Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3609/20 („Dragojlović“ d.o.o. Amajlije i A. N.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršajni postupak
- Troškovi i izdaci
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3609/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3609/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „Dragojlović“ d.o.o. Amajlije i Angelina Novaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „Dragojlović“ d.o.o. Amajlije i Angelina Novaković protiv rješenjâ Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 107471 19 Pr od 9. septembra 2020. godine i 20. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Dragojlović“ d.o.o. Amajlije i Angelina Novaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Amajlija, koje zastupa Goran S. Vasilić advokat iz Brčkog, podnijeli su 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Pr 107471 19 Pr od 9. septembra 2020. godine i 20. jula 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 Pr 107471 19 Pr od 20. jula 2020. godine, u prekršajnom postupku protiv apelanata zbog prekršaja iz člana 58. stav (2), člana 39. stav (5) i člana
32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, a odlučujući o zahtjevu branioca apelanata za nagradu i naknadu troškova odbrane, određeno je da će se braniocu apelanata, na ime nagrade i nužnih izdataka, iz budžetskih sredstava tog suda isplatiti ukupan iznos od 1.530,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi branioca apelanata izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 20. jula 2020. godine, Osnovni sud je Rješenjem broj 80 0 Pr 107471 19 Pr od 9. septembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Osnovni sud je naveo da se, naime, u predmetnoj prekršajnoj pravnoj stvari radi o poreskom prekršaju, tj. prekršaju po osnovu izmirenja prema budžetu indirektnih poreza od strane apelanata kao poreskih obveznika (a što je jasno navedeno u pravosnažnom Rješenju tog suda broj 80 0 Pr 107471 19 Pr od 10. juna 2020.godine), a ne o prekršaju u privrednom poslovanju kako to pogrešno smatra branilac apelanata. Osnovni sud je naveo da, kako je vijeće utvrdilo da se ne radi o prekršaju u privrednom poslovanju, samim tim nema osnova za obračun pripadajućeg broja bodova na ime nagrade i nužnih izdataka braniocu okrivljenih prema tarifnom broju 3. stav (1) alineja 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (kojom je propisan broj bodova koji pripadaju advokatu u postupcima prekršaja u privrednom poslovanju). Osnovni sud je naveo da je, prema tome, prvostepenim rješenjem pravilno određen obračun pripadajućeg broja bodova na me nagrade i nužnih izdataka branioca na osnovu tarifnog broja 3. stav (1) alineja 10. naprijed navedene tarife (kojom je propisan broj bodova koji pripadaju advokatu u prekršajnom postupku).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, kroz navode o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, osporavaju odluku o troškovima postupka. Apelanti smatraju da je pogrešno Osnovni sud odluku o troškovima donio primjenom tarifnog broja 3. stav (1) alineja 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe navedene tarife kojom je propisan broj bodova koji pripadaju advokatu u postupcima prekršaja u privrednom poslovanju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Osnovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević