Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-280/19 (PIK „BVI“ d.o.o. Potočari, S., B. B. T. i Z. V. P. i I. P.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Protek roka
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
  • Propisano zakonom
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-280/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 280/19, rješavajući apelaciju PIK „BVI“ d.o.o. Potočari, Srebrenica i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija PIK „BVI“ d.o.o.

Potočari, Srebrenica i Ilije Petkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 197908 18 Rev od 31.

listopada 2018. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Buhanova Borisa Trifonoviča i Zavjalova Valerija Petroviča podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 197908 18 Rev od 31. listopada 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 197908 l8 Gž od 6. lipnja 2018. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. PIK „BVI“ d.o.o. Potočari, Srebrenica, Buhanov Boris Trifonovič i Zavjalov Valerij Petrovič iz Moskve, Ruska Federacija, te Ilija Petković iz Srebrenice (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelant i apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banje Luke, podnijeli su 17. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 197908 18 Rev od 31. listopada 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), zatraženo je 31. srpnja 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 10. do 27. kolovoza 2020. godine, dok Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelanti su 7. veljače 2005. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete protiv tužene zbog prestanka rada i zatvaranja tvrtke, te naknade izgubljene dobiti, koji su nastali kao posljedica Odluke kojom se nalaže prijenos vlasništva nad Fabrikom akumulatora „AS” a.d. – Srebrenica (u daljnjem tekstu: Fabrika) na Fondaciju Srebrenica-Potočari spomen obilježje i mezarje i uspostavljanje privremene Komisije za kompenzaciju Fabrike (u daljnjem tekstu: Komisija), koju je 25. ožujka 2003. godine donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik).

6. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 006390 05 Ps od 15. lipnja 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 006390 12 Pž od 15. travnja 2013. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006390 13 Rev od 6. ožujka 2014. godine revizija apelanata je djelomično usvojena i presuda Višeg privrednog suda u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu zahtjeva apelanata za naknadu obične štete u iznosu od 337.285,65 KM i u dijelu odluke o troškovima postupka je ukinuta i u tom dijelu je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (stavak 1.). U preostalom dijelu, kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke po zahtjevu za naknadu izgubljene dobiti u iznosu od 5.911.952,86 KM, revizija je odbijena (stavak 2.).

8. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) donio Odluku od 25. ožujka 2003. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je utvrđena obveza na strani tužene za naknadu štete do koje je došlo prestankom ugovora o zakupu koji je apelant zaključio sa Fabrikom, zbog čega su neutemeljeni zaključci nižestupanjskih sudova da tužena nije pasivno legitimirana u predmetnom postupku. Vrhovni sud je također naveo da je dozvoljeno dokazivati da ponuđeni iznos naknade nije adekvatan pretrpljenoj šteti, pa se ne mogu prihvatiti razlozi iz nižestupanjskih presuda da je tužena u svemu postupila prema odluci Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu jer je moguće da nije ponudila odgovarajuću naknadu. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da redovni sudovi nisu pogriješili kada su odbili zahtjev apelanata za naknadu izgubljene dobiti. Naime, prvoapelant je zaključio dugogodišnje ugovore o isporuci robe iako je već tada bilo naloženo iseljenje iz poslovnih prostora Fabrike, iz čega proizlazi da su ti ugovori o isporuci robe, koji su osnova za postavljanje ovog zahtjeva, zaključeni na rizik samih apelanata. Pored toga, prema iskazu četvrtoapelanta, prvoapelant je identičnu djelatnost nastavio obavljati u Somboru u Republici Srbiji, sa istim dobavljačima. To je suprotno navodima tužbe o nemogućnosti dislociranja, kao i navodima o postojanju izgubljene dobiti. Također, treba imati u vidu i točku 6. Zapisnika od 26. rujna 2000. godine, koji je sačinjen između prvoapelanta i Fabrike, po kojem je prvoapelant ponudio uvjete glede plaćanja zakupnine, te je u njemu navedeno (točka 6.) da će se u protivnom dislocirati na drugo mjesto, što opovrgava navode apelanata o nemogućnosti dislociranja prvoapelanta zbog specifičnosti njegove djelatnosti, kao i izjašnjenje vještaka elektro-energetske struke M. G. da slična fabrika postoji u Brčkom. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali utemeljenost zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti.

9. S druge strane, Vrhovni sud je zaključio da nižestupanjske odluke u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu obične štete ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama kojima bi prethodila pravilna ocjena svih izvedenih dokaza, pa se u ovom dijelu ne mogu ni ispitati (što se s pravom ističe u revizijskim navodima) jer je u ovom dijelu zahtjev apelanata odbijen prevashodno zbog nedostatka pasivne legitimacije, a već je obrazloženo iz kojih razloga se ne može prihvatiti kao pravilan taj zaključak nižestupanjskih sudova. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se utemeljenost zahtjeva apelanata u ovom dijelu (koji se sastoji iz više stavki) ne može promatrati kao cjelina jer su različite odlučne činjenice koje se tiču utemeljenosti (opravdanosti) svakog dijela zahtjeva (na ime troškova demontaže, konzerviranja i transporta, troškova osnivanja prvotužitelja, naknada vrijednosti sirovina i materijala i dr.), odnosno koje se tiču ocjene je li tužena u odnosu na svaki od ovih zahtjeva ispunila obvezu propisanu Odlukom. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je u tom dijelu o zahtjevu apelanata za naknadu obične štete drugostupanjska presuda utemeljena na povredi odredbi čl. 8. i 191. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega je drugostupanjska odluka ukinuta i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 006390 14 Pž 2 od 13. lipnja 2014. godine žalba apelanata je usvojena, ukinuta je presuda Okružnog privrednog suda od 15. lipnja 2012. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.

11. Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 006390 14 Ps 2 od 24. lipnja 2014. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je predmet ustupljen Osnovnom sudu.

Odluke osporene apelacijom

12. U ponovljenom postupku Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 197908 14 P od 4. siječnja 2018. godine, koja je ispravljena rješenjem Osnovnog suda od 4. siječnja 2018. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanta i obvezana je tužena da mu na ime vrijednosti sirovina i materijala, vrijednosti neprodanih gotovih proizvoda i na ime naknade za vrijednost ostalih alata, sitnog inventara, pribora i materijala nadoknadi materijalnu štetu u iznosima detaljnije navedenim u izreci (stavak 1.). Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva prvoapelanta kojim je tražio da se tužena obveže da mu na ime naknade štete zbog troškova demontaže, konzerviranja, transporta i skladištenja radi zatvaranja, potom na ime nenaplaćenih potraživanja, te na ime plaćenih troškova javnih prihoda, isplati određene novčane iznose (stavak 2.). Dalje su odbijeni tužbeni zahtjevi drugoapelanta i trećeapelanta kojim su tražili da se tužena obveže da im na ime naknade materijalne štete isplati određene novčane iznose na ime troškova osnivanja prvoapelanta (st. 3. i 4.). Također, navedenom presudom odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev četvrtoapelanta kojim je tražio da se tužena obveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos na ime osnivanja i ulaganja u prvoapelanta, neisplaćenih neto zarada, korištenja privatnog automobila u službene svrhe, službenih putovanja u Rusiju i plaćenih troškova na ime javnih prihoda (stavak 5.). Naposljetku, obvezana je tužena da prvoapelantu nadoknadi troškove postupka, a drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant da tuženoj nadoknade troškove postupka kao u izreci presude (st. 6. i 7.).

13. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je prvoapelant osnovan rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini, da je osnivač bio četvrtoapelant, a da su naknadno drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant izvršili ulaganje u prvoapelanta. Prvoapelant je 7. veljače 2002. godine sa Fabrikom zaključio ugovor o zakupu skladišnog prostora od 320 m i uredskog prostora od 36 m , a ugovor je bio zaključen na vremensko razdoblje do 1. studenog 2004. godine. Spornom Odlukom je utvrđena obveza tužene da nadoknadi štetu do koje je došlo prestankom ugovora o zakupu, koji je prvoapelant imao zaključen s Fabrikom, a u skladu sa člankom 4. Odluke formirana je Komisija, koja je bila nadležna za procjenu „financijske nadoknade“ na koju imaju pravo zakupci koji su u vrijeme donošenja odluke u fabrici držali prostor u zakupu, i koja je bila ovlaštena razmotriti svaki utemeljen zahtjev koji proizlazi iz procesa prijenosa vlasništva na temelju navedene odluke. Komisija je angažirala Ekonomski institut Banja Luka radi utvrđenja naknade poduzećima, odnosno malim gospodarstvenicima i prema procjeni Ekonomskog instituta Banja Luka prvoapelantu za naknadu izvršenih ulaganja pripada iznos od 884,00 KM. S druge strane, Ekonomski institut Banja Luka je smatrao da nisu utemeljeni zahtjevi za naknadu po osnovi troškova materijala, robe, usluga i dr. kao i naknade izgubljene dobiti. Na temelju navedenog, tužena je prvoapelantu ponudila ugovor o naknadi štete u dvije rate od po 442,00 KM, uz odricanje prava na pokretanje postupka pred sudom, ali je prvoapelant odbio potpisivanje ugovora. Prvoapelant je prostore Fabrike napustio prinudno u rujnu 2003. godine, a tom prilikom je iz tvornice izvezao samo kombi, dok je ostala sva roba, odnosno ostala je kompletna zaliha akumulatora, robe i repromaterijala koje nisu mogli izvesti jer nisu imali gdje s tom robom s obzirom na to da se radi o specifičnoj robi. Kod prvoapelanta su bila uposlena dva radnika, a povremeno su uzimani radnici iz Fabrike koja je imala sve potrebne dozvole i uvjete potrebne za proizvodnju, prodaju, servis akumulatora i baterija. Slične uvjete je imala tvornica akumulatora u Brčkom, ali u prvoapelantu, pored odluke Visokog predstavnika, nisu smatrali da će biti iseljen iz tvornice sve dok se to nije desilo. Također je nesporno da prvoapelant ne radi, da nije likvidiran, da su ostali dugovi po osnovi preostalih obveza. U svezi s navedenim Osnovni sud je naveo da su sporne osnova i visina štete.

14. Razmatrajući tužbene zahtjeve, Osnovni sud je naveo da su utemeljeni zahtjevi prvoapelanta da mu se isplati određeni novčani iznos na ime vrijednosti sirovina i materijala koji su ostali u tvornici nakon iseljenja te određeni iznos na ime vrijednosti neprodanih gotovih proizvoda. Naime, na taj način je došlo do umanjenja imovine prvoapelanta u smislu članka 155. ZOO, što predstavlja štetu koja je u uzročno-posljedičnoj vezi s Odlukom o zatvaranju Fabrike. Također, u svezi s apelantovim tužbenim zahtjevom za isplatu naknade za vrijednost ostalih alata, sitnog inventara, pribora i materijala, Osnovni sud je naveo da se visina tog potraživanja temelji na nalazu vještaka ekonomske struke koji je to utvrdio na temelju sadržaja zapisnika Komisije od 11. rujna 2003. godine, a iz iskaza četvrtoapelanta proizlazi da su alat, sitni inventar, pribor i materijal ostali u tvornici akumulatora, odnosno da prvoapelant nakon napuštanja tvornice nije više bio u mogućnosti s njim raspolagati. S obzirom na to, Osnovni sud je utvrdio da je došlo do umanjenja imovine prvoapelanta i da je to umanjenje imovine u uzročno-posljedičnoj vezi s Odlukom, zbog čega je i taj tužbeni zahtjev utemeljen. S druge strane, u svezi s odlukom o odbijanju tužbenog zahtjeva prvoapelanta, Osnovni sud je naveo da prvoapelant nije dokazao da je za njega nastupila šteta umanjenjem njegove imovine po osnovi troškova demontaže, konzerviranja, transporta i skladištenja radi zatvaranja poduzeća kao i troškova likvidacije u smislu članka 155. ZOO. Naime, prema tvrdnji četvrtoapelanta, iz tvornice ništa nije izneseno, iz čega proizlazi da taj izdatak prvoapelant nije ni imao, odnosno nije došlo do umanjenja njegove imovine, pa taj tužbeni zahtjev nije utemeljen. Također, kod prvoapelanta nakon Odluke nisu nastupile statusne promjene, to poduzeće i dalje postoji, pa je prvoapelant imao mogućnost naplatiti svoja potraživanja navedena u zapisniku od 23. rujna 2003. godine. Osim toga, ni potraživanje Porezne uprave prema prvoapelantu nije ni u kakvoj uzročnoj vezi sa zatvaranjem Fabrike, zbog čega je tužbeni zahtjev prvoapelanta i u tom dijelu odbijen kao neutemeljen.

15. Nadalje, Osnovni sud je u odnosu na tužbene zahtjeve drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanta, kojim su tražili isplatu troškova osnivanja prvoapelanta, istakao da ni to potraživanje nije u uzročno-posljedičnoj vezi s iseljenjem prvoapelanta iz Fabrike, te da ti apelanti nisu dokazali da je njihov kapital odlukom Visokog predstavnika umanjen, posebice ako se uzme u obzir da prvoapelant kao poduzeće i dalje postoji bez pretrpljenih statusnih promjena. U odnosu na četvrtoapelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih neto zarada, Osnovni sud je naveo da je to potraživanje utemeljeno na bruto bilanci na dan 31. prosinca 2004. godine koja se odnosi na 2004. godinu, a ne na 2003. godinu kada je za četvrtoapelanta nastupila šteta, odnosno kada je došlo do iseljenja. Uz to, neisplaćivanje zarade četvrtoapelantu nije u uzročno-posljedičnoj vezi s iseljenjem, zbog čega je i taj tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Osnovni sud je dalje naveo da apelant nije dokazao da je vlastitim sredstvima snosio troškove službenih putovanja u Rusiju i za korištenje osobnog vozila, posebice zato što je rješenja o odobravanju službenog puta donio prvoapelant, a troškove puta potražuje četvrtoapelant. Naposljetku, Osnovni sud je naveo da četvrtoapelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između plaćenih troškova na ime javnih prihoda (uglavnom komunalne pristojbe koja datira iz razdoblja nakon napuštanja tvornice akumulatora) koje je on osobno izvršio i eventualne štete koja se ogleda u smanjenju njegove imovine uslijed napuštanja tvornice akumulatora.

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 197908 l8 Gž od 6. lipnja 2018. godine žalba apelanata je odbijena i prvostupanjska presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu (stavak 1.). Istom presudom žalba tužene je uvažena i presuda Osnovnog suda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta tako da mu tužena na ime naknade materijalne štete isplati određen novčani iznos na ime vrijednosti sirovina i materijala, vrijednosti neprodanih gotovih proizvoda, na ime naknade za vrijednost ostalih alata, sitnog inventara, pribora i materijala sa zakonskom zateznom kamatom. Apelanti su obvezani tuženoj na ime troškova postupka solidarno isplatiti iznos od 27.000,00 KM, te je prvoapelant obvezan tuženoj nadoknaditi troškove za sastavljanje žalbe.

17. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da štetu koju je pretrpio prvoapelant, koja se ogleda u umanjenju imovine na ime vrijednosti sirovine i materijala, neprodanih gotovih proizvoda, te vrijednosti alata, sitnog inventara, pribora i materijala, nije prouzročila tužena, niti je obveza njezine naknade utvrđena Odlukom Komisije, pa ne postoji odgovornost tužene za naknadu te štete prvoapelantu u smislu članka 154. stavak 1. ZOO. Naime, Odlukom je utvrđena obveza na strani tužene da naknadi štetu do koje je došlo prestankom ugovora o zakupu, pa je tužena pasivno legitimirana u ovoj parnici, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Tom Odlukom je obvezana isplatiti naknadu štete iz svog proračuna u iznosu koji se može isplatiti na temelju Odluke Komisije, pa prema tome postoji odgovornost tužene da apelantu isplati iznos od 884,00 KM, čiju isplatu tužena ne osporava, ali je prvoapelant ne potražuje tužbenim zahtjevom u ovoj parnici. Tijekom postupka prvoapelant je tvrdio da ponuđeni iznos naknade štete u iznosu od 884,00 KM, koji je tužena spremna isplatiti, nije adekvatan pretrpljenoj šteti, pa je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da sud obveže tuženu da mu nadoknadi navedenu štetu koju je pretrpio. Međutim, ta šteta nije posljedica raskida ugovora o zakupu, zbog kojeg bi tužena bila obvezna nadoknaditi tu štetu prvoapelantu, već je posljedica propusta prvoapelanta da postupi po Odluci u za to određenom roku, odnosno iseli se iz Fabrike te isprazni poslovne prostorije koje je držao u zakupu. Ovo zbog toga što je Odlukom ostavljen dovoljan rok da je prvoapelant bio u mogućnosti svu robu, gotove proizvode, drugu robu, alat, sitni inventar i pribor dislocirati na drugo mjesto. O toj obvezi prvoapelant je imao saznanje 5. travnja 2003. godine kada je Odluka objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske, a na to je upozoren i dopisom Fabrike od 28. svibnja 2003. godine u kojem je obaviješten da su primorani prekinuti poslovno-tehničku suradnju s danom 1. rujna 2003. godine. Prema tome, nepostupanje apelanta prema Odluci je uzrok nastanka štete za koju on traži naknadu u ovoj parnici, pa šteta nije u uzročnoj vezi s radnjama tužene zbog kojih bi apelant bio onemogućen postupiti u skladu s Odlukom. Okružni sud je također naveo da ponuđeni iznos (koji prvoapelant ne potražuje tužbenim zahtjevom, a koji se odnosi na troškove trajnih ulaganja u objekt Fabrike, koja nisu kompenzirana kroz cijenu zakupa do isteka ugovora o zakupu) nije adekvatan pretrpljenoj šteti prvoapelanta jer je tijekom postupka utvrđeno da šteta iznosi 32.467,50 KM na ime vrijednosti sirovina i materijala, 66.652,80 KM na ime vrijednosti neprodanih gotovih proizvoda i 8.760,00 KM na ime vrijednosti ostalih alata, sitnog inventara, pribora i materijala. Međutim, za razliku između utvrđene visine štete Odlukom Komisije na temelju procjene Ekonomskog instituta i visine štete koju je prvoapelant pretrpio, ne postoji odgovornost tužene, niti je obveza njezine naknade nametnuta Odlukom kojom je nametnuta obveza tuženoj da isplati onu štetu koju je utvrdila Komisija. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjska presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

18. Okružni sud je dalje naveo da je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (st. 2.–5. izreke) pravilna iz istih razloga zbog kojih je preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu i odbijen zahtjev prvoapelanta. U svezi s tim Okružni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da naknada koju je ponudila tužena nije adekvatna pretrpljenoj šteti za koju postoji odgovornost tužene u skladu s Odlukom, a niti su dokazali da je šteta koju potražuju tužbenim zahtjevom u uzročnoj vezi s radnjama za koje bi tužena bila odgovorna, pa se navodima žalbe apelanata ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu, zbog čega je njihova žalba odbijena kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presuda.

19. U svezi s odlukom o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da kako je prvostupanjska presuda preinačena u dosuđujućem dijelu da je u skladu sa člankom 397. stavak 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka. Potom je Okružni sud naveo da je tužena uspjela u parnici, pa joj u skladu s odredbom članka 386. stavak 1. ZPP pripada pravo na naknadu troškova postupka koji su bili neophodni za vođenje parnice. U svezi s tim Okružni sud je naveo da potrebne troškove tužene za vođenje parnice u smislu članka 387. ZPP predstavljaju troškovi sastavljanja odgovora na tužbu, troškovi zastupanja na održanim ročištima, te troškovi pristupa na pet neodržanih ročišta (koji su detaljnije navedeni na str. 9. drugostupanjske presude), u skladu sa člankom 2. tarifni br. 2. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa). S druge strane, tužena nije bila obvezna podnijeti odgovor na žalbu, pa taj trošak ne predstavlja trošak potreban za vođenje parnice, niti je imala trošak vještačenja jer su vještačenje predlagali apelanti i snosili su te troškove. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je sud na temelju članka 235. stavak 3. ZPP obvezao apelante da tuženoj nadoknade troškove postupka u iznosu kao u izreci presude, te je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev tužene odbijen. Također je odbijen zahtjev prvoapelanta za naknadu troškova postupka u dijelu koji je usvojen prvostupanjskom presudom i zahtjev ostalih apelanta kojim traže naknadu troškova postupka u cjelini.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 197908 18 Rev od 31. listopada 2018. godine odbijena je revizija prvoapelanta i četvrtoapelanta, a revizija drugoapelanta i trećeapelanta je odbačena.

21. U odnosu na reviziju drugoapelanta i trećeapelanta Vrhovni sud je naveo da o njihovim navodima taj sud nije odlučivao meritorno jer za to nisu ispunjeni procesni uvjeti iz članka 237. stavak 2. ZPP, zbog toga što pobijani dio pravomoćne presude po zahtjevu drugoapelanta i trećeapelanta iznosi po 23.837,50 KM, odnosno ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. S obzirom na to da su drugoapelant i trećeapelant obični formalni suparničari i da svako od njih predstavlja samostalnu stranku, proizlazi da revizija u skladu s odredbom članka 237. stavak 2. ZPP nije dozvoljena. Također, drugoapelant i trećeapelant nisu predložili da se o njihovoj reviziji odluči u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP, zbog čega je njihova revizija odbačena.

22. Vrhovni sud je potom naveo da je drugostupanjska presuda u dijelu u kojem je ona predmet meritornog razmatranja u cijelosti pravilna i zakonita. Naime, u članku 4. stavak 3. Odluke tuženoj je nametnuta obveza isplate naknade utvrđene odlukom Komisije. Čak i kad se prihvate navodi iz revizije da ponuđeni iznos naknade nije adekvatan šteti koju su apelanti trpjeli zbog toga što je Odlukom došlo do prestanka ugovora o zakupu, te da je u postupku pred sudom dozvoljeno potraživati naknadu štete preko iznosa naknade koji je utvrđen od Komisije, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZOO nije dokazano postojanje uzročne veze između radnji tužene i štete koja je za apelante nastala. Naime, apelanti u navodima tužbe i tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, te u navodima revizije, tvrde da zbog specifičnosti proizvodne djelatnosti prvoapelanta (proizvodnja akumulatorskih baterija), čije obavljanje zahtijeva posebne tehnološke i tehničke uvjete, nije bilo moguće dislocirati poduzeće na drugu lokaciju na teritoriji Republike Srpske. Navode o nemogućnosti dislociranja, bez obzira na nalaz vještaka elektro-energetske struke M. G. na koji se poziva u reviziji, prvoapelant nije dokazao jer su ti navodi suprotni sadržaju Zapisnika, koji je prvoapelant 26. rujna 2000. godine sačinio sa Fabrikom. Stoga je propust prvoapelanta, koji je bio upoznat s Odlukom i utvrđenom obvezom iseljenja u roku od šest mjeseci, i o tome upozoren i od strane Fabrike, što se tek u rujnu 2003. godine iselio iz zakupljenog poslovnog prostora, te što nije pravodobno iznio sirovine, neprodane proizvode, alate i opremu. Propustima prvoapelanta, koji je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nastavio egzistirati kao pravni subjekt, čak i kad se uzme kao dokazana, može se pripisati zahtijevana šteta nastala uslijed neprodanih proizvoda, dok prema navodima same tužbe prvoapelant nije ni imao troškove demontaže i transporta. Prema tome, nema odgovornosti na strani tužene za štetu koja je na opisani način nastala za prvoapelanta. Iz istih razloga nema odgovornosti tužene ni za štetu koja je nastala za četvrtoapelanta, pa su irelevantni revizijski navodi kojima se inzistira na tome da je za te apelante nastala šteta. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjski sud pravilno usvojio žalbu tužene i prvostupanjsku presudu preinačio u usvajajućem dijelu tako što je zahtjev prvoapelanta u cijelosti odbio. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je za svoju odluku dao pravilne i razumljive razloga. Također, ne stoji tvrdnja iz revizije da drugostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije ispoštovao stajalište Vrhovnog suda iz ranije Presude broj 57 0 Ps 006390 13 Rev od 6. ožujka 2014. godine, već naprotiv, apelanti u reviziji pogrešno interpretiraju raniju odluku toga suda. Naposljetku, Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta ni revizijskim navodima kojima se spori pravilnost drugostupanjske presude u dijelu odluke o troškovima postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

24. U svezi s navedenim, drugoapelant i trećeapelant prvenstveno tvrde da im je presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na pristup sudu zbog odbacivanja revizije. Apelanti, dalje, ističu da su stajališta iz osporene odluke protivna stajalištima iz presude Vrhovnog suda od 6. ožujka 2014. godine u kojoj je taj sud naveo da apelanti imaju pravo dokazivati da iznos od 844,00 KM, koji im je ponuđen, nije adekvatan. Prema mišljenju apelanata, ponuda tog iznosa sačinjena je „napamet“, bez činjenica, bez izlaska na lice mjesta, bez pregleda knjigovodstvene dokumentacije, bez pregleda i utvrđivanja vrijednosti osnovnih sredstava, sirovina, neprodanih proizvoda, inventara, alata i slično. Apelanti su također naveli da Vrhovni sud neutemeljeno tvrdi da su za nastalu štetu isključivo krivi apelanti jer nisu pravodobno napustili i izmjestili proizvodnju iako se te stvari nisu mogle izmjestiti jer za to nisu postojali uvjeti, niti su se djelatnosti prvoapelanta mogle obavljati na drugom mjestu izvan tvornice, što je utvrdio vještak elektrotehničke struke M. G. Potom, apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno cijenio dokaze kada je ukazao na nalaz i mišljenje vještaka M. G., ali utvrdio dijametralno suprotne činjenice od onih na koje se poziva vještak, i to bez obrazloženja koje bi opravdalo tako pogrešne zaključke suda. Nadalje, apelanti tvrde da je sve što su tražili u tužbenom zahtjevu bilo utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke koji je jasno utvrdio u čemu se ogleda šteta koju su pretrpjeli apelanti za svaki vid štete, što sud zanemaruje, čime postupa na proizvoljan način. U tom smislu smatraju da je sud neutemeljeno odbio tužbene zahtjeve drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanta, koji su izgubili njihov uloženi kapital, i onemogućeno im je da ostvaruju sigurnu dobit, a sve je to nastupilo kao posljedica Odluke, za što odgovara tužena. Apelanti, dalje, tvrde da su pojedine stvari i mašine izneseni i upravo je to trebalo skladištiti, konzervirati i transportirati, zbog čega su traženi ti troškovi. Također smatraju da je nepravilna odluka da ne postoji odgovornost tužene za nenaplaćena potraživanja prvoapelanta s obzirom na to da se takvom odlukom gubi iz vida da je rad prvoapelanta bio pravno i faktički potpuno blokiran, da nije imao sredstava, radnika, osim osnivača i direktora i da su njegovi računi bili blokirani. Osim toga, prvoapelant smatra da nije pravilan zaključak da mu ne pripada traženi iznos za plaćanje troškova na ime javnih prihoda s obzirom na to da se radi o poreznim dugovanjima koja su nastala zbog iseljenja, nakon čega je prvoapelant prestao faktički postojati, prestao je da radi i sve njegove račune je blokirala Porezna uprava. Potom, u apelaciji se osporava zaključak redovnih sudova da drugoapelantu, trećeapelantu i četvrtoapelantu ne pripada naknada na ime osnivanja i ulaganja u apelanta s obzirom na to da su osnivački kapital i ulaganja potrošeni i onemogućeno je ostvarivanje dobiti i oni su kao osnivači ostali bez ičega. Dalje, u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva četvrtoapelanta za isplatu neisplaćenih neto plaća, u apelaciji se navodi da je netočan zaključak suda da se ta potraživanja odnose na 2004, a ne na 2003. godinu, a takvo stajalište suda je suprotno nalazu i mišljenju vještaka koji nigdje nije naveo da se plaće odnose na 2004. godinu, a čak i da se odnose na tu godinu, tužbeni zahtjev bi bio utemeljen jer je četvrtoapelant i nakon iseljenja ostao u radnom odnosu kod prvoapelanta, a prvoapelant nije mogao normalno poslovati i servisirati svoje obveze. Također, vještak ekonomske struke je na ročištu pojasnio da su potraživanja četvrtoapelanta na ime troškova korištenja osobnog automobila u službene svrhe i troškova službenih putovanja u Rusiju nastali zbog iseljenja prvoapelanta, te da prvoapelant zbog iseljenja, prestanka rada nije mogao izmiriti nijedan od tih troškova koje je četvrtoapelant platio. Osim toga, četvrtoapelant smatra da su utemeljeni i troškovi na ime javnih prihoda jer su ti troškovi nastali zbog posljedica zatvaranja prvoapelanta, a te troškove je izmirio četvrtoapelant, pa postoji uzročno-posljedična veza za taj vid štete. Naposljetku, apelanti smatraju da je drugostupanjski sud nepravilno odlučio o troškovima postupka jer nije uvažio činjenicu da je u tom postupku revizija apelanata usvojena, te jer je tuženoj dosudio troškove pristupa na pet neodržanih ročišta iako apelanti nijednom radnjom nisu doprinijeli da se ročišta odgađaju ili odlažu, pa je sud trebao utvrditi zbog kojih razloga su ročišta odgađana, te primijeniti načelo krivnje za dosudu troškova, a ne načelo rizika uspjeha u parnici.

b)Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da prilikom njezinog donošenja nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.

26. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri prvostupanjskoj presudi, te smatra da su činjenični navodi apelacije u potpunosti neutemeljeni, zbog čega da predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

27. Pravobraniteljstvo je navelo da je tijekom postupka utvrđeno da je uzrok nastanka štete, koja se potraživala tužbenim zahtjevom, nepostupanje prvoapelanta po Odluci i nije u uzročno-posljedičnoj vezi s radnjama tužene, iz čega jasno proizlazi da ne postoji odgovornost tužene, niti je obveza naknade štete nametnuta tom Odlukom. S obzirom na to, Pravobraniteljstvo smatra da je osporena presuda utemeljena na zakonu i da njom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

1. Revizija Član 237. st. (1) i (2) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

Član 253.

Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387. stav (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Član 388.

Stranka je dužna da nezavisno od ishoda parnice naknadi protivnoj stranci troškove koje je prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio. Član 397. stav (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

30. Odluka kojom se nalaže prenos vlasništva nad Fabrikom akumulatora „AS” a.d. - Srebrenica na Fondaciju Srebrenica-Potočari spomen obilježje i mezarje i uspostavljanje privremene Komisije za kompenzaciju Fabrike akumulatora „AS” a.d. – Srebrenica („Službeni glasnik RS“ broj 23/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav (1) Vlasništvo, koje je predstavljeno ukupnim kapitalom Fabrike akumulatora “AS” a.d.-Srebrenica (u daljem tekstu: Fabrika akumulatora) koja se nalazi u Potočarima, ovim se prenosi od dana navedenog u odluci na Fondaciju Srebrenica-Potočari spomen obilježje i mezarje (u daljem tekstu: Fondacija).

Član 3.

Prenos vlasništva će za rezultat imati okončanje svih djelatnosti koje se, bez obzira na svrhu, obavljaju u objektima Fabrike akumulatora, i to najkasnije za šest (6) mjeseci od dana navedenog u ovoj odluci.

Član 4.

Privremena Komisija za kompenzaciju Fabrike akumulatora “AS” a.d.- Srebrenica (u daljem tekstu: Komisija), koja se ovom odlukom osniva, biće nadležna za procjenu finansijske naknade na koju imaju pravo akcionari Fabrike akumulatora i preduzeća, odnosno mali privrednici koji trenutno drže prostor u zakupu u navedenoj fabrici.

Pored toga, Komisija će biti ovlašćena da razmotri svaki osnovani zahtjev koji proizilazi iz procesa opisanog u prvom stavu člana 1. ove odluke. Radi otklanjanja svake sumnje, zemljišne granice u posjedu Fabrike akumulatora su granice utvrđene u planovima lokacije koje će Komisiji do 15. aprila 2003.

godine staviti na raspolaganje Kancelarija Visokog predstavnika. Smatraće se da ti planovi čine sastavni dio ove odluke.

Ukupan iznos naknade koja se može isplatiti na osnovu odluke Komisije, biće isplaćen iz budžeta Republike Srpske.

Član 5.

Pri procjenjivanju naknade akcionarima Fabrike akumulatora Komisija će uzeti u obzir sljedeće:

- U junu 2001. godine, Direkcija za privatizaciju Republike Srpske izvršila je djelimičnu privatizaciju državnog kapitala Fabrike akumulatora Srebrenica kod koje su promjene u vlasništvu i statusu registrovane kod Osnovnog suda u Bijeljini u septembru 2001. godine.

- Tokom djelimične privatizacije ukupna utvrđena vrijednost kapitala iznosila je 4.681.692,00 KM. Pojedinačni ulagači i privatizacioni investicioni fondovi stekli su 55% ukupnog kapitala u vaučerima. Procenat od 15% ukupnog kapitala bio je automatski rezervisan za fondove penzija i restitucije. Preostalih 30%od ukupnog kapitala još uvijek je u državnoj svojini.

Član 6.

Pri procjenjivanju naknade preduzećima, odnosno malim privrednicima koji drže u zakupu prostor u Fabrici akumulatora i pripadajućem prostoru fabrike, Komisija će uzeti u obzir, pored ostalog, pismene ugovore koje su svako preduzeće/mali privrednik sklopili sa Fabrikom akumulatora.

31. Odluka Vlade Republike Srpske broj 02/1-020-181/04 od 12. veljače 2004. godine („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 17/04) u relevantnom dijelu glasi:

ODLUKU

I Malim privrednicima-zakupcima, koji su svoju djelatnost obavljali u Fabrici akumulatora “AS” a.d. Srebrenica, u vrijeme donošenja Odluke Visokog predstavnika za BiH, utvrđuje se pravo na naknadu štete, koja je nastupila ranijim raskidanjem ugovora o zakupu, u iznosu od 322.189,00 KM.

II Isplata sredstava iz točke I ove odluke izvršit će se u dvije rate, i to:

- prva rata do kraja ožujka 2004. godine,

- druga rata do kraja travnja 2004. godine.

V O izvršenju ove odluke starat će se Ministarstvo finansija Republike Srpske - Sektor za Trezor i Komisija za kompenzaciju Fabrike akumulatora “AS” a.d.

Srebrenica.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. a)U odnosu na apelacijske navode drugoapelanta i trećeapelanta

34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem drugoapelant i trećeapelant osporavaju presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud je pošao od odredbe članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda koja glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

35. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Iz apelacijskih navoda proizlazi da su drugoapelant i trećeapelant protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 197908 l8 Gž od 6. lipnja 2018. godine izjavili reviziju, ali je ona u odnosu na te apelante Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 197908 18 Rev od 31. listopada 2018. godine odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga. Iz navedenog proizlazi da je konačna odluka u konkretnom predmetu Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 197908 l8 Gž od 6. lipnja 2018. godine, koja je donesena povodom žalbe apelanata i tužene protiv prvostupanjske presude.

36. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati datum prijema drugostupanjske odluke budući da je revizijska presuda donesena 31. listopada 2018. godine, pa se podrazumijeva da punomoćnik drugoapelanta i trećeapelanta drugostupanjsku presudu primio prije tog datuma. Pema tome, imajući u vidu da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 17. siječnja 2019. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Dakle, korištenjem revizije koja je odbačena, drugoapelant i trećeapelant su propustili podnijeti apelaciju protiv konačne odluke u roku koji je predviđen člankom 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je primljena osporena konačna Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 197908 l8 Gž od 6. lipnja 2018. godine.

37. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

c)U odnosu na apelacijske navode prvoapelanta i četvrtoapelanta

38. U odnosu na navode prvoapelanta i četvrtoapelanta (u daljnjem tekstu i apelanti) Ustavni sud zapaža da ti apelanti u konkretnom slučaju osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 197908 18 Rev od 31. listopada 2018. godine kojom je meritorno odlučivano o njihovoj reviziji, a protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda punomoćniku apelanata dostavljena 19. studenog 2018. godine, a da je apelacija podnesena 17. siječnja 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

42. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi naknade štete, dakle predmet je građanskopravne naravi. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

44. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.

45. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

46. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

47. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke kojom je odbio reviziju prvoapelanta i četvrtoapelanta izjavljenu protiv drugostupanjske presude, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, koji je prilikom razmatranja tvrdnji apelanata da ponuđeni iznos naknade nije adekvatan šteti koju su apelanti trpjeli, prihvatio zaključak drugostupanjskog suda da u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZOO nije dokazano postojanje uzročne veze između radnji tužene i štete koja je za apelante nastala. Također, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud jasno razmotrio sve navode apelanata na koje se pozivaju i u apelaciji, na kojima su temeljili svoje pojedinačne tužbene zahtjeve i osporavali zaključke drugostupanjskog i prvostupanjskog suda (kako je prikazano u točki 17. ove Odluke) o neutemeljenosti tih tužbenih zahtjeva, za što je dao detaljne razloge koji se tvrdnjama apelanata ni na koji način ne dovode u pitanje. Ustavni sud zapaža da apelanti navodima kojima osporavaju te zaključke, u biti, daju vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, pri tome iznoseći preširoko tumačenje uzročno-posljedične veze između Odluke i nastanka štete koju potražuju od tužene, pa te tvrdnje ni na koji način ne ukazuju na postojanje proizvoljnosti u postupanju Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, u obrazloženjima osporene odluke Vrhovnog suda nije našao elemente koji ukazuju da su zaključci iz osporene presude proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem odredbi Odluke i ZOO zamijenio te zaključke glede utemeljenosti tužbenih zahtjeva prvoapelanta i četvrtoapelanta.

48. Razmatrajući tvrdnje apelanata kojima ukazuju da je zaključak iz osporene odluke suprotan zaključku Vrhovnog suda iz presude od 6. ožujka 2014. godine u kojoj je Vrhovni sud naveo da apelanti imaju pravo dokazivati da iznos koji im je ponuđen nije adekvatan, Ustavni sud zapaža da su se apelanti na tu odluku pozvali i u reviziji, te da je Vrhovni sud razmatrao sadržaj te odluke, nakon čega je zaključio da apelanti pogrešno interpretiraju njezin sadržaj. Imajući u vidu da iz sadržaja osporene presude Vrhovnog suda slijedi zaključak da je prije utvrđivanja adekvatnosti ponuđenog iznosa bilo nužno utvrditi da postoji uzročno-posljedična veza između Odluke i nastale štete, što u okolnostima konkretnog apelant nije dokazao, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju bilo što ukazuje da je došlo do različitog postupanja Vrhovnog suda, odnosno povrede načela pravne sigurnosti. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Okružnog suda) glede istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ako takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine), za što apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.

49. Nadalje, razmatrajući tvrdnje prvoapelanta i četvrtoapelanta kojima osporavaju odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio zaključak Okružnog suda koji je prilikom donošenje odluke o troškovima pošao od odredbe članka 386. stavak 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka i odredbe članka 387. stavak 1. ZPP kojom je propisano da će se pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi uzeti u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice. Dovodeći sadržaj navedenih odredbi u vezu s tvrdnjama apelanata da sud nije uvažio činjenicu da je u tom postupku revizija apelanata usvojena, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je djelomičnim uvažavanjem revizije apelanata, ukidanjem drugostupanjske presude i vraćanjem predmeta na ponovno odlučivanje došlo do konačnog uspjeha apelanata u predmetnom sporu. Ustavni sud, također, zapaža da tvrdnje apelanata da je sud prilikom dosuđivanja tuženoj troškova pristupa na pet neodržanih ročišta trebao primijeniti načelo krivnje, a ne načelo uspjeha u parnici, za razliku od jasnih zaključaka Okružnog suda koje je prihvatio Vrhovni sud, nemaju osnovu u procesnim odredbama ZPP kojima je regulirano postupanje suda prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, pa ni ti navodi ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju tih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelanta i četvrtoapelanta da im je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, također, neutemeljeni.

50. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi prvoapelanta i četvrtoapelanta o proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

d)Pravo na učinkovit pravni lijek

52. U svezi s navodima prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u svezi s drugim pravom zaštićenim Europskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u svezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redoviti sudovi odlučivali o tužbenim zahtjevima prvoapelanta i četvrtoapelanta, da su tijekom postupka protiv prvostupanjske presude izjavili žalbu, odnosno protiv drugostupanjske su izjavili reviziju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu zadovoljni ishodom predmetnog postupka, što ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova koje su nesporno koristili. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi apelanata o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje.

e)Načelo vladavine prava i pravo na imovinu

53. U odnosu na navode o povredi načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije, Ustavni sud zapaža da se argumentacija apelanata o kršenju navedenih prava temelji na istim navodima koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tih prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju tih prava, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci, kojom je potvrdio drugostupanjsku presudu, dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na koje su prvoapelant i četvrtoapelant neutemeljeno ukazivali.

55. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava prvoapelanta i četvrtoapelanta na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su ti apelanti u parničnom postupku imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje su i koristili.

56. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava prvoapelanta i četvrtoapelanta na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kada se argumentacija o kršenju tih prava temelji na istim navodima koje su ti apelanti istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.

57. Na temelju članka 18. stavak 3. točka c) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević