tako utvrđenom činjeničnom stanju Osnovni sud je pošao od činjenice da je Vrhovni sud Presudom broj U-1153/03 od 22. februara 2006. godine usvojio apelantovu tužbu i poništio akt tuženog kojim je odbijen apelantov zahtjev za zastupanje u tri parnična predmeta kod Osnovnog suda, Odjeljenje u Nevesinju jer je Vrhovni sud zaključio da obrazloženje osporenog akta nije bilo u saglasnosti sa članom 197 stav (2) Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP). Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je apelant zaključio više ugovora o punomoćstvu kojima se obavezao da na osnovu ovlašćenja svojih vlastodavaca, u njihovo ime i za njihov račun, uz naknadu koju određuje Advokatska tarifa RS, preduzima određene pravne poslove, ali je krivicom tuženog apelant spriječen da svoje poslove obavlja na način kako je to planirano, profesionalno i odgovorno uz naknadu za svoj rad. Shodno tome, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 189 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) navodeći još da je advokatska naknada regulisana članom 1 Advokatske tarife.
14. Zatim je Osnovni sud naveo da je apelant u odnosu na 83 tužioca koje je naveo u pismenom podnesku od 18. juna 2014. godine tražio naknadu za pripremno ročište i glavnu raspravu u skladu s advokatskom tarifom za svakog tužioca po 400,00 KM i za pripremno ročište i glavnu raspravu 800,00 KM po svakom tužiocu ili ukupno 66.400,00 KM. Bez obzira na to što sud nije mogao utvrditi vrijednost spora u svim predmetima, apelantu je priznat iznos koji je predviđen za najmanju vrijednost spora od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM, koja sa 25% paušala za pripremno ročište i glavnu raspravu iznosi ukupno 406,00 KM.
15. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je Presudom broj 95 0 P 031637 18 Gž od 18. maja 2018. godine žalbu tuženog uvažio, osporenu presudu preinačio tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je obavezan na naknadu troškova postupka, dok je apelantova žalba odbijena (sve preciznije navedeno u izreci presude).
16. Okružni sud je naveo da je zahtjevom iz tužbe apelant tražio naknadu materijalne štete koju mu je pričinio tuženi nezakonitim radom njegovog organa, te da apelant nezakonitost dovodi u vezu s činjenicom da je tuženo ministarstvo odbilo zahtjev za davanje saglasnosti za zastupanje u tri parnična predmeta koji su se vodili kod Osnovnog suda u Nevesinju, te da je stavilo van snage saglasnosti za zastupanje u više predmeta, kako je to navedeno u aktu tuženog od 17. septembra 2003. godine, u vezi s činjenicom da je Vrhovni sud svojom Presudom broj U-1153/03 od 22. juna 2006. godine poništio akt kojim je odbijen apelantov zahtjev za davanje saglasnosti za zastupanje u tri parnična predmeta. Apelant je takođe tvrdio da mu tuženi nije dao saglasnost za zastupanje 89 tužilaca koje je poimenično naveo u tužbi, pa je zbog nezakonitog rada tuženog onemogućen da stranke koje su ga ovlastile za zastupanje zastupa pred sudovima, zbog čega je pretrpio štetu u vidu izgubljene zarade u iznosu od 99.004,00 KM.
17. S druge strane, tuženi tvrdi da je njegov organ (Ministarstvo pravde) postupao u skladu sa članom 35 stav (2) Zakona o advokaturi, pa iako je Vrhovni sud poništio akt tuženog ministarstva, to nije dokaz da je Ministarstvo postupalo nezakonito, posebno zato što je sporni akt poništen zbog nedostataka procesne prirode jer obrazloženje akta nije bilo u skladu s odredbama ZOUP-a.
18. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom pravcu Okružni sud se pozvao na odredbe člana 172 stav 1 ZOO, te na odredbu člana 17 Ustava RS, koje je citirao. Štetu koju apelant potražuje prema navodima tužbe pričinio je organ tužene u vršenju svojih ovlašćenja jer tuženo ministarstvo nema pravni subjektivitet, već samo entitet RS. Odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa, u smislu člana 172 stav 1 ZOO, određuje se prema definiciji pojma nezakonitog i nepravilnog rada, a nezakonit rad je rad organa koji je u suprotnosti sa zakonom i s moralnom normom koja čini dio javnog poretka. Nezakonit i nepravilan rad organa, prema pretpostavkama odgovornosti iz člana 172 ZOO, odgovara pojmu „dovoljno ozbiljna povreda“. Prema ocjeni Okružnog suda, činjenica da je organ tuženog odbio apelantov zahtjev za davanje saglasnosti da kao advokat iz Republike Crne Gore zastupa stranke u određenim predmetima u sudovima RS, prema ocjeni Okružnog suda, ne predstavlja nezakonit i nepravilan rad organa jer je akt tuženog donesen u skladu s ovlašćenjima iz člana 35 stav 2 Zakona o advokaturi. Uz to, Ministarstvo pravde je pribavilo mišljenje Advokatske komore, koja je aktom od 3. septembra 2003. godine navela da njen Izvršni odbor nije dao saglasnost apelantu za zastupanje u određenim predmetima jer apelantu treba uskratiti saglasnost za zastupanje u 32 predmeta. Iz navedenog proizlazi da organ tuženog nije postupao suprotno opštim pravnim principima i pravilima struke. Stoga, postupanje organa tuženog nije bilo suprotno opštim principima i pravilima struke da bi bio ostvaren standard „dovoljno ozbiljna povreda“. Navedeno bez obzira na to što je akt tuženog u upravnom sporu poništio Vrhovni sud (razlog poništenja je što akt nije imao obrazloženje u skladu s odredbom člana 197 stav 2 ZOUP-a.). U protivnom, svaka nezakonitost i nepravilnost nižestepenog organa imala bi za posljedicu da neko lice koje je uspjelo u postupku po žalbi ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog nepravilnog i nezakonitog postupanja nižestepenih organa.
19. Prema ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov odgovornosti tužene, pa se stoga žalba tuženog ukazuje osnovanom, a apelantova žalba neosnovanom. Okružni sud je još naglasio da apelant, sve i da postoji pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva, nije dokazao visinu izgubljene zarade. U tom pravcu je Okružni sud naveo da apelant tokom postupka nije ni dokazivao koje bi radnje kao punomoćnik stranaka preduzimao u svakom pojedinačnom sudskom predmetu i kolika bi naknada za te radnje iznosila prema tada važećoj advokatskoj tarifi, osim što je predložio da se pribave svi ti spisi. Navedeno posebno zato što je tuženi osnovano prigovorio i da su parnični postupci okončani povlačenjem tužbe u ukupno 45 taksativno navedenih predmeta.
20. Odluku o troškovima cijelog postupka Okružni sud je donio primjenom člana 397 stav 2 ZPP, navodeći da je osnovni kriterijum za odluku o troškovima parničnog postupka ishod u postupku, pa se stoga troškovi utvrđuju prema uspjehu stranaka u postupku, a uzimaju se samo oni troškovi koji su bili neophodni radi vođenja parnice. Zatim se Okružni sud pozvao na odredbu člana 387 stav (2) ZPP koja se odnosi na stranke koje zastupa Pravobranilaštvo RS, a troškovi obuhvataju troškove u skladu s Tarifom i nagradama i naknadi troškova za rad advokata u skladu s odredbom člana 395 ZPP. Iz obrazloženja proizlazi da je tuženi zahtijevao pojedinačne troškove sastavljanja i odgovora na tužbu, zastupanja na 14 ročišta, te paušalnu nagradu, te pošto je tuženi zahtijevao ukupne troškove u iznosu od 12.500,00 KM to su i dosuđeni troškovi u navedenom iznosu.
21. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 P 031637 18 Rev od 22. novembra 2018. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa, u smislu člana 172 stav (1) ZOO zavisi od definisanja pojma nezakonitog i nepravilnog rada. Nezakonit rad organa je rad koji je u suprotnosti sa zakonom i s moralnom normom koja čini dio javnog poretka. Prema stavu Vrhovnog suda, nepravilno je svako postupanje koje je suprotno pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, postupanje mimo cilja koji je određen, suprotno zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu. Ako se uporede pretpostavke odgovornosti pravnog lica iz člana 172 stav (1) ZOO, nezakonit i nepravilan rad organa odgovara pojmu „dovoljno ozbiljna povreda“, a krivica kao voljni element nije posebna pretpostavka odštetne odgovornosti pravnog lica i ona može biti samo dio procjene nezakonitosti i nepravilnosti rada organa. Vrhovni sud se prilikom odlučenja pozvao i na odredbe čl. 154, 155 i 158 ZOO, koje je citirao, te na odredbu člana 35 stav (2) Zakona o advokaturi. Zatim je Vrhovni sud podsjetio da je tuženo ministarstvo ovlašćeni organ da odluči o zahtjevu za davanje saglasnosti za zastupanje, a njegova obaveza je po Zakonu o advokaturi da prethodno pribavi mišljenje Advokatske komore, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, iz čega proizlazi da je organ tužene postupio u skladu sa svojim ovlašćenjima, pa u tom slučaju nema nezakonitog ili nepravilnog rada.
22. U takvim okolnostima apelant je mogao voditi (u nekim slučajevima je i vodio) upravne i sudske postupke pobijajući odluku kojom je odbijen njegov zahtjev ili što u istom nije odlučeno u zakonom predviđenom roku (ćutanje administracije), pa tako i preispitivanje od strane suda u upravnom sporu jer pravilnost odluke nadležnog organa predstavlja dio zakonom predviđene procedure koja je na raspolaganju svakom licu koje je prema odredbi člana 35 stav 2 Zakona o advokaturi tražilo saglasnost za zastupanje. Činjenica da je Vrhovni sud u upravnom sporu poništio akt ministarstva nije dokaz o nezakonitom i nepravilnom radu organa tužene, niti pretpostavka odgovornosti za eventualnu štetu u smislu člana 172 ZOO. Vrhovni sud je istakao da apelantovi prigovori da je odluku o stavljanju van snage već datih saglasnosti za zastupanje broj 03/2-052-1011/03 od 17. septembra 2003. godine donio nenadležni organ nisu od uticaja s obzirom na to da se pravilnost te odluke ne može utvrđivati u parničnom postupku. Na kraju, Vrhovni sud je naglasio da je apelant advokat i da mu je poznato da je u relevantnom periodu Zakonom o advokaturi bilo propisano da može zastupati stranke u RS samo uz saglasnost Ministarstva, pa kako saglasnost za zastupanje nije dobio, nije ni mogao zastupati stranke pred sudovima u RS, a samim tim nema ni štetne radnje tuženog, niti uzročne veze s eventualno prouzrokovanom štetom. Tek u situaciji da je apelant imao saglasnost Ministarstva, a da mu je bilo uskraćeno pravo zastupanja stranaka pred sudovima u RS, moglo bi se govoriti o odgovornosti tužene za izmaklu korist u vidu izgubljene zarade. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 st. 2 i 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije), pravo na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i „član 4 stav 1 Protokola uz Konvenciju“. Apelant u iscrpnim navodima opisuje hronologiju događaja koji su prethodili parničnom postupku naglašavajući da mu je oduzeta saglasnost za zastupanje, a da mu tuženi i Advokatska komora nisu dostavili pismenu prijavu Osnovnog suda u Nevesinju kako bi se izjasnio po prijavi, iz čega slijedi da je tuženi povrijedio odredbe ZOUP-a, princip saslušanja stranke i izjašnjavanja na navode prijave i princip istine, čime je povrijeđeno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant ističe da su sve saglasnosti za odbranu okrivljenih i zastupanje određenih lica u parničnom i vanparničnom postupku dobijene u skladu s važećim Zakonom o advokaturi, a kada su mu saglasnosti oduzete apelant više nije mogao postupati u predmetima, pa mu je na taj način pričinjena direktna šteta u vidu izgubljene zarade. Apelant tvrdi da je tuženo ministarstvo očito prekršilo član 72 stav 1 Zakona o advokaturi RS jer takvu odluku može donijeti samo Izvršni odbor Advokatske komore, pa je akt tuženog ministarstva kojim su apelantu oduzete saglasnosti za zastupanje suprotan članu 72 stav 1 Zakona o advokaturi RS. Takvom nezakonitom odlukom tuženog ministarstva apelantu je uskraćeno pravo na rad, a strankama u postupcima je povrijeđeno pravo na izbor branioca ili punomoćnika, što im garantuju procesni zakoni i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant dalje navodi da su pribavljeni svi predmeti (83) Osnovnog suda u Nevesinju i da je sud izvršio uvid u njih, da je u predmetima zastupao stranke i osnovano je očekivao da će nezakoniti rad tuženog organa prestati. Apelant tvrdi da mu naknada štete pripada po osnovu člana 17 Ustava RS i člana 172 stav 1 ZOO. Prema apelantovoj ocjeni, Osnovni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je djelimično pogrešno primijenio materijalno pravo jer mu nije dosuđena šteta za oduzete saglasnosti za sve predmete koja iznosi 33.196,00 KM. Nijedan sud nije dao zakonit odgovor zbog čega se apelantu nije dosudio i taj dio štete, a sudovi su dužni da daju odgovor zbog čega je šteta odbijena.
24. Apelant zatim ukazuje da je uvidom u predmet i čitanjem žalbe vidljivo da tuženi nije tražio, niti opredijelio visinu troškova. Svi troškovi su precizirani u skladu s brojem radnji i u skladu s važećom advokatskom tarifom. Okružni sud je, donoseći odluku o troškovima postupka, obavezivanjem apelanta na njihovu naknadu postupio suprotno članu 396 stav 1 ZPP jer o naplati troškova postupka odlučuje sud na zahtjev stranke bez raspravljanja. Tuženi u žalbi nije naveo koje troškove i u kojem iznosu traži, što znači da je Okružni sud pogrešno primijenio procesno pravo kada je apelanta obavezao na naknadu troškova postupka. Vrhovni sud je povrijedio pravo na pravično suđenje jer je arbitrarno tumačio odredbe materijalnog prava, što je u konkretnom predmetu odlučujuće uticalo na odbijanje tužbenog zahtjeva. Prema apelantovoj ocjeni, u konkretnom slučaju radi se o klasičnom obliku diskriminacije koja je učinjena apelantu da zastupa i brani određena fizička lica iz RS, pa je takvim postupanjem povrijeđen član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Diskriminacija je mogla biti ispravljena i apelant ne bi vodio predmetnu parnicu da je nakon odluke Vrhovnog suda tuženo ministarstvo sprovelo postupak i dalo apelantu saglasnost za zastupanje, a što nije učinjeno, pa time tuženo ministarstvo potvrđuje upornost u diskriminisanju apelanta. Apelant je zbog svega trpio i duševne boli, pa zbog toga apelant potražuje i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 100.000,00 KM. Apelant navodi da taj vid štete nije tražen tokom postupka, ali da mu naknada pripada po osnovu čl. 199 i 200 ZOO, pa se u tom pravcu poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Lepojević protiv Srbije. Apelant konačno ističe i da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo, te da pet godina u predmetu uopšte nije odlučivano, pa zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku apelant traži isplatu iznosa od 5.000,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke u kojoj su dati razlozi za takvu odluku suda , te da su apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Osnovni sud je naveo da se taj sud ne može izjašnjavati o dužini trajanja postupka dok se predmet nalazi kod Osnovnog suda, Odjeljenje u Nevesinju u periodu od podnošenja tužbe tom sudu pa do dostavljanja predmeta Osnovnom sudu, i to 17. februara 2014. godine. Još je navedeno da je taj sud po prijemu predmeta odmah počeo da preduzima aktivnosti u predmetu, da je tokom postupka održano dosta rasprava, da je prikupljeno mnogo dokaza (spisa) koji su se nalazili u Odjeljenju u Nevesinju. Prvostepena presuda je donesena za nešto duže od dvije godine, a na dužinu trajanja postupka uticala je složenost predmeta i poteškoće u pribavljanju dokaza koje je apelant predlagao.
27. Tuženi je ocijenio da apelantovi navodi o kršenju prava na koja se pozvao u apelaciji nisu osnovani i da u činjenicama navedenim u apelaciji nema osnova za takvu tvrdnju.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima RS („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (3) (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 395.
Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.
Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.
Član 396. st. (1) i (2) O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.
Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.
Član 397. stav (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
30. U Zakonu o advokaturi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/02, 39/06 – odluka US), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 35. stav (2) Advokat koji posjeduje dozvolu za vršenje djelatnosti advokata izdatu od asocijacije advokata strane države može u pojedinačnim slučajevima zastupati i braniti pravne subjekte pred sudovima i državnim organima u Republici Srpskoj uz prethodnu saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske koje je dužno da o tome pribavi mišljenje Advokatske komore.
Član 72. stav (2) Advokatu ili advokatskom pripravniku će se privremeno zabraniti izvršavanje njegove djelatnosti ako je protiv njega određen pritvor ili ako je stupio na izdržavanje kazne zatvora izrečene u trajanju do šest mjeseci.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 031637 18 Rev od 22. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 21. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i pravo iz „člana 4 stav 1 Protokola uz Konvenciju“.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). A)U odnosu na osporene odluke
39. Apelant smatra da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog odnosno procesnog prava.
40. U vezi s tim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
42. Ustavni sud zapaža da apelant iznosi brojne prigovore kojima tvrdi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud isto tako zapaža da se većina prigovora odnosi na manjkavosti i propuste u upravnom postupku u okviru kojeg je odbijen apelantov zahtjev za davanje saglasnosti za zastupanje u tri parnična predmeta, odnosno stavljanje van snage ranije date saglasnosti za zastupanje u više predmeta pred sudovima u entitetu Republika Srpska. Apelant smatra da mu je nezakonitim radom organa tuženog koji se ogleda u donošenju spornih odluka kojima mu je uskraćeno pravo na zastupanje stranaka pred sudovima u entitetu Republika Srpske pričinjena šteta u vidu izgubljene zarade. U vezi s tim (kao dokaz za nezakonito postupanje tuženog ministarstva) apelant se poziva na presudu Vrhovnog suda kojom je u upravnom sporu njegova tužba usvojena i osporeni akt tuženog ministarstva poništen, kojim je odbijen zahtjev za davanje saglasnosti za zastupanje u tri parnična predmeta. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da apelant prigovore koji se odnose na upravni postupak (uskraćivanje saglasnosti za zastupanje, odnosno stavljanje van snage ranije datih saglasnosti) ne može s uspjehom iznositi u ovoj apelaciji budući da su predmet apelacionog razmatranja u ovoj odluci osporene presude redovnih sudova u parničnom postupku za naknadu štete, tako da se Ustavni sud tim prigovorima ne može baviti. U vezi s tim Ustavni sud smatra da je apelant sve prigovore koje u apelaciji iznosi, a tiču se upravnih postupaka trebao iznijeti u tim postupcima prilikom korišćenja redovnih i vanrednih pravnih lijekova, a iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant to i činio.
43. Ustavni sud zatim podsjeća da je za postojanje odgovornosti pravnog lica iz člana 172 stav (1) ZOO potrebno utvrditi postojanje štetne radnje (činjenje ili propuštanje) organa pravnog lica, postojanje štete za treće lice i postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete, pri čemu krivicu, odnosno postojanje voljnog elementa nije potrebno utvrđivati, a stranka koja zahtijeva naknadu štete po tom osnovu dužna je da dokaže sve navedene elemente (štetu, štetnu radnju organa pravnog lica i uzročno-posljedičnu vezu između štete i štetne radnje). U vezi sa spornim pitanjem koje se tiče objektivne odgovornosti Ustavni sud se poziva na sopstvenu praksu u predmetu u kojem je apelant tvrdio da je tužena opština odgovorna za potraživanu naknadu štete, a te tvrdnje su bile zasnovane na odluci nadležnog organa tužene opštine kojim je apelantov zahtjev za predbilježbu predugovora o kupoprodaji odbijen. Naime, Ustavni sud je odbio apelacione prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje i imovinu u vezi s primjenom člana 172 stav (1) ZOO prihvativši obrazloženje Vrhovnog suda Federacije BiH da se na činjenici da je zahtjev za predbilježbu predugovora odbio nadležni organ tužene opštine, per se, ne može zasnovati odgovornost tužene opštine, odnosno da primjena i tumačenje odredbi materijalnog prava od nadležnog organa tužene ne može biti osnov za odgovornost tužene opštine u smislu člana 172 stav (1) ZOO (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4322/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 41, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
44. Slijedeći sopstvenu praksu Ustavni sud zapaža da predmetni slučaj pokreće slično pravno pitanje jer apelant u konkretnom slučaju nezakoniti rad organa tuženog veže za odluku organa tuženog koja je u upravnom sporu poništena povodom apelantove tužbe. Prema ocjeni Ustavnog suda, obrazloženja redovnih sudova koji su donijeli osporene odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva suštinski korespondiraju s obrazloženjem Vrhovnog suda FBiH iz citiranog predmeta. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su Okružni sud, te Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, saglasno zaključili da ne postoji odgovornost tuženog za štetu koju apelant potražuje po principu objektivne odgovornosti jer činjenica da je akt tuženog ministarstva koji je donesen o okviru ovlašćenja tuženog ministarstva poništen u upravnom sporu per se ne povlači za sobom odgovornost tuženog iz člana 172 stav (1) ZOO, o čemu su se navedeni sudovi detaljno izjasnili (vidi tač. 17, 20 i 21 ove odluke). Prema ocjeni Ustavnog suda, nezakonitost odluka organa uprave i/ili redovnih sudova ispituje se u redovnom postupku povodom izjavljenih redovnih i vanrednih pravnih lijekova od strane neposredno viših organa uprave, odnosno sudova, a činjenica da je povodom pravnog lijeka ukinuta/poništena/preinačena osporena odluka ne povlači za sobom odgovornost organa/suda čija je odluka ukinuta/poništena/preinačena u smislu člana 172 stav (1) ZOO, već isključivo obavezu tog organa da postupi po pravnim stavovima i shvatanjima tog organa/suda koji je utvrdio nezakonitost odluke (ukoliko je predmet vraćen na ponovno odlučivanje). Shodno tome, Ustavni sud u obrazloženju iz osporenih odluka da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženog iz člana 172 stav (1) ZIP-a samo iz razloga što je tuženo ministarstvo, postupajući u okviru svoje nadležnosti, donijelo akt s kojim se apelant ne slaže i koji je poništen u upravnom sporu, ne uočava proizvoljnost. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud dodatno naglasio da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao visinu potraživane štete (vidi tačku 18 ove odluke).
45. U vezi s apelantovim prigovorima da je Okružni sud, odlučujući o troškovima cijelog postupka, povrijedio odredbe člana 396 stav (1) ZPP na način da je apelant obavezan na naknadu troškova postupka iako tuženi u žalbi nije opredijelio troškove postupka, Ustavni sud zapaža da odredba člana 397 stav 2 ZPP propisuje ovlašćenje suda da u slučaju preinačavanja ili ukidanja odluke povodom pravnog lijeka odluči o troškovima cijelog postupka, kako je to učinio Okružni sud u konkretnom slučaju (vidi tačku 19 ove odluke). Iz odredbe člana 396 stav (2) ZPP proizlazi da je stranka najkasnije do završetka raspravljanja dužna dostaviti zahtjev za naknadu troškova postupka. Iz citirane odredbe se nameće zaključak da stranke zahtjev za naknadu troškova dostavljaju prvostepenom sudu do završetka raspravljanja, a ne u žalbi, kako to apelant tvrdi. Shodno tome, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim.
46. Konačno, Ustavni sud ne zapaža da apelant prigovara da mu je tokom parničnog postupka bilo onemogućeno da učestvuje u postupku ravnopravno s tuženim, da predlaže i dostavlja dokaze, da se očituje o dokazima suprotne strane i sl., niti tako što proizlazi iz raspoloživih dokumenata, osim što je apelant nezadovoljan ishodom ovog postupka i činjenicom da mu nije dosuđena potraživana naknada štete, što samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Shodno tome, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
47. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i u odnosu na njegovu dužinu trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta. a)Relevantni principi
48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. Prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
50. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
51. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak apelant pokrenuo tužbom 16. decembra 2008. godine, koji je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 22. novembra 2018. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud ispitati jeste period od gotovo punih deset godina (devet godina i 11 mjeseci). Ustavni sud takođe zapaža da se s obzirom na broj dokaza koje je trebalo provesti tokom postupak može govoriti o nešto složenijem predmetu.
c) Analiza dužine trajanja postupka
52. Dakle, uzimajući u obzir kriterijume navedene u prethodnim tačkama ove odluke, uvažavajući činjenicu da se radilo o nešto složenijem predmetu, Ustavni sud ne zapaža da postoje naročite okolnosti koje bi jedino mogle opravdati dužinu trajanja predmetnog postupka. Za Ustavni sud je neprihvatljivo da je Osnovnom sudu, Odjeljenje u Nevesinju trebalo skoro četiri godine (tri godine i devet mjeseci) da se oglasi nenadležnim za postupanje u predmetu, odnosno dodatnih skoro godinu dana da Okružni sud odluči o žalbi na rješenje o neprihvatanju nadležnosti suda, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, zapravo ključno uticalo na dužinu trajanja postupka. U tom pravcu Ustavni sud smatra da i sam apelant snosi dio odgovornosti što je tužbu podnio nenadležnom sudu, ali ključna odgovornost ipak leži na Osnovnom sudu, Odjeljenje u Nevesinju zbog potpune neaktivnosti tog suda u periodu od gotovo četiri godine, pri čemu taj sud nije dostavio odgovor na apelaciju kako bi eventualno opravdao svoju pasivnost u predmetu. Nakon što je predmet dostavljen na nadležno postupanje Osnovnom sudu (iz odgovora Osnovnog suda proizlazi da je to učinjeno 14. februara 2014. godine) Ustavni sud smatra da je postupak, za koji i Osnovni sud tvrdi da je složen, na tri sudske instance okončan u prikladnom roku od četiri godine i devet mjeseci jer su redovni sudovi donosili odluke u relativno kratkim rokovima s obzirom na složenost predmeta.
53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
54. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali prigovori
56. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje člana 6 st. (2) i (3) Evropske konvencije Ustavni sud smatra da je pozivanje neosnovano u kontekstu odluka koje su donesene u parničnom postupku u kojima se odlučivalo o naknadi štete jer se navedena prava koja se odnose na predmete iz oblasti krivičnog prava ne mogu dovesti u vezu s predmetnim parničnim postupkom.
57. Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na kršenja prava na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovano jer apelant ovaj prigovor veže za upravni postupak u kojem mu je odlukom tuženog ministarstva uskraćeno pravo da kao advokat iz Republike Crne Gore zastupa stranke pred sudovima u entitetu RS, pri čemu iz osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi moglo pokrenuti kršenje navedenog prava.
58. Konačno, apelantovo pozivanje na kršenje „člana 4 stav 1 Protokola“ Ustavni sud ne može ispitati jer apelant nije precizirao broj Protokola u kojem se citirani član nalazi.
59. Apelantov zahtjev da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 100.000,00 KM zbog pretrpljenih duševnih boli po uzoru na presudu Evropskog suda je bez osnova s obzirom na činjenicu da je apelacija u odnosu na osporene odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje odbijena. Takav vid naknade nematerijalne štete se izuzetno dosuđuje kada Ustavni sud utvrdi kršenje nekog prava koje je garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, kao što je to Ustavni sud učinio u ovom predmetu u kontekstu kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku u predmetnom slučaju kada je postupak na tri sudske instance trajao gotovo deset godina, a odgovornost za to u pretežnom dijelu leži na Osnovnom sudu, Odjeljenje u Nevesinju koji se nakon pasivnosti od gotovo četiri godine od podnošenja tužbe proglasio nenadležnim za odučavanje u predmetu, pri čemu dio odgovornost leži i na apelantu koji je tužbu podnio nenadležnom sudu, ali ne u odlučujućem dijelu.
61. Istovremeno, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz osporene presude Vrhovnog suda kao konačne odluke u ovom predmetu ne proizlazi proizvoljnost u obrazloženju da ne postoji odgovornost tuženog u smislu člana 172 stav (1) ZOO u situaciji kada je tuženo ministarstvo, postupajući u granicama svojih ovlašćenja, donijelo akt koji je poništen u upravnom sporu jer se u takvim slučajevima ne radi o nezakonitom i nepravilnom radu organa koja bi za sobom povukli odgovornost tuženog po principu objektivne odgovornosti.
62. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić