Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7474/18 („LD“ DOO Bijeljina)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7474/18

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7474/18, rješavajući apelaciju LD d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija LD d.o.o. Bijeljina.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 030334 18 Rev od 26. septembra 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant LD d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Blagiša Lukić, advokat iz Bijeljine, podnio je 15. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 030334 18 Rev od 26. septembra 2018. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 030334 17 Pž od 28. februara 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 030334 16 Ps od 19. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda, te učesnika u postupku Republika Srpska – Ministarstvo finansija – Poreska uprava – Područni centar Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Traženi odgovori su dostavljeni Ustavnom sudu u periodu od 10. aprila do 8. maja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 030334 16 Ps od 19. juna 2017. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tužene radi utvrđenja, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je neosnovano i nezakonito upisana zakonska hipoteka na nepokretnostima u apelantovoj susvojini, odnosno na nepokretnostima na kojima je uknjiženo pravo svojine na posebnom dijelu nepokretnosti bliže označenih u izreci presude KO Ugljevik, neodvojivo povezanih sa suvlasničkim dijelovima iste KO, a što je tužena dužna priznati i trpjeti da se izvrši brisanje zakonske hipoteke na predmetnim nepokretnostima u zemljišnim knjigama. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.100,00 KM.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da u trenutku zaključenja ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju (u daljnjem tekstu: ugovor o građenju) od 18. februara 2008. godine, zaključenog između a.d. „Građenje“ Ugljevik kao suinvestitora i izvođača (u daljnjem tekstu: „Građenje“), s jedne strane i apelanta kao suinvestitora, s druge strane, kojim je ugovoren završetak izgradnje stambeno-poslovnog objekta „Dječije obdanište“ u Ugljeviku, tj. završetak radova na navedenom stambeno-poslovnom objektu, o čijoj su gradnji 4. oktobra 2002. godine Skupština opštine Ugljevik (u daljnjem tekstu: Opština Ugljevik) kao udružilac i „Građenje“ kao izvođač radova zaključili ugovor o udruživanju sredstava i nastavak gradnje „Dječijeg obdaništa“, nije bila upisana zakonska hipoteka na nepokretnostima označenim u izreci presude; da je apelant bio savjestan partner koji je ispoštovao sve ugovorene obaveze; da su se sadašnji vanknjižni vlasnici i posjednici etažnih jedinica udružili s apelantom radi dovršetka stambenog objekta, te da je upis predmetne hipoteke na naznačenim nepokretnostima neosnovan s obzirom na to da su po završetku objekta „Dječije obdanište“ apelant, „Građenje“ i Opština Ugljevik izvršili diobu te nepokretnosti, pa da upisana hipoteka i dalje opterećuje etažne jedinice – stanove koji su nakon diobe pripale apelantu.

7. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je u toku postupka pred Okružnim privrednim sudom utvrđeno da je 4. oktobra 2002. godine, pod brojem 725/02, zaključen ugovor o udruživanju sredstava za nastavak izgradnje „Dječijeg obdaništa“ između Opštine Ugljevik kao naručioca i ,,Građenja“ kao izvođača radova. Nadalje je utvrđeno da je 18. februara 2008. godine zaključen Ugovor o građenju između „Građenja“ kao suinvestitora – izvođača i apelanta kao suinvestitora, čiji pravni osnov je Ugovor broj 725/02 od 4. februara 2002. godine. Članom 5 je ugovoreno da Opština Ugljevik na osnovu ulaganja dobija u svojinu i raspolaganje „cjelokupno prizemlje objekta koje je u naravi dječije obdanište“, dok je članom 6 izvršena podjela etažnih jedinica (stanova) koji će pripasti svakom od ugovarača posebno (apelantu je pripalo sedam stanova na I spratu, tri stana na II spratu i sedam stanova na III spratu, različitih površina (od 57,31 m² do 73,27 m²). Članom 10 je ugovoreno da su stranke saglasne da izvođač odmah započne nastavak radova i dobijena novčana sredstva „odmah i isključivo angažuje u svrhu nastavka gradnje“ i radove završi po sistemu „ključ u ruke“ najkasnije do 31. jula 2008. godine. Dalje je utvrđeno da je u z.k. ul. broj 1633 KO Ugljevik na k.č. broj 688/3 (pravo raspolaganja u ,,A“ listu upisano na Opštinu Ugljevik, a u ,,B“ listu pravo korišćenja radi građenja na „Građenje“) upisana 29. januara 2009. godine zakonska hipoteka na osnovu rješenja tužene iz 2005. i 2006. godine i sporazuma o načinu ispunjenja dospjelih poreskih obaveza od 1. oktobra 2007. godine radi naplate poreskih obaveza ukupnog duga u iznosu od 763.127,60 KM i zakonske kamate sve do konačne uplate u korist Republike Srpske. Nadalje, utvrđeno je da je 9. decembra 2010. godine izvršena notarska ovjera ugovora o zajedničkoj izgradnji i fizičkoj diobi nepokretnosti između Opštine Ugljevik, „Građenja“ i apelanta tako što je na stranici 5 ugovora individualno određeno koji stanovi pripadaju u posjed i svojinu sa 1/1 dijela apelantu (18 stanova). Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Ugljevik od 5. aprila 2011. godine izdato je odobrenje za upotrebu za stambeno-poslovni objekat „Obdanište“. Stanovi koji su po ugovoru od 9. decembra 2010. godine pripali apelantu, kao zasebne etažne jedinice, upisani su u zemljišno-knjižne uloške označene kao u izreci presude, na osnovu rješenja Zemljišnoknjižne kancelarije područne jedinice Ugljevik od 17. novembra 2014. godine. Tim rješenjem je izvršena uknjižba objekta i uknjižba prava svojine na pojedinim etažnim jedinicama u korist Opštine Ugljevik, apelanta i „Građenja“, brisana je hipoteka u apelantovu korist, a hipoteka – zakonska hipoteka i dalje je ostala upisana na svim nepokretnostima u zemljišnoknjižnom tijelu.

8. Okružni privredni sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o tzv. brisovnoj tužbi u smislu člana 184 Zakona o stvarnim pravima, pri čemu je apelant svoj zahtjev zasnivao na tvrdnji da u trenutku zaključenja ugovora od 18. februara 2008. godine nije bila upisana zakonska hipoteka na k.č. broj 688/3 iz zk. ul. broj 1633 KO Ugljevik u korist tužene, zbog čega se hipoteka ne može odnositi na etažne jedinice koje su ugovorom od 18. februara 2008. godine i diobnim ugovorom od 9. decembra 2010. godine pripale u apelantovu isključivu svojinu.

9. Okružni privredni sud je istakao da je hipoteka, kao i svako založno pravo, akcesorne prirode i da onaj ko pribavlja tražbinu pribavlja i hipoteku, pa slijedom toga ako hipotekarno dobro bude podijeljeno, svaki dio odgovara za cio dug, a ako bi bila podijeljena tražbina, za svaki njen dio odgovara založeno dobro u cjelini. Cijeneći da je hipoteka upisana na odgovarajućim nepokretnostima zbog duga poreskog dužnika „Građenje“ prije diobe hipotekovanih nepokretnosti između apelanta, Opštine Ugljevik i „Građenja“, tj. diobe zgrade izgrađene na parceli na kojoj je „Građenje“ imalo upisano pravo korišćenja radi građenja, odbio je tužbeni zahtjev.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 030334 17 Pž od 28. februara 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. Viši privredni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Okružnog suda. Viši privredni sud je smatrao da u slučaju kada je hipoteka upisana na zemljištu, tada se ona „proširuje i na sve dijelove zemljišta“, pa ukoliko se na hipotekom opterećenom zemljištu „podigne zgrada“, hipoteka se po principu „solo cedit“, proširuje i na zgradu, što proizlazi iz odredbe člana 140 Zakona o stvarnim pravima. Pri tome, Viši privredni sud je zaključio da nije od značaja ko je „vlasnik etažnih jedinica u zgradi koja predstavlja jedinstvo sa zemljištem i dijeli pravnu sudbinu zemljišta“ kada je u pitanju hipoteka.

12. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

13. Odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv presude Višeg privrednog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 030334 18 Rev od 26. septembra 2018. godine kojom je apelantovu reviziju odbio.

14. Vrhovni sud je takođe istakao da je založno pravo stvarno pravo na tuđem objektu, a hipoteka je založno pravo na nepokretnosti. Dalje je istaknuto da je odredbom člana 344 stav 2 Zakona o stvarnim pravima propisano da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava. U vrijeme zasnivanja osporene hipoteke (29. januara 2009. godine) na snazi je bio Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je odredbom člana 61 stav 2 propisivao da pravo zaloge nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona, a odredbom člana 63 stav 1 da je hipoteka založno pravo na nepokretnosti, koje se odnosi na cijelu nepokretnost, njene plodove dok su neodvojeni, kao i na njene druge sastavne dijelove i pripatke (stav 2). Založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanja povjerioca do punog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti (nedjeljivost hipoteke – stav 4). Zakonski osnov za prestanak hipoteke taksativno je određen odredbama člana 68 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Iz navedenih odredbi Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i pravne prirode hipoteke kao založnog prava slijedi da se hipoteka uvijek odnosi na određeno potraživanje i određenu nepokretnost, pa promjena vlasnika opterećene nepokretnosti, kao ni činjenica da je na opterećenoj nepokretnosti, nakon upisa hipoteke u javnu evidenciju, podignuta zgrada (sa ili bez pribavljenog odobrenja za gradnju), nije pravno relevantna jer je podignuta građevina sastavni dio zemljišta i hipoteka koja opterećuje zemljište proteže se i na zgradu.

15. Dalje je navedeno da je za hipotekarnog povjerioca bitna njegova savjesnost, tj. da u momentu zasnivanja hipoteke ima za to valjan pravni osnov, da je založena nepokretnost upisana u javnu knjigu i da je dužnik nosilac prava svojine (u konkretnom slučaju nosilac prava trajnog korišćenja radi gradnje). Pravni osnov zasnivanja i upisa hipoteke, kako je dalje naveo Vrhovni sud, izvire iz samog zakona (član 67 stav 1 tada važećeg Zakona o Poreskoj upravi), a nesporna je činjenica, koju potvrđuju izvedeni dokazi, da je u momentu upisa zakonske hipoteke (29. januara 2009. godine), u zk. ul. broj 1633 KO Ugljevik pravo raspolaganja u ,,A“ listu bilo upisano na Opštinu Ugljevik, a u ,,B“ listu pravo korišćenja radi građenja na „Građenje”, koji je i bio poreski dužnik. Uknjižba apelantove susvojine na tačno određenim etažnim jedinicama (čija je identifikacija navedena u izreci prvostepene presude) izvršena je 17. novembra 2014. godine na osnovu Prijavnog lista od 27. jula 2011. godine, Rješenja o upotrebi objekta od 5. aprila 2011. godine i Ugovora od 9. decembra 2010. godine.

16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove revizione navode da se hipoteka mogla upisati samo na etažnim jedinicama „Građenja”, ali ne i na njegovim etažnim jedinicama. Sama za sebe, činjenica da su ugovarači („Građenje” i apelant) članom 6 ugovora od 18. februara 2008. godine izvršili između sebe raspodjelu etažnih jedinica ne dovodi u pitanje pravnu valjanost upisane hipoteke. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju od 18. februara 2008. godine zgrada kao građevinski objekat nije bila upisana u javni registar nepokretnosti, dakle ni njene etažne jedinice kao zasebne stambene jedinice, sve do donošenja rješenja Zemljišnoknjižne kancelarije područne jedinice Ugljevik od 17. novembra 2014. godine.

17. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant u suštini tvrdi da je tim ugovorom postao vanknjižni vlasnik, ali to svoje pravo nije zaštitio zabilježbom spora prije upisa hipoteke (29. januara 2009. godine), u kom slučaju bi hipotekarni povjerilac preuzeo rizik da izgubi hipoteku. Vrhovni sud je smatrao da se ne može prihvatiti apelantov stav da je „stekao nepokretnost prije uknjižbe hipoteke” jer zaključenje pravnog posla, odnosno sam ugovor ne dovodi do prenošenja prava svojine s pravnog prethodnika na pravnog sljednika, budući da je za to potrebno ostvarenje još jednog uslova, a to je odgovarajući upis u javnu knjigu (član 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno član 53 stav 1 sada važećeg Zakona o stvarnim pravima).

18. Takođe, istaknuto je da, iako apelant tvrdi da je stanove kao posebne etažne jedinice (navedene u izreci presude) prodao trećim licima i da zato ne mogu biti opterećeni hipotekom, on nije dokazivao da je ta prodaja izvršena i da su kupoprodajni ugovori između tužioca i trećih lica, vezano za svaki stan kao zasebnu etažnu jedinicu, u cijelosti realizovani prije upisa hipoteke.

19. Konačno, istaknuto je da se apelant prvi put u reviziji pozvao na zapisnik o primopredaji ključeva za stanove u zgradi „Dječije obdanište“ od 14. novembra 2008. godine, kao dokaz da je prije zasnivanja hipoteke između njega i hipotekarnog dužnika izvršena „činidba u pretežitom dijelu“, na način da je apelant „ušao u posjed” stanova koji mu pripadaju. Ovaj dokaz apelant nije predlagao tokom postupka pred prvostepenim sudom, niti se na njega pozivao u žalbi, mada je očigledno da se radi o dokazu s kojim je bio upoznat i koji je mogao blagovremeno predložiti. Odredbom člana 242 Zakona o parničnom postupku propisano je da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom, što ovdje nije slučaj.

IV.Apelacija

20. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. U vezi s tim, apelant tvrdi da je na osnovu valjanog pravnog posla, ugovora od 18. februara 2008. godine kojim su ugovarači, „Građenje” Ugljevik i apelant izvršili između sebe raspodjelu etažnih jedinica, stekao pravo svojine na tim etažnim jedinicama – stanovima prije nego što je uspostavljena zakonska hipoteka u korist tužene. Naime, članom 6 pomenutog ugovora regulisano je šta ko od ugovarača dobija, odnosno precizno su navedene etažne jedinice koje su pripale apelantu. U to vrijeme na snazi je bio Zakon o prometu nepokretnosti, koji je članom 9 regulisao da su punovažni i ugovori koji nisu sudski ovjereni, pod uslovima iz navedenog člana, koji su u konkretnom slučaju ispunjeni, pa predmetni stanovi ne mogu biti predmet hipoteke koja je uspostavljena radi obezbjeđenja namirenja novčanih potraživanja tužene jer nije svojina dužnika. Naime, Rješenjem broj 02/3 - 04 - 360 - 111/08 od 25. novembra 2008. godine data je upotrebna dozvola za stambeni dio objekta, dok su kupci stanove kupili iste godine, i to prije pomenutog rješenja. Dakle, pored ugovora o kupovini iz 2008. godine, doneseno je i rješenje o upotrebnoj dozvoli za stambeni dio nepokretnosti, što sve čini, imajući u vidu ranije pomenuti član 6 ugovora od 18. februara 2008. godine o diobi stambenih jedinica, da su svi kupci savjesni sticaoci svojine znatno prije upisa zakonske hipoteke.

22. U podnesku od 23. marta 2020. godine apelant je ukazao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2326/18. Takođe je naveo da je Okružni sud u Bijeljini usvojio tužbeni zahtjev u aktuelnom činjeničnom stanju za tužioce u istoj pravnoj stvari u kojoj je stranka i apelant u drugom postupku, koji je predmet aktuelne apelacije, te je ta presuda Okružnog suda pravosnažna, a sud se pozvao na AP 2326/18. U navedenoj presudi Okružnog suda je izraženo pravno shvatanje da je apelant u pravu u pogledu brisanja zakonske hipoteke, ukoliko je prije njene zabilježbe imao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine. U konkretnom slučaju, egzistira identična situacija s obzirom na to da je apelant u ovom slučaju, takođe, imao valjan pravni osnov, ugovor o udruživanju sredstava i rada za izgradnju. Apelant ponovo ukazuje da je ugovor sačinjen u pisanoj formi 18. februara 2008. godine i potpisan od ugovarača, da je predmetnim ugovorom izvršena čak i dioba etažnih jedinica između suinvestitora i određeno šta kome pripada, te da ugovor predstavlja valjan pravni osnov shodno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti koji je važio u vrijeme njegovog zaključenja. Zakonska hipoteka čije se brisanje traži uspostavljena je tek kasnije, što se zaključuje iz takođe priloženih zk. izvadaka od 9. juna 2008. godine, u kojem hipoteke nema, te od 13. avgusta 2010. godine, iz koga se vidi kada je izvršena zabilježba zakonske hipoteke.

Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud, te tužena su u odgovoru na apelaciju istakli da su u postupku primijenjene relevantne zakonske odredbe na način koji nije u suprotnosti s Ustavom i Evropskom konvencijom, iz čega slijedi da su apelantovi navodi neosnovani.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje svojine Član 23.

(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. (...)

1.1. Sticanje na osnovu pravnog posla Sticanje uknjižbom Član 53.

(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.

(...)

Osnivanje zakonskog založnog prava Član 152.

(1)Zakonsko založno pravo osniva se prema odredbama predviđenim posebnim zakonom.

(2)Zakonsko založno pravo na nepokretnosti upisat će se u javnu evidenciju na zahtjev založnog povjerioca.

Dejstvo zakona Član 344.

[...] (2) Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.

25. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

26. Zakon o Poreskoj upravi RS („Službeni glasnik RS“ br. 112/07 – prečišćeni tekst, 22/08 – ispravka i 34/09) u relevantnom dijelu glasi:

Zakonska hipoteka Član 68. (raniji član 67.)

(1) Ako obveznik ne plati obavezu koju je utvrdila PU u roku određenom u rješenju o utvrđivanju obaveze, uspostavlja se zakonska hipoteka na imovini i imovinskim pravima obveznika u korist PU radi izmirivanja obaveze.

(2) Zakonska hipoteka nastaje od dana njenog uknjiženja i traje do izmirenja obaveze ili poništenja rješenja o utvrđivanju obaveze.

(3) Organizaciona jedinica PU koja je izvršila utvrđivanje obaveze ili je odgovorna za naplatu neplaćene obaveze, u skladu sa pravilima koje utvrdi PU, uknjižiće zakonsku hipoteku na imovini obveznika kod nadležnog organa.

(4) PU ima obavezu i pravo da sudskim putem naplati hipoteku.

(5) PU će u roku od dva radna dana nakon izmirenja obaveze i u skladu sa pravilima utvrđenim od strane PU podnijeti zahtjev za brisanje hipoteke.

27. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 63.

Radi obezbeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloge u korist poverioca (hipoteka) koji je ovlašćen, na način predviđen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti te nepokretnosti pre poverilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega, bez obzira na promenu vlasnika opterećene nepokretnosti.

Hipoteka se odnosi na celu nepokretnost, na njene plodove dok su neodvojeni, kao i na druge njene sastavne delove i pripatke.

(…) Založena nepokretnost u celini obezbeđuje potraživanje poverioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podelu nepokretnosti (nedeljivost hipoteke).

Član 64. stav 2.

Na osnovu zakona hipoteka se stiče u trenutku kada su ispunjeni uslovi određeni zakonom VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 030334 18 Rev od 26. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu;

Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

34. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant u suštini smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu jer su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je neosnovano i nezakonito upisana zakonska hipoteka na predmetnim nepokretnostima, pri čemu je apelant svoj zahtjev zasnivao na tvrdnji da u trenutku zaključenja ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju (ugovor o građenju) od 18. februara 2008. godine, zaključenog između „Građenje“ Ugljevik kao suinvestitora i izvođača s jedne strane i apelanta kao suinvestitora s druge strane, nije bila upisana zakonska hipoteka na zemljištu u korist tužene, zbog čega se hipoteka ne može odnositi na etažne jedinice koje su mu pripale ugovorom od 18. februara 2008. godine.

35. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmet u kojem je (nakon što je pokrenut izvršni postupak na stanu na kojem apelantkinja nije imala upisano pravo svojine u javnim evidencijama, ali je imala zaključen pravno valjan ugovor o kupoprodaji, posjed stana, plaćen porez na promet nepokretnosti, te podnesen zahtjev za uknjižbu itd.) sporno pitanje bilo da li je takav stan, koji se u javnim evidencijama još uvijek vodio na prodavcu, mogao biti predmet izvršenja radi namirenja duga koji je prodavac imao prema trećem licu, a da se pri tome na apelanta ne stavi „pretjeran teret“ koji je suprotan stavu 2 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine, st. 60–88, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud je u citiranom predmetu, nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja, zaključio: „Miješanje u apelantkinjino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelantkinju stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnog stana.“ Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naveo „da se iz relevantnih okolnosti tog slučaja ne može izvesti zaključak da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku“. Ovo posebno, kako je naglasio Ustavni sud u citiranom predmetu, „imajući u vidu da je apelantkinja u postupku pred redovnim sudovima tvrdila da je predmetni stan i njen jedini dom, a koju činjenicu su redovni sudovi ocijenili bez značaja jer apelantkinja na osnovu ugovora o kupoprodaji nije stekla pravo svojine upisom u odgovarajući registar, pri tome potpuno zanemarivši nespornu činjenicu da je na osnovu valjanog pravnog posla u posjedu predmetnog stana, kao i da ovo njeno pravo nije prestalo ni zabilježbom rješenja o izvršenju“ (op. cit. AP 2326/18, st. 84 i 85).

37. Dakle, Ustavni sud je u citiranom predmetu, sprovodeći test prava na imovinu, zaključio da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti tog predmeta jer se nisu bavili pitanjem proporcionalnosti u konkretnom slučaju i da stoga miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu, iako zakonito i u javnom interesu, nije bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen apelantov tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je zakonska hipoteka na predmetnim nepokretnostima ustanovljena prije nego što je apelant stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti. Iako se u konkretnom slučaju ne radi o izvršnom postupku, imajući u vidu pravnu prirodu hipoteke zbog čijeg se namirenja u konačnici i pokreće izvršni postupak, kao i obavezu tužene propisanu članom 68 stav 4 Zakona o Poreskoj upravi Republike Srpske da sudskim putem naplati hipoteku, Ustavni sud smatra da se stavovi izraženi u citiranoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 mogu, mutatis mutandis, primijeniti i u konkretnoj pravnoj situaciji.

39. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbili apelantov tužbeni zahtjev s obrazloženjem prvostepenog suda da je zakonska hipoteka upisana 29. januara 2009. godine na osnovu rješenja tužene iz 2005. i 2006. godine i sporazuma o načinu ispunjenja dospjelih poreskih obaveza od 1. oktobra 2007. godine radi naplate poreskih obaveza poreskog dužnika „Građenje“ u iznosu od 763.127,60 KM i zakonske kamate sve do konačne uplate u korist Republike Srpske, a da je na osnovu rješenja Zemljišnoknjižne kancelarije područne jedinice Ugljevik od 17. novembra 2014. godine izvršena uknjižba objekta i uknjižba prava svojine na pojedinim etažnim jedinicama, pa kako je zakonska hipoteka upisana prije diobe hipotekovanih nepokretnosti između apelanta i ostalih udružilaca sredstava hipoteka je zakonito upisana. Drugostepeni sud je, potvrđujući prvostepenu presudu, dodao da nije od značaja ko je „vlasnik etažnih jedinica u zgradi koja predstavlja jedinstvo sa zemljištem i dijeli pravnu sudbinu zemljišta“ kada je u pitanju hipoteka. Revizioni sud je, odbijajući apelantovu reviziju, istakao kako iz pravne prirode hipoteke kao založnog prava slijedi da se hipoteka uvijek odnosi na određeno potraživanje i određenu nepokretnost, pa promjena vlasnika opterećene nepokretnosti, kao ni činjenica da je na opterećenoj nepokretnosti, nakon upisa hipoteke u javnu evidenciju, podignuta zgrada (sa ili bez pribavljenog odobrenja za gradnju), nije pravno relevantna jer je podignuta građevina sastavni dio zemljišta i hipoteka koja opterećuje zemljište proteže se i na zgradu. Zatim, da je za hipotekarnog povjerioca bitna njegova savjesnost, tj. da u momentu zasnivanja hipoteke ima za to valjan pravni osnov, da je založena nepokretnost upisana u javnu knjigu i da je dužnik nosilac prava svojine (u konkretnom slučaju nosilac prava trajnog korišćenja radi gradnje), a u vrijeme upisa zakonske hipoteke 29. januara 2009. godine u ,,B“ listu pravo korišćenja radi građenja bilo je upisano u korist pravnog subjekta „Građenje”, koji je i bio poreski dužnik. Uknjižba apelantove susvojine na tačno određenim etažnim jedinicama izvršena je 17. novembra 2014. godine, pa činjenica da su ugovarači („Građenje” i apelant) članom 6 ugovora od 18. februara 2008. godine izvršili između sebe raspodjelu etažnih jedinica ne dovodi u pitanje pravnu valjanost upisane hipoteke jer u vrijeme zaključenja ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju od 18. februara 2008. godine zgrada kao građevinski objekat nije bila upisana u javni registar nepokretnosti, dakle ni njene etažne jedinice kao zasebne stambene jedinice, sve do donošenja Rješenja Zemljišnoknjižne kancelarije područne jedinice Ugljevik od 17. novembra 2014. godine. Vrhovni sud je istakao da apelant u suštini tvrdi da je tim ugovorom postao vanknjižni vlasnik, ali to svoje pravo nije zaštitio zabilježbom spora prije upisa hipoteke (29. januara 2009. godine), u kojem slučaju bi hipotekarni povjerilac preuzeo rizik da izgubi hipoteku, a s druge strane za sticanje prava svojine neophodan je upis u zemljišne knjige. Apelantovo pozivanje na zapisnik o primopredaji ključeva za stanove u zgradi „Dječije obdanište“ od 14. novembra 2008. godine kao dokaz da je prije zasnivanja hipoteke između apelanta i hipotekarnog dužnika izvršena „činidba u pretežitom dijelu“ na način da je apelant „ušao u posjed” stanova koji mu pripadaju Vrhovni sud nije prihvatio obrazlažući da ovaj dokaz apelant nije predlagao tokom postupka pred prvostepenim sudom, niti se na njega pozivao u žalbi, mada je očigledno da se radi o dokazu sa kojim je bio upoznat i koji je mogao blagovremeno predložiti.

40. S obzirom na to da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je zakonska hipoteka na predmetnim nepokretnostima ustanovljena prije nego što je apelant stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti, proizlazi da osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je potrebno ispitati da li je u konkretnom slučaju miješanje bilo predviđeno zakonom, u službi zakonitog cilja u javnom interesu, te proporcionalno radi uspostavljanja pravične ravnoteže između prava pojedinca i opšteg javnog interesa.

41. Ustavni sud će u nastavku obrazloženja ispitati da li je miješanje u apelantovu imovinu zasnovano na zakonu. Kao što proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, Vrhovni sud je odredbe člana 63 st. 1, 2 i 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja osporene hipoteke (29. januara 2009. godine) primijenio i tumačio isključivo na način da je cijenio da li se apelant nakon zasnivanja hipoteke uknjižio kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nepokretnosti, dok je potpuno zanemario da li je apelant prije zasnivanja hipoteke stekao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Ustavni sud nadalje podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao i predmet (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 772/19 od 17. decembra 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je apelant ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti zaključio prije pokretanja izvršnog postupka, u kojem je Ustavni sud utvrdio da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno na osnovu zakona, te je ukinuo osporenu odluku i predmet vratio sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci je istaknuto, između ostalog, da bi, prema mišljenju Ustavnog suda, samo u slučaju da je apelant tokom izvršnog postupka stekao imovinu (predmetne nepokretnosti) primjena odredaba člana 72 stav 3 ZIP-a, na način kako su to uradili redovni sudovi u konkretnom slučaju, bila u skladu s pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, ovdje je, kako je obrazložio Ustavni sud, nesporno da je apelant ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti zaključio 24. novembra 2005. godine, a da je izvršni postupak pokrenut tek 24. maja 2010. godine. Dakle, apelant je znatno prije pokretanja izvršnog postupka stekao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (potpisao i ovjerio kupoprodajni ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu, ušao u posjed predmetnih nepokretnosti, dobio rješenje nadležnog organa da nije obavezan izvršiti uplatu poreza na promet nepokretnosti itd.), a tu činjenicu su redovni sudovi zanemarili u osporenim odlukama. Pojam imovine iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju je znatno širi nego što smatraju redovni sudovi u ovom slučaju. Činjenica da apelant prije pokretanja izvršnog postupka nije postao vlasnik predmetnih nepokretnosti na način propisan relevantnim zakonima ne daje pravo redovnim sudovima da smatraju da apelant ne posjeduje imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i dozvole da, u konačnici, apelant može izgubiti svoju imovinu zbog duga koji njegov prodavac ima prema trećem licu samo iz razloga što se nije na vrijeme uknjižio kao zemljišnoknjižni vlasnik. Da bi se poštovalo pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odredbe člana 72 stav 3 ZIP-a bi se trebale shvatiti tako da nema smetnji za nastavak izvršnog postupka, samo ako tokom izvršnog postupka dođe do promjene titulara imovine. Stoga je Ustavni sud u navedenom predmetu smatrao da miješanje u imovinu nije izvršeno na osnovu zakona, tj. suprotno odredbama člana 72 stav 3 ZIP-a, kao i da je taj predmet nešto drugačiji od predmeta u kom je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine i da stoga nije potrebno dalje ispitivati da li je miješanje u imovinu izvršeno u skladu s javnim interesom i da li je na apelanta stavljen pretjeran teret. (vidi AP 772/19 st. 39 i 40). Ovu praksu je Ustavni sud slijedio i u predmetu AP 588/20 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 588/20 od 20. maja 2020. godine, st. 34 i 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Dovodeći u vezu navedeno s okolnostima konkretnog predmeta, prema mišljenju Ustavnog suda, samo u slučaju da je apelant stekao imovinu (predmetne nepokretnosti – stanove) nakon zasnivanja hipoteke, primjena odredaba člana 63 st. 1, 2 i 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, na način kako je to uradio Vrhovni sud u konkretnom slučaju, bila bi u skladu s pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelant kao suinvestitor i „Građenje“ (poreski dužnik) kao suinvestitor – izvođač 18. februara 2008. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju (ugovor o građenju), navedenim ugovorom izvršena je podjela etažnih jedinica (stanova) koji će pripasti svakom od ugovarača posebno, te je ugovoreno da se radovi izvrše po sistemu „ključ u ruke“ najkasnije do 31. jula 2008. godine. Ustavni sud dalje zapaža da iz Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Ugljevik broj 02/3 - 04 - 360 - 111/08 od 25. novembra 2008. godine proizlazi da je data upotrebna dozvola za stambeni dio objekta. Ovo rješenje je apelant dostavio uz apelaciju, a u prvostepenoj presudi je ono samo pomenuto bez navođenja njegovog sadržaja. Konačno, Ustavni sud ne može zanemariti ni zapisnik o primopredaji ključeva za predmetne stanove od 14. novembra 2008. godine, iako se apelant na navedeni dokaz pozvao tek u reviziji jer iz cjelokupnog postupka proizlazi da je apelant tokom cijelog postupka tvrdio da je prije zasnivanja hipoteke između njega i hipotekarnog dužnika izvršen ugovor od 18. februara 2008. godine, i da je „ušao u posjed” stanova koji mu pripadaju prema tom ugovoru, a ta činjenica nije ni osporavana. Dakle, apelant je prije zasnivanja zakonske hipoteke u korist tužene zbog poreskog duga a.d. „Građenje“ kao savjestan sticalac stekao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, a tu činjenicu su redovni sudovi zanemarili u osporenim odlukama. Pojam imovine iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju je, kao što je već rečeno, znatno širi nego što smatraju redovni sudovi u ovom slučaju. Činjenica da apelant kao savjestan sticalac prije zasnivanja hipoteke nije formalnopravno postao vlasnik predmetnih nepokretnosti samom uknjižbom prava svojine u zemljišnim knjigama, iako je stekao valjan pravni osnov prije zasnivanja hipoteke, ne može rezultirati na način da redovni sudovi zauzmu stav da apelant ne posjeduje imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čak dovede do mogućnosti gubitka te imovine zbog duga koji njegov saugovarač ima prema trećem licu, u konkretnom slučaju tuženoj.

45. Naime, kao što je već rečeno, redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je zakonska hipoteka upisana prije nego je apelant postao vlasnik predmetnih nepokretnosti, računajući samo datum uknjižbe prava svojine u apelantovu korist, pri čemu su smatrali irelevantnim činjenice da je apelant ugovor o građenju zaključio prije upisa hipoteke i čak prema zapisniku ušao u posjed predmetnih nepokretnosti, te stavljajući mu na teret što nakon zaključivanja ugovora o građenju, a prije upisa hipoteke, nije izvršio upis zabilježbe spora. Ustavni sud neće ovom prilikom elaborirati stav redovnih sudova prema kojem je tužena bila savjesna iako je donijela rješenja po osnovu kojih je upisana sporna zakonska hipoteka 2005. i 2006. godine, a sporazum s dužnikom postigla 2007. godine da bi zakonsku hipoteku upisala tek 2009. godine o čemu apelant niti je mogao niti morao znati jer u vrijeme kada je apelant zaključio ugovor o građenju zakonska hipoteka nije bila upisana na zemljištu na kojem je sagrađena zgrada u kojoj je apelant 2008. godine sufinansirao izgradnju i već tada diobom dobio predmetne stanove. Ustavni sud neće davati ni ocjenu obrazloženja redovnih sudova kakvu je zabilježbu spora apelant trebao upisati u zemljišne knjige nakon zaključenja ugovora o građenju zaključenog jednu godinu dana prije upisa zakonske hipoteke i u situaciji kada nije bilo nikakvog spora.

46. Ustavni sud smatra iznimno značajnim u konkretnom slučaju činjenicu da su redovni sudovi imali u vidu samo to da se apelant nije uknjižio u javnim knjigama kao vlasnik predmetnih nepokretnosti prije upisa zakonske hipoteke. Međutim, istovremeno redovni sudovi nisu imali u vidu činjenicu da se apelant objektivno nije mogao upisati u zemljišne knjige prije upisa zakonske hipoteke koja je upisana 29. januara 2009. godine. Naime, bez obzira što je apelant zaključio ugovor o građenju 18. februara 2008. godine i iste godine isplatio ugovorenu cijenu i ušao u posjed predmetnih stanova, redovni sudovi su, čini se, zanemarili činjenicu da je stambeno-poslovna zgrada u kojoj su i predmetni stanovi kao kompletna zgrada dobila odobrenje za upotrebu 5. aprila 2011. godine, a, kao što su i sami redovni sudovi utvrdili, sama zgrada kao građevinski objekat nije bila upisana u javni registar nepokretnosti sve do donošenja rješenja Zemljišnoknjižne kancelarije područne jedinice Ugljevik od 17. novembra 2014. godine, pa tako ni njene etažne jedinice kao zasebne stambene jedinice, jer je apsolutno nemoguće upisati etažne jedinice prije upisa same zgrade u kojoj se one nalaze. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant prije upisa zakonske hipoteke stekao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim stanovima i da je stekao pravo svojine upisom u zemljišne knjige odmah nakon što je to bilo objektivno moguće imajući u vidu da je to učinio isti dan nakon upisa same zgrade u kojoj se nalaze predmetni stanovi, a pogotovo da je stekao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Imajući u vidu sve izneseno, proizlazi da primjena odredaba člana 63 st. 1, 2 i 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima u konkretnom slučaju nije ostvarila svoj ratio legis. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, promjena vlasnika se nije dogodila na opterećenoj nepokretnosti, već je apelant prije opterećivanja zemljišta ispod zgrade u kojoj su izgrađeni predmetni stanovi upisom zakonske hipoteke postao titular imovine koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa se na njega ne primjenjuje pravilo da se hipoteka odnosi na cijelu nepokretnost, niti pravilo o nedjeljivosti hipoteke, niti su u trenutku kada je zakonska hipoteka upisana bili ispunjeni svi uslovi određeni zakonom za sticanje hipoteke u odnosu na apelanta, budući da apelant nije bio dužnik tužene, niti je njegov saugovarač koji jeste bio poreski dužnik bio vlasnik na cijeloj nepokretnosti koja je predmet upisa zakonske hipoteke.

48. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u imovinu nije izvršeno na osnovu zakona, tj. izvršeno je protivno odredbama člana 63 st. 1, 2 i 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno miješanje u apelantovu imovinu ne ispunjava kriterijum zakonitosti miješanja, te stoga nije potrebno dalje ispitivati da li je miješanje u imovinu izvršeno u skladu s javnim interesom i da li je na apelanta stavljen pretjeran teret.

49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

50. S obzirom na utvrđenu povredu apelantovog prava na imovinu, kao i vraćanje predmeta Vrhovnom sudu s nalogom da donese novu odluku u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su u konkretnom slučaju redovni sudovi zanemarili da je apelant stekao imovinu – dio predmetne nepokretnosti u kojem su sadržani stanovi na osnovu ugovora o udruživanju sredstava radi građenja (ugovora o građenju) prije zasnivanja hipoteke u korist tužene zbog duga apelantovog saugovarača.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7474/18 („LD“ DOO Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio