Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-926/19 (N. V.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Izvršni postupak
  • Šta se smatra imovinom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-926/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-926/19, rješavajući apelaciju Nade Vatovec, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Vatovec podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 022702 18 U od 19. decembra 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Vatovec (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Čedo Đukuć, advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022702 18 U od 19. decembra 2018. godine. Apelantica je 2. oktobra 2020. godine dopunila apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije.

Uvodne napomene

2. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), ali da nije platila taksu na tužbu, presudu i žalbu, iako joj je uručen nalog za plaćanje i upozorena je na posljedice neplaćanja, zbog čega se Osnovni sud obratio Poreskoj upravi Republike Srpske-Područni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područni centar) putem obavijesti od 18. novembra 2014. godine, radi prinudne naplate tih sudskih taksi.

3. Iz dostavljene dokumentacije takođe proizilazi da je, nakon prijema obavještenja Osnovnog suda, Područni centar donio rješenje broj: 06/1.02/0704-461-1-13708/14 od 19. juna 2015. godine, kojim je apelantici, kao taksenom obvezniku, naložio da na ime neplaćenih sudskih taksi na tužbu, presudu i žalbu, te na ime kaznene takse uplati ukupan novčani iznos od 5.250,00 KM u roku od 8 dana od prijema tog rješenja. Dalje, proizilazi da je apelantica podnijela žalbu protiv tog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Ministarstva Finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 06.05/450-1314/15 od 21. oktobra 2015. godine, kao i da je protiv rješenja Ministarstva podnijela tužbu koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017702 15 U od 27. maja 2016. godine.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

4. Rješavajući u postupku prinudne naplate, Područni centar je donio rješenje broj 06/1.02/0705- 457.4-1087/15 od 24. marta 2016. godine kojim je (stav 1. izreke rješenja) na osnovu izvršnog rješenja Područnog centra broj 06/1.02/0704-461-1-13708/14 od 19. juna 2015. godine, određeno izvršenje zabranom na apelanticina lična primanja, i to na iznos od 1/2 mjesečnih ličnih primanja na lična primanja do 1.000,00 KM, te na dijelu ličnih primanja koja prelaze 1.000,00 KM iznos od 2/3 mjesečno, koja apelantica prima po osnovu radnog odnosa kod „Pošte Srpske“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: „Pošte Srpske“, a radi naplate novčanog potraživanja po osnovu sudske i kaznene takse, troškova postupka i kamata (u pojedinačnim iznosima u preciziranim u stavu 1. izreke rješenja), što sve ukupno iznosi 5.796,95 KM, zajedno sa sa 0,03% kamate dnevno na glavni dug od 25. marta 2016. godine, pa do isplate. Predmetnim rješenjem (stav 2. izreke rješenja) naloženo je isplatiocu ličnih primanja - „Pošte Srpske“ da po prijemu tog rješenja obustavljeni iznos uplati na račun Poreske uprave preciziran u stavu 2. izreke rješenja, najkasnije do datuma preciziranog u stavu 2. izreke rješenja. Stavom 3. izreke rješenja određeno je da žalba izjavljena protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje.

5. Područni centar je u obrazloženju rješenja konstatovao da apelantica kao takseni dužnik, nije u ostavljenom roku izmirila naložene taksene obaveze po rješenju tog organa od 19. juna 2015. godine. Shodno tome, a u skladu sa članom 54. stav 4. Zakona o poreskom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o poreskom postupku), te imajući u vidu da je, prema službenim evidencijama, apelantica zaposlena kod „Pošte Srpske" i ostvaruje lična primanja, doneseno je predmetno rješenje o prinudnoj naplati tih obaveza shodno u smislu odredba 138. Zakona o izvršnom postupku u vezi sa odredbama člana 58. Zakona o poreskom postupku.

6. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela protiv rješenja Područnog centra, Ministarstvo finansija je donijelo rješenje broj 06.05/450515/16 od 2. marta 2018. godine kojim je poništeno prvostepeno rješenje u dijelu kojim je pokrenut postupak naplate sudske takse na tužbu u iznosu od 500,00 KM, te kaznene takse u iznosu od 250,00 KM i pripadajućeg dijela kamate i troškova postupka, te je određeno da u ostalom dijelu prvostepeno rješenje ostaje nepromijenjeno.

7. Ministarstvo se u obrazloženju rješenja pozvalo na odredbe člana 2. tačka a), člana 54. stav 2. i člana 91. Zakona o poreskom postupku i člana 32. Zakona o sudskim taksama, smatrajući da je prvostepeno rješenje doneseno u skladu sa tim odredbama. U pogledu apelanticinih navoda istaknutim u pravcu pravosnažnosti rješenja na osnovu kojeg je određeno izvršenje i navoda da je pokrenula upravni spor, Ministarstvo je obrazložilo da je uvidom u svoju evidenciju utvrdilo da je taj upravni spor okončan presudom Okružnog suda od 27. maja 2016. godine. U pogledu apelanticinih navoda kojim je osporavala sam način obračuna i visinu sudske takse, Ministarstvo je obrazložilo da ti navodi nisu osnovani, niti od uticaja u konkretnom postupku, jer se u postupku prinudne naplate, shodno članu 264. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) i članu 54. stav 7. Zakona o poreskom postupku, ne može osporavati pravilnost akta koji se izvršava. Takođe, ukazalo je da je taksenu obavezu, njenu visinu i rok plaćanja, te taksenog obveznika utvrdio nadležni sud, a da je Poreska uprava nadležna da na osnovu važećih propisa provodi postupak prinudne naplate sudske takse. Pri tome, Ministarstvo je ukazalo da se u tom postupku po službenoj dužnosti pazi na zastarijevanje u skladu sa članom 74. Zakona o poreskom postupku, pa je u tom smislu utvrđeno je da je nastupila zastara naplate sudske takse na tužbu u smislu člana 9. Zakona o sudskim taksama, a time i pripadajućeg dijela kaznene takse, dok za ostale obaveze nije nastupila zastara u odnosu na datum donošenja i uručenja obvezniku osporenog rješenja.

8. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022702 18 U od 19. decembra 2018. godine.

9. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je osporeni akt pravilan i zakonit. Naime, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni organ postupao u skladu sa članom 32. Zakona o sudskim taksama kada je donio rješenje od 19. juna 2015. godine kojim je apelantici naložio da, u roku od 8 dana od dana prijema tog rješenja, plati sudsku i kaznenu taksu i kamatu za kašnjenje u plaćanju, uz upozorenje apelantici na posljedice suprotnog postupanja, a koje je postalo pravosnažno, a apelantica u ostavljenom roku nije platila obaveze utvrđene tim rješenjem. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je prvostepenim rješenjem pokrenuo postupak prinudne naplate sudske i kaznene takse, te troškova postupka prinudne naplate, pri tom se pravilno pozivajući na odredbe člana 2, člana 54. stav 2. i člana 91. Zakona o poreskom postupku. Takođe, ocijenio je da je Ministarstvo pravilno zaključilo da je u konkretnom slučaju nastupila zastara naplate sudske takse na tužbu u smislu člana 9. Zakona o sudskim taksama, a time i pripadajućeg dijela kaznene takse. Okružni sud je zaključio da je, uz navedeno, Ministarstvo pravilno obrazložilo da u ovom postupku nisu od uticaja navodi apelantice kojim osporava sam način obračuna i visina sudske takse, a koje navode je apelantica iznijela i u tužbi, jer se u postupku prinudne naplate, shodno članu 264. ZUP-a i članu 54. stav 7. Zakona o poreskom postupku, ne može osporavati pravilnost akta koji se izvršava. Uz to, Okružni sud je ocijenio je da je Ministarstvo pravilno ukazalo da taksenu obavezu, njenu visinu i rok plaćanja, te taksenog obveznika, shodno Zakonu o sudskim taksama, utvrđuje nadležni sud pred kojim se vodi sudski postupak, a da je Poreska uprava nadležna da na osnovu važećih propisa provodi postupak naplate sudske takse. U vezi sa tim, Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 4, 6. i 32. Zakona o sudskim taksama , te je ukazao da, ukoliko je apelantica smatrala da joj je nepravilno obračunata sudska taksa, da je imala mogućnost da se obrati sudu koji je istu i obračunao i nalogom - opomenom je obavezao na plaćanje iste, a ne da taj prigovor iznosi u konkretnom postupku u kojem je samo određena prinudna naplata u smislu člana 32. navedenog Zakona i u kojim je poreski organ dužan samo donijeti rješenje nakon što primi obavješenje suda da takseni obveznik nije platio dugovanu sudsku taksu.

10. Apelantica tvrdi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, prije svega, tvrdi da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Tvrdi da je proizvoljno određen iznos takse koji je dužna da plati i da rješenje kojim se nalaže plaćenje takse nije bilo pravosnažno u vrijeme donošenja rješenja o prinudnoj naplati.

11. Zakon o poreskom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 102/11, 108/11 - ispravka, 67/13, 31/14 i 44/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Definicije Član 2.

Izrazi korišćeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

a) porez je svaka obaveza plaćanja koju je poreski obveznik dužan da plati u korist budžeta Republike Srpske, budžeta gradova, opština i fondova, koja predstavlja prinudno davanje, a obuhvata poreze, doprinose, takse i naknade, […] Pojam i pokretanje postupka prinudne naplate Član 54. st. 2. i 7.

(2) Poreska uprava vrši prinudnu naplatu svih poreza i sporednih poreskih davanja za čiju naplatu je nadležna u smislu poreskih propisa, kao i prinudnu naplatu na osnovu izvršnog akta drugog organa ako je zakonom na osnovu kojeg je taj akt donesen propisano da Poreska uprava sprovodi postupak prinudne naplate.

(7) Žalbom na rješenje o prinudnoj naplati ne može se osporavati zakonitost akta koji se izvršava. Žalba na rješenje Poreske uprave Član 91.

(1) Protiv rješenja Poreske uprave može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

(2) Žalba ne zadržava izvršenje rješenja za plaćanje prijavljenih obaveza i rješenja o prinudnoj naplati poreskih obaveza, a izvršenje drugih rješenja ne zadržava samo kada je to ovim zakonom propisano.

12. Zakon o sudskim taksama (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14, 66/18 i 67/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o sudskim taksama (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

(1) U slučaju da stranka sudu dostavi podnesak bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika da uplati odgovarajuću taksu u roku od osam dana.

(2) Ukoliko stranka ne uplati taksu u roku iz stava 1. ovog člana, sud će nastaviti postupak i pristupiti prinudnoj naplati takse u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 6.

Obaveza plaćanja takse (u daljem tekstu: taksena obaveza) nastaje:

a) za tužbu i podneske - danom podnošenja tužbe, odnosno podnesaka,

b) za sudske odluke - danom donošenja sudske odluke, a ukoliko jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, od dana dostavljanja pisanog obavještenja o datumu donošenja odluke, odnosno danom dostavljanja odluke ako se dostavljanje vrši u skladu sa zakonskim odredbama o dostavljanju, […] Član 32.

(1) Takse čiji se iznos određuje na kraju postupka takseni obveznik dužan je da plati u roku od osam dana od dana prijema obavještenja o obavezi uplate takse. Ako takseni obveznik ne plati taksu u navedenom roku, sud će zatražiti od nadležnog poreskog organa na čijoj teritoriji se nalazi prebivalište, odnosno sjedište taksenog obveznika da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem.

(2) Po prijemu obavještenja u smislu stava 1. ovog člana nadležni poreski organ će donijeti rješenje kojim će taksenom obvezniku naložiti da u roku od osam dana od dana prijema rješenja plati taksu kao i iznos od 50% visine te takse na ime kaznene takse. Ako takseni obveznik u ostavljenom roku ne plati dugovanu i kaznenu taksu, pristupiće se prinudnoj naplati. […]

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

16. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da apelantica osporava isključivo presudu Okružnog suda, donesenu u postupku izvršenja rješenja Područne jedinice broj: 06/1.02/0704-461-1-13708/14 od 19. juna 2015. godine (kojim rješenjem je apelantici naloženo da u određenom roku plati određeni novčani iznos na ime neplaćenih sudskih taksi na tužbu, presudu i žalbu, te kaznene takse zbog neplaćanja navedenih sudskih taksi) odnosno presudu donesenu u postupku prinudne naplate sudskih i kaznenih taksi. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je dakle osporena presuda donesena u sui generis izvršnom postupku koji je proveden u skladu odredbama Zakona o poreskom postupku i Zakona o sudskim taksama kao lex specialis zakona u konkretnom slučaju, kao i odredbama Zakona o izvršnom postupku kao lex generalis zakona. Shodno tome, kako je predmetna osporena odluka donesena u sui generis izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj sui generis izvršni postupak tiče određivanja prava i obaveza apelantice, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH» broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanticine obaveze utvrđene na osnovu naloga i obavještenja Osnovnog suda o obavezi uplate takse, te i izvršnog i pravosnažnog rješenja Područne jedinice broj: 06/1.02/0704-461-1-13708/14 od 19. juna 2015. godine, a kojim je apelantici naloženo da u određenom roku plati određeni novčani iznos na ime neplaćenih sudskih taksi na tužbu, presudu i žalbu, te kaznene takse zbog neplaćanja navedenih sudskih taksi. Ustavni sud primjećuje da apelantica predmetnu apelaciju nije podnijela protiv navedenog rješenja Područne jedinice, niti ostalih odluka donesenih u tom postupku, već isključivo protiv presude Okružnog suda broj 11 0 U 022702 18 U od 19. decembra 2018. godine. Navedenom presudom Okružnog suda je okončan postupak u kojem je odlučivano samo o modalitetu realizacije apelanticinih obaveza prema rješenju Područne jedinice od 19. juna 2015. godine. Naime, tom presudom Okružnog suda je zapravo potvrđeno rješenje organa uprave kojim je određeno da će se izvršenje rješenja Područne jedinice od 19. juna 2015. godine sprovesti zabranom na novčana primanja apelantice kod njenog poslodavca i uplatom obustavljenog novčanog iznosa na račun Poreske uprave. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Okružni sud, razmatrajući navode kakve apelantica ponavlja u apelaciji, a kojim je osporavala način obračuna i visinu sudske takse, u osporenoj presudi jasno ukazao da se u postupku prinudne naplate ne može osporavati pravilnost akta koji se izvršava. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da su apelanticine obaveze plaćanja kako sudske takse, tako i kaznene takse, i visina tih obaveza nesumnjivo utvrđene odlukama donesenim u ranijem postupku, koje apelantica nije osporila predmetnom apelacijom, a da je osporenom odlukom odlučivano samo o modalitetu realizacije tih apelanticinih obaveza. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u ovom sui generis izvršnom postupku nesumnjivo nisu utvrđivana nova apelanticina imovinska prava i obaveze.

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na apelanticine navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

20. Apelantica, takođe, navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se predmetni sui generis izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelanticinih imovinskih prava i obaveza. Naime, novčani iznos koji apelantica treba isplatiti na ime neplaćene sudske i kaznene takse jeste imovina koja je kao imovinsko pravo zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom postupku, već u postupku izdavanja i obavještenja Osnovnog suda o obavezi uplate takse i izvršnog i pravosnažnog rješenja Područne jedinice broj: 06/1.02/0704-461-1-13708/14 od 19. juna 2015. godine, koji nije predmet konkretne apelacije, a koji je prethodio donošenju odluka u predmetnom sui generis izvršnom postupku (vidi mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda AP-3844/13 od 10. oktobra 2016. godine, tačka 14). Stoga se, apelanticini navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe pokazuju kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-926/19 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio