Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-396/19 (L. Č.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-396/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 396/19, rješavajući apelaciju Luke Čuljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Luke Čuljka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Pr 047733 18 Pžp od 10. decembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 Pr 047733 17 Pr od 6. avgusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luka Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa advokat Igor Markotić iz Mostara, podnio je 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Pr 047733 18 Pžp od 10. decembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Pr 047733 17 Pr od 6. avgusta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i MUP-a RS

- PU Nevesinje (u daljnjem tekstu: PU Nevesinje) zatraženo je 2. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 29. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 Pr 047733 17 Pr od 6. avgusta 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim što je 22. februara 2017. godine, na način pobliže opisan u izreci rješenja, počinio prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru RS za koji je na osnovu tog i Zakona o prekršajima RS (u daljnjem tekstu: ZOPRS) kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM uz obavezu da je plati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja.

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je PS Nevesinje 22. februara 2017. godine izdala prekršajni nalog kojim je apelant kažnjen novčanom kaznom za prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru RS, jer je vrijeđao drugo lice na način opisan u nalogu, da je apelant u zakonskom roku podnio zahtjev za sudsko odlučivanje, negirajući da je počinio navedeni prekršaj, da su u postupku pred sudom izvedeni dokazi PU Nevesinje kao ovlaštenog organa i dokazi odbrane i da je sud nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi ocijenio da je apelant odgovoran za počinjeni prekršaj, navodeći u obrazloženju razloge za takav zaključak. U tom pravcu je ukazano na sadržaj iskaza svjedoka - dva policijska službenika iz čijih izjava je vidljivo da su neposrednim opažanjem uočili činjenje prekršaja pri čemu su opisali radnje koje su tom prilikom preduzeli a shodno prethodno sačinjenom planu opservacije, s obzirom na učestalost apelantovog narušavanja javnog reda i mira. Osim njih, saslušana su još dva svjedoka (koje je apelant vrijeđao) koja su potvrdila apelantovo ponašanje iz činjeničnog opisa prekršajnog naloga. S druge strane, odbrana je negiranje počinjenog prekršaja utemeljila na tvrdnji da je apelant u inkriminirano vrijeme bio u Mostaru na ljekarskom pregledu, dostavljajući u tom pravcu nalaz i mišljenje Doma zdravlja Mostar.

7. Osnovni sud je, imajući u vidu dokaze ovlaštenog organa i apelantove odbrane, ocijenio da su kontradiktorni, te je radi razjašnjenja sporne situacije od Doma zdravlja Mostar zatraženo da dostavi podatke o pregledu apelanta, datumu i vremenu pregleda, nakon čega su stigla dva dopisa (obavijesti) koja u pogledu vremena obavljenog pregleda nisu podudarna (u jednom je evidentirano vrijeme u 7.15 sati, a u drugom da je pregled započeo u 7.45 i da se završio u 8 sati). Imajući u vidu nepodudarnost u pogledu vremena obavljenog ljekarskog pregleda, sud je prihvatio i poklonio vjeru svjedocima ovlaštenog organa koji su neposredno uočili činjenje prekršaja i evidentirali vrijeme činjenja (7.04 sati). Osim toga, nije prihvaćena tvrdnja apelantove odbrane da se apelant nalazio u svojoj kući, koja je privatno vlasništvo, a ne na javnom mjestu, te da se ne može raditi o prekršaju „sve i da je izgovorio nedozvoljene riječi“ upućene drugom licu. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da se nedozvoljeno ponašanje ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju i da se ne može dopustiti da bilo koje lice vrijeđa drugo samo zbog toga što se nalazi na svom privatnom posjedu. Stoga je zaključeno da apelantovo ponašanje predstavlja kršenje odredaba Zakona o javnom redu i miru RS jer izgovorene riječi kojim je apelant vrijeđao drugo lice, koje su potvrdili saslušani svjedoci ovlaštenog organa, predstavljaju nedozvoljeno ponašanje apelanta. Konkretno, izgovorenim riječima apelant je uvrijedio N.M., koja je saslušana u svojstvu svjedoka, kao i njenog supruga J.M., koji je, također, saslušan kao svjedok na način opisan u izreci rješenja (identično kao u prekršajnom nalogu).

8. U pogledu neosnovanosti prigovora apelantove odbrane da su u konkretnom slučaju policijski službenici proveli nezakonito praćenje i da tu radnju nisu mogli preduzeti bez odobrenja suda, Osnovni sud je naveo da operativno-taktičke i radnje opservacije predstavljaju mjere koje preduzimaju nadležni policijski organi, te da se stoga takve radnje ne mogu smatrati nezakonitim. Na osnovu iznesenog, kako je zaključeno, Osnovni sud je van razumne sumnje utvrdio apelantovu odgovornost za činjenje prekršaja iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru RS. Prilikom razmatranja vrste i visine kazne Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 45. ZOP-a RS i činjenicu da apelant u registru novčanih kazni već ima dug u iznosu od 9.950,49 KM, pa prema njemu nije mogao primijeniti odredbe čl. 46. i 55. ZOP-a RS (ublažavanje i uvjetna kazna).

9. Okružni sud je Rješenjem broj 95 0 Pr 047733 18 Pžp od 10. decembra 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi kojim se ukazuje na bitnu povredu prekršajnog postupka nastalu kroz nezakonito provođenje posebnih istražnih radnji. S tim u vezi je ukazano da odredbe Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) propisuju posebne istražne radnje i krivična djela u odnosu na koja se mogu preduzimati. Okružni sud je, s tim u vezi, istakao da u konkretnom predmetu nije bilo osnova za preduzimanje posebnih istražnih radnji, niti su one preduzete, budući da operativne radnje koje su policijski službenici u konkretnom slučaju preduzeli nemaju karakter posebnih istražnih radnji, niti predstavljaju neku od taksativno navedenih radnji iz člana 234. ZKPRS. Okružni sud je zaključio da konkretne radnje policijskih službenika imaju karakter operativno-taktičkih mjera za čije provođenje su bili ispunjeni uvjeti i da je takvo djelovanje policijskih službenika u skladu i u granicama njihovih ovlaštenja. Osim toga, preduzete radnje nemaju ni karakter nadzora kretanja i prisluškivanja razgovora kao posebne istražne radnje tajnog praćenja, pa time sa aspekta zakonitosti, nasuprot žalbenoj tvrdnji, nije bilo potrebno pribavljanje odgovarajućih naredbi suda.

10. Okružni sud je dalje ocijenio neosnovanim i prigovor kojim je ukazano na povredu materijalnog propisa o prekršaju tvrdnjom da nisu ispunjeni elementi bića djela koje je apelantu stavljeno na teret. U tom kontekstu apelant je u žalbi tvrdio da se radnja prekršaja dogodila na privatnom posjedu a da odredbe Zakona o javnom redu i miru RS definišu javno mjesto. S tim u vezi, Okružni sud je podsjetio da prekršaj koji je izvršen na privatnom posjedu može biti tretiran kao prekršaj počinjen na javnom mjestu ako je bilo moguće vidjeti ili čuti izvršenje konkretnog prekršaja. U tom pravcu, kako je dalje navedeno, ključno je s obzirom na konkretne okolnosti da je tako nešto bilo moguće. Zatim je ponovljen činjenični supstrat iz prvostepenog rješenja iz kog jasno proizlazi da je izvršenje prekršaja, iako se dogodilo na privatnom (apelantovom) posjedu, bilo dostupno pogledima i čujnosti javnog mjesta, pa žalbeni navod ne može dovesti do drugačije odluke suda.

11. U pogledu neosnovanosti prigovora kojim je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i kršenje principa in dubio pro reo, Okružni sud je ukazao na relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kome je jasno navedeno zbog čega je poklonjena vjera iskazima svjedoka, te zbog čega apelantovi dokazi nisu prihvaćeni i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i naveo činjenice koje je prihvatio kao dokazane. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, neosnovana apelantova tvrdnja da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo koje se primjenjuje samo onda kad postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela, ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva. Najzad, Okružni sud je neosnovanim ocijenio i prigovor kojim je ukazano na previsoku novčanu kaznu s obzirom na to da ZOPRS određuje osnovne okvire kažnjavanja za pojedine prekršaje, ostavljajući mogućnost da sud individualizira prekršajnu sankciju, te da je u tom kontekstu prvostepeni sud ocijenio sve okolnosti koje utiču na visinu i vrstu sankcije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant obrazlaže načinom pribavljanja dokaza, smatrajući da su osporena rješenja donesena na osnovu nezakonitih dokaza, konkretno, izjava svjedoka ovlaštenog organa. Smatra da su policijski službenici koji su saslušani kao svjedoci u okolnostima konkretnog slučaja provodili posebne istražne radnje za koje nisu imali nalog suda, a ne radnju opservacije, kako su sudovi pogrešno zaključili. Osim toga, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je konstitutivni element za postojanje prekršaja okolnost da je prekršaj počinjen na javnom mjestu, a u okolnostima konkretnog slučaja je uvreda navodno izrečena na njegovom privatnom posjedu. Apelant dalje smatra da sudovi nisu postupili po načelu in dubio pro reo kojim je propisano da sud sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježje djela, ili od kojih zavisi primjena neke od odredaba krivičnog zakonodavstva rješava na način koji je povoljniji za optuženog. U tom kontekstu apelant ukazuje na ocjenu dokaza, naročito dokaza koje je ponudio u prilog svojoj odbrani – medicinsku dokumentaciju, a koje su sudovi u konačnici ocijenili kontradiktornim ne navodeći obrazloženje za takav stav.

13. Povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku apelant nalazi u tome što Okružni sud nije ispravio grešku Osnovnog suda koji je kao dokaz na kojem je utemeljio svoju odluku prihvatio iskaze svjedoka ovlaštenog organa (policijskih službenika) koji su, kako smatra, neovlašteno vršili nadzor njegovog kretanja na privatnom posjedu i praktično prisluškivali njegov razgovor.

b)Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer osporenim rješenjem nisu prekršena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.

15. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer rješenjem tog suda nisu povrijeđene odredbe Ustava BiH, kao ni odredbe Evropske konvencije.

16. U opširnom odgovoru na apelaciju PU Nevesinje je navedeno da apelant niz godina pred sudovima vodi imovinskopravne sporove sa V.K. zbog čega je narušio odnose sa susjedima u najbližem okruženju, pa je u više navrata bila neophodna intervencija policijskih službenika. U tom pravcu su, radi sprečavanja nastanka neželjenih situacija i posljedica zbog apelantovih učestalih prijetnji, policijski službenici pratili stanje na terenu na temelju prethodno odobrenog plana opservacije, pri čemu nisu ulazili u apelantov privatni posjed, niti su provodili posebne istražne radnje, kako se u žalbi i ponovo u apelaciji neosnovano tvrdi.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o javnom redu i miru (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 11/15 i 58/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnom redu i miru (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 11/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Vrijeđanje Član 8.

Ko grubim vrijeđanjem drugog lica na političkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećanje fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana kazniće se novčanom kaznom od 200 KM do 800 KM.

18. Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/14, 36/15 - OUSRS, 110/16 i 100/17) glasi:

Odmjeravanje kazne Član 45.

(1)Sud će počiniocu prekršaja odmjeriti kaznu u granicama propisanim za taj prekršaj, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), i to:

1)stepen odgovornosti počinioca, 2)posljedice prekršaja, 3)okolnosti pod kojima je prekršaj počinjen, 4)ranija kažnjavanja, 5)lične prilike počinioca i 6)držanje počinioca poslije počinjenog prekršaja.

(2)Ne može se uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost ranije izrečena prekršajna sankcija počiniocu koja je brisana iz Registra i ako je od dana pravosnažnosti odluke do dana donošenja nove odluke proteklo više od pet godina.

(3)Pri odmjeravanju visine novčane kazne uzet će se u obzir i imovinsko stanje počinioca.

Ublažavanje kazne Član 46.

(1)Ako se prilikom odmjeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzrokovane teže posljedice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna se može ublažiti tako što se može:

(…) (2)Ublažavanje kazne ne može se primijeniti prema okrivljenom za prekršaj koji u Registru ima registrovanog duga (neplaćenih novčanih kazni i troškova prekršajnog postupka), odnosno licu koje nije izdržalo izrečenu kaznu zatvora, a podatke iz Registra pribavlja sud po službenoj dužnosti.

Uslovna osuda Član 55.

(…) (4)Uslovna osuda ne može se izreći odgovornom za prekršaj koji u Registru ima registrovanog duga (neplaćenih novčanih kazni i troškova prekršajnog postupka), a podatke iz Registra pribavlja sud po službenoj dužnosti, odnosno licu koje nije izdržalo ranije izrečenu kaznu zatvora.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 95 0 Pr 047733 18 pžp od 10. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. januara 2019. godine a apelacija je podnesena 28. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

26. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se, s tim u vezi, prvenstveno postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na opći stav u pogledu ocjene da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije, koji polazi od sljedećih kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud, Escoubet protiv Belgije [GC], broj predstavke 26780/95, stav 32, ECHR 1999-VII). Isto tako, ovi kriteriji su općenito alternativne prirode i ne moraju biti kumulativno ispunjeni: da bi se primijenio član 6. Evropske konvencije u pogledu „krivične“ optužbe, dovoljno je da prekršaj u konkretnom slučaju bude po svojoj prirodi „krivični“ sa stajališta Evropske konvencije, ili da se radi o prekršajno odgovornom licu kojem se može izreći sankcija koja po svojoj prirodi i visini spada općenito u „krivičnu“ sferu. Međutim, to ne sprečava upotrebu kumulativnog pristupa gdje zasebna analiza svakog kriterija ne omogućava donošenje jasnog zaključka u pogledu postojanja „krivične“ optužbe (vidi, Evropski sud, Garyfallou AEBE protiv Grčke, presuda od 24. septembra 1997. godine, stav 33, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V, Jussila protiv Finske [GC], broj predstavke 73053/01, st. 30. i 31, ECHR 2006-XIII, i Zaicevs protiv Latvije, broj predstavke 65022/01, stav 31, ECHR 2007-IX). Polazeći od navedenih općih kriterija, podržanih također i kroz praksu Ustavnog suda (vidi npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3867/12 od 27. oktobra 2015. godine, stav 18, dostupnu na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, izrečenu (novčanu) kaznu i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da u konkretnom slučaju apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

28. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan.

29. Budući da apelant osporava zakonitost prikupljanja dokaza i njihove ocjene koje dovodi u vezu s nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama, Ustavni sud će ispitati da li je postupak u tom smislu bio pravičan kao cjelina, odnosno da li je apelantu u postupku iz kog su proizašla osporena rješenja data mogućnost da osporava zakonitost prikupljanja dokaza, ili pak da se protivi provođenju nekog od dokaza. Također, u kontekstu ocjene dokaza Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge i doprinosa u izvršenju prekršaja koji mu je stavljen na teret, smatrajući da sudovi nisu primijenili načelo in dubio pro reo.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predložila nadležna PU, tako i onih koje je predložio apelant. Pri tome su, prije svega, navedeni razlozi (koje je apelant isticao kako tokom postupka pred prvostepenim sudom, tako i u žalbi, a zatim i apelaciji) u pogledu zaključka da iskazi svjedoka - policijskih službenika i radnje koje su preduzeli nemaju karakter posebnih istražnih radnji, te da su sa aspekta zakonitosti u granicama ovlaštenja koja imaju policijski službenici. U tom kontekstu je Okružni sud istakao, ocjenjujući ovaj apelantov prigovor u okviru bitnih povreda postupka, da u konkretnom predmetu nije bilo osnova za preduzimanje posebnih istražnih radnji koje su propisane u ZKPRS za određena krivična djela, niti da su one preduzete u konkretnom slučaju, već da su preduzete radnje koje imaju karakter operativno-taktičkih mjera za čije provođenje su bili ispunjeni uvjeti i u granicama ovlaštenja policijskih službenika. Pri tome iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant u postupku pred redovnim sudovima mogao da osporava zakonitost dokaza, što je i činio, pri čemu su redovni sudovi dali jasna, detaljna i logična obrazloženja u vezi s prihvatljivosti dokaza sa aspekta njihove zakonitosti.

31. U pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret (član 8. Zakona o javnom redu i miru RS), pri čemu su ocijenjeni dokazi obje strane u postupku, uz obrazloženje zbog čega apelantovi dokazi nisu mogli biti prihvaćeni. U tom pravcu je jasno navedeno da je sud, imajući u vidu apelantovo negiranje prekršaja tvrdnjom da je u vrijeme izvršenja bio na ljekarskom pregledu, od nadležne ljekarske ustanove zatražio podatke o vremenu pregleda pacijenta (apelanta) i dobio dva nepodudarna izvještaja, te ih doveo u vezu s vremenom počinjenja prekršaja i izveo zaključak u pogledu istinitosti navoda iz činjeničnog opisa prekršaja. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Osnovni sud osporenim rješenjem koje je potvrdio Okružni sud, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je Osnovni sud imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza, te da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

32. U pogledu navoda o nedostatku obrazloženja o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za svoje odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud ispitao sve žalbene navode apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Osnovnog suda iz prvostepenog rješenja i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom. U rješenju Okružnog suda su navedeni jasni i argumentirani razlozi u pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Okružnim sudom odnosila na apelantove tvrdnje o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnog prekršaja, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjenično-pravnih zaključaka Osnovnog suda od Okružnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Osnovni sud ocijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti. Pri tome Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

33. Stoga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o narušavanju garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

34. Ustavni sud zapaža da je apelant povredu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije utemeljio na navodima o nezakonitosti dokaza u okviru prava na pravično suđenje, konkretno da su osporena rješenja zasnovana na iskazima svjedoka – policijskih službenika koji su nedozvoljeno proveli posebne istraže radnje. Imajući u vidu prethodni zaključak u pogledu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okviru kog je, između ostalog, razmotreno i pitanje prikupljanja dokaza sa aspekta njihove zakonitosti, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su dali logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenja apelantove prekršajne odgovornosti iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru RS. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje prekršaja koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali odlukom na način koji je povoljniji za apelanta.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-396/19 (L. Č.) | Sudska praksa | Aktio