Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3378/19 (P.U. i R.U.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3378/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3378/19, rješavajući apelaciju P. U. i R. U., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli P. U. i R. U. zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 197535 14 I od 9. septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. U. i R. U. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i/ili drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnijeli su 20. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 197535 14 I od 9. septembra 2014. godine. Punomoćnik apelanata je 4. novembra 2019 i 4. marta 2020. godine Ustavnom sudu dostavio dopune predmetne apelacije.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000-026 od 20. oktobra 2008 godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0 Gž-O8-000 453 od 25. maja 2009. godine, obavezani su tuženi M.M. i Republika Srpska da apelantima solidarno isplate iznos od 5.842,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Postupajući po prijedlogu prvoapelanta, Osnovni sud je 9. septembra 2014. godine donio rješenje o izvršenju broj 71 0 I 197535 14 I kojim je odredio izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika Republike Srpske koja se vode kod Razvojne banke Banjaluke i prenosom radi isplate na račun punomoćnika prvoapelanta ili zapljenom, prenosom i prodajom pokretnih stvari izvršenika koje se zateknu u njegovom sjedištu i prenosom radi isplate na račun punomoćnika apelanta. Na navedeno rješenje o izvršenju izvršenik je 19. septembra 2014. godine uložio prigovor. Osnovni sud je 23. decembra 2014. godine donio zaključak broj 71 0 I 197535 14 I kojim je apelantima naredio uređenje prijedloga za izvršenje na način bliže naveden u predmetnom zaključku, a na koje nedostatke je ukazao izvršenik u svom prigovoru.
3. Odlučujući o prigovoru izvršenika, Osnovni sud je 19. februara 2015. godine donio rješenje broj 71 0 I 197535 14 I , koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 197535 15 Gž od 28. novembra 2016. godine, kojim je je usvojio prigovor, obustavio izvršni postupak i ukinuo provedene izvršne radnje, te prijedlog za izvršenje odbacio kao neuredan. U obrazloženju prvotepenog rješenja je, između ostalog, navedeno da prijedlog za izvršenje nije sačinjen u skladu sa izvršnom ispravom čime je po Osnovnom sudu prigovor izvršenika osnovan. Dalje je navedeno da je izvršenik dužan izmiriti obavezu samo prema licima iz izvršne isprave a da je u prijedlogu za izvršenje zahtjevano da se označeni iznos isplati na račun punomoćnika apelanata. S tim u vezi je navedeno da ZIP ne predviđa mogućnost određivanja i sprovođenja izvršenja prenosom sredstava sa računa izvršenika u korist računa punomoćnika apelanata, jer punomoćnik nije povjerilac iz izvršne isprave a ni tražilac izvršenja u izvršnom postupku. Osim toga je navedeno da se novčano potraživanje ne može isplatiti punomoćniku apelanata na osnovu ovlaštenja iz punomoćja apelanata ni primjenom člana 305. Zakona o parničnom postupku jer se isplata odnosi samo na dobrovoljno ispunjenje obaveze od strane izvršenika. Navedeno je da specijalna punomoć nije osnov za prenos potraživanja. Osnovni sud je istakao da u prijedlogu nije bio označen račun apelanata shodno odredbama člana 166. stav (4) ZIP-a (što čini prijedlog neurednim) te da je zaključkom od 23. decembra 2014. godine pozvao punomoćnika apelanata da isti dostavi ili uredi u dijelu kojim se označava tražilac izvršenja jer se traži prenos potraživanja na račun punomoćnika a ne na račun lica iz izvršne isprave. S tim u vezi, dalje je navedeno da je punomoćnik apelanata navedeni zaključak primio 10. februara 2015. godine ali da i pored upozorenja na posljedice nepostupanja nije postupio po zaključku.
4. U obrazloženju drugostepenog rješenja je, između ostalog, navedeno da dužnik svoju obavezu može izvršiti samo prema povjeriocu označenom u izvršnoj ispravi a ne prema punonomoćniku tražioca izvršenja, te da navedenim postupanjem prvostepenog suda nisu povrijeđena prava apelanata. Takođe je navedeno da je punomoćnik apelanata dostavio sudu ovjereno ovlaštenje od 30. januara 2007. godine iz kojeg proizilazi da apelanti ovlašćuju advokata da naplati naknadu u njihovo ime sa kamatom i troškovima, međutim da je takvo ovlaštenje potpisalo lice koje nije stranka u postupku.
5. Apelanti su 21. aprila 2016. godine Osnovnom sudu podnijeli novi prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Republika Srpska, na osnovu predmetnih izvršnih isprava, radi naplate potraživanog novčanog potraživanja. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju broj 71 0 I 237883 16 I od 13. maja 2016. godine određujući da će se izvršenje sprovesti zapljenom i prenosom novčanih sredstva koje izvršenik ima na jedinstvanom računu trezora RS kod Unikredit banke na račun apelanata, s tim da će se izvršenje provesti do visine iznosa na poziciji budžeta predviđenoj za te namjene.
6. Ministarsvo finanasija je 31. oktobra 2018. godine obavijestilo punomoćnika apelanata da je predmetnim rješenjem o izvršenju određeno da se cjelokupni dug sa kamatom izmiri na račun apelanata te da je potrebno da za navedena lica dostavi fotokopije ličnih karti i kartica tekućih računa.
7. Ministarsvo finansija je 17. juna 2019. godine obavijestilo punomoćnika apelanata da je dostavio fotokopiju punomoći iz 2007. godine te da je potrebno da dostavi original punomoć kojom je ovlašten da na svoj račun primi isplatu navedenog iznosa sa kamatom, kao i troškovima postupka, te da će se nakon zaprimanja traženog pristupiti realizaciji predmetnog potraživanja na njegov žiro račun, a da ukoliko ne posjeduje originalne punumoći ministarstvu dostavi fotokopije ličnih karata i tekućih računa apelanata.
Apelacioni navodi
8. Apelanti ukazuju na povredu prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli tok postupka ističući, između ostalog, da u predmetnom postupku nisu isplaćeni dug i troškovi izvršnog postupka iako je od donošenja pravosnažne presude proteklo 10 godina, a od donošenja sudskog rješenja o izvršenju 5 godina. Ukazuju da izvršenik neće da isplati dugovanje, iako su dva puta postupili po njegovim zahtjevima u podnescima od 31. oktobra 2018. i 17. juna 2019. godine. Ukazuju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje zbog nerješavanja predmetnog izvršnog predmeta i isplate duga u razumnom roku, te traže kompenzaciju za duševne bolove u iznosu od po 4.000,00 KM.
Odgovori na apelaciju
9. U odgovoru na apelaciju od 2. juna 2020. godine Vlada RS (Ministarsvo finansija) je, između ostalog, navela da je u resoru za upravljanje dugom, Ministarstva finansija, pod brojem SPIR 17855 evidentirano predmetno rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 13. maja 2016. godine, te da je u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/12,28/13,59/13 i 44/14) kategorisan kao unutrašnji dugopća obaveza. Nadalje je navedeno da je predmetnim rješenjem o izvršenju određena isplata kako glavnog duga sa kamatom tako i troškova izvršnog postupka na račun apelanata, te da je u toku realizacije isplate potraživanja ministarstvu obratio punomoćnik apelanata, advokat Rato Runjevac iz Trebinja, sa zahtjevom za isplatu cjelokupnog potraživanja (glavnog duga sa kamatom kao i troškova postupka) na račun punomoćnika. Dalje je navedeno da je advokat u prilogu navedenog dopisa dostavio fotokopiju punomoći iz 2007. godine, sačinjenu prije donošenja predmetnog rješenja o izvršenju, te da je, uzimajući u obzir činjenicu da isplata potraživanja ne može biti izvršena na osnovu fotokopije već samo originalne punomoći, ministarstvo finansija uputilo dopis punomoćniku (17. jun 2019. godine) tražeći da isti dostavi original punomoći koja neće datirati prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju, čime bi se stekle sve pretpostavke za isplatu predmetne obaveze, te je navedenu fotokopiju dopisa dostavio kao prilogu u svom odgovoru na apelaciju. Takođe je navedeno da je, punomoćniku ukazano da, u slučaju da nema validnu punomoć, može da dostavi fotokopije ličnih karata i tekućih računa apelanata čime bi se (a kako je određeno i samim rješenjem o izvršenju) stvorile pretpostavke da bude izvršeno plaćanje pomenute obaveze, te da je isti odgovor koji je uputio punomoćniku apelanata uputio i Generalnom sekretarijatu Vlade Republike Srpske koju fotokopiju je kao prilogu dostavio u svom odgovoru na apelaciju. Nadalje je navedeno da je nakon jasnih instrukcija šta je potrebno dostaviti da bi plaćanje bilo izvršeno, punomoćnik apelanata u više puta dostavljao fotokopiju punomoći što predmetnu isplatu onemogućava, a iz gore navedenih razloga. Na osnovu gore navedenog, mistarstvo je istaklo da je preduzeo sve potrebne aktivnosti u cilju isplate potraživanja, te da zaključno sa pisanjem dopisa, punomoćnik apelanata nije dostavio traženo.
10. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju predmetnog izvršnog postupka, te istakao da u vrijeme kada je donio rješenje od 19. februara 2015. godine nije bio na snazi Zakon o izmjenama zakona o izvršnom postupku kojim je izmijenjen član 166. ZIP-a (kojim je predviđena mogućnost izvršenja na račun punomoćnika, a koji je objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 66/18). Osnovni sud je takođe naveo da je odluku drugostepenog suda kojom je potvrđeno da je odbačen prijedlog za izvršenje kao neuredan dostavio Ministarstvu finansija.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U konkretnom slučaju apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pavično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja izvršnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007.godine, stav 26).
14. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da su apelanti odnosno da je njihov punomoćnik u značajnijoj mjeri svojim postupcima uticao na dužinu i tok predmetnog postupka imajući u vidu činjenicu da je propustom punomoćnika apelanata da postupi po zaključku suda i uskladi prijedlog za izvršenje sa izvršnom ispravom, i to u dijelu tačnog označavanja računa apelanata na koji će se prenijeti predmetno potraživanje, utvrđeno izvršnom ispravom/pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000-026 od 20. oktobra 2008 godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0 Gž-O8-000 453 od 25. maja 2009. godine, rezultiralo time da je Osnovni sud svojim rješenjem, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjaluci, usvojio prigovor izvršenika, obustavio izvršni postupak i ukinuo provedene izvršne radnje, te prijedlog za izvršenje odbacio kao neredan iz razloga što u trenutku donošenja navedenih odluka Zakon o izvršnom postupku nije predviđao mogućnost određivanja i sprovođenja izvršenja prenosom sredstava sa računa izvršenika u korist računa punomoćnika apelanata.. S druge strane, posmatrajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje u predmetnom postupku (u dva navrata odlučivao o prijedlozima za izvršenje, odlučio o prigovoru izvršenika), a sve u skladu sa procesnim zakonom, bez nepotrebnog odugovlačenja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da je predmetno rješenja o izvršenju dostavio 18. maja 2016. godine Mistarstvu finansija na provođenje, čime je proveo radnju kojom se izvršenje dovršava pred tim sudom u smislu člana 64. ZIP-a. Takođe, Ustavni sud primjećuje da se spis Osnovnog suda nalazio pred Okružnim sudom u Banjaluci radi odlučivanja po žalbi apelanata, te da je taj sud svoju odluku donio u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Ministarstva finansija proizilazi da im se u toku realizacije isplate potraživanja obratio punomoćnik apelanata sa zahtjevom da se isplata cjelokupnog potraživanja izvrši na njegov račun pri tome dostavljajući neurednu punomoć, odnosno fotokopiju punomoći iz 2007. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je navedeno ministarstvo uputio dopis punomoćniku apelanata obavještavajući ga da je potrebno da dostavi original punomoći koja neće datirati prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju, te da ukoliko nema validnu punomoć dostavi fotokopije ličnih karata i tekućih računa apelanata, međutim da punomoćnik apelanata nije postupio po navedenom dopisu već da je u nekoliko navrata dostavljao fotokopiju punomoći, te da nadležnom ministarstvu zaključno sa pisanjem dopisa Ustavnom sudu nije dostavio traženo. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, pogotovo doprinos apelanata odnosno njihovog punomoćnika sveukupnoj dužini trajanja postupka, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević