Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-159/19 (U. S. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-159/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 159/19, rješavajući apelaciju Uroša Stevanovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Uroša Stevanovića, Slavice Radojčić, Zorana Simakovića, Duška Mikerevića, Čede Starčevića, Bože Božanovića, Bore Pašalića i Bože Pašalića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 009922 13 Gž od 28. maja 2013. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Uroš Stevanović iz Osječana Gornjih, Slavica Radojčić iz Doboja, Zoran Simaković iz Doboja, Duško Mikerević iz Čivčija Bukovačkih, Čedo Starčević iz Zarječe, Božo Božanović iz Doboja, Boro Pašalić iz Glogovice i Božo Pašalić iz Grabovice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 10. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 009922 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 009922 13 Gž od 28. maja 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1112/12 od 23. decembra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3502/13 koju su apelanti podnijeli 8. avgusta 2013. godine protiv Presude Okružnog suda broj 85 0 P 009922 13 Gž od 28. maja 2013. godine jer su apelanti protiv navedene presude Okružnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su dužni da na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8a) Ostale odluke, navedu i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i ,,Hemoprodukta“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 25. odnosno 28. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i tužilac su u periodu od 29. septembra do 5. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) dostavio je traženu dokumentaciju 22. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Osnovnog suda broj RS-288/04 od 19. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-569/05 od 1. marta 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezan tužilac da apelantima isplati određene novčane iznose na ime plate, regresa za godišnji odmor, otpremnine i dodatka na platu za predsjednika sindikata, te zakonske zatezne kamate.

7. Postupajući po tužiočevoj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1258/06 od 12. juna 2008. godine kojom je usvojio tužiočevu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Okružnog suda broj Gž-569/05 od 1. marta 2006. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje Okružnom sudu.

8. U ponovnom postupku Okružni sud je donio Presudu broj 013 0 Gž 08 000 409 od 7. oktobra 2008. godine (u daljnjem tekstu: presuda iz 2008. godine) kojom je odbio žalbu apelanata, dok je tužiočevu žalbu djelimično uvažio i preinačio Presudu Osnovnog suda broj Rs-288/04 od 19. maja 2005. godine, te je svojom odlukom smanjio dosuđene naknade razlike plata i drugih potraživanja apelanata, sve bliže precizirano u izreci te presude.

9. U međuvremenu, nakon što je Presuda Osnovnog suda broj Rs-288/04 od 19. maja 2005. godine postala pravosnažna, apelanti su pokrenuli postupak prinudnog izvršenja protiv tužioca na njegovim nepokretnostima i pokretninama i u izvršnom postupku se namirili za svoja potraživanja, nakon čega je Osnovni sud rješenjem od 29. januara 2007. godine obustavio postupak izvršenja i ukinuo sve do tada sprovedene izvršne radnje. Postupak okončan osporenom odlukom

10. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 009922 09 P od 27. decembra 2012. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelanti isplate određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te obavezan tužilac da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac u tužbi naveo da su se apelanti neosnovano obogatili za određene novčane iznose isplaćene u izvršnom postupku po prvostepenoj Presudi Osnovnog suda broj Rs-288/04 od 19. maja 2005. godine u odnosu na utvrđene i dosuđene iznose po presudi Okružnog suda iz 2008. godine, zbog čega smatra da su apelanti obavezni da vrate ono što su više primili po presudama koje su naknadno ukinute i preinačene. Dalje je naveo da je među parničnim strankama sporan pravni osnov potraživanja tužioca i visina tužbenog zahtjeva, te da li je pravno valjano zastupanje Drage Tomanića, kao direktora tužioca, koji je dao punomoć advokatu Dževadu Hrnjiću za zastupanje u predmetnom postupku s obzirom na to da je dao ostavku na tu funkciju.

12. Osnovni sud je citirao odredbe čl. 210 i 213 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te zaključio da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za smatranje da se na strani apelanata radi o sticanju bez osnova shodno odredbi člana 210 ZOO. U vezi s tim obrazložio je da je tužilac apelantima isplatio potraživanja iz radnog odnosa, koja apelantima pripadaju kao njihova prava u skladu s odredbama Zakona o radu, pa se u predmetnom slučaju ne može raditi o isplatama tužioca bez pravnog osnova, nego o ispunjenju obaveze tužioca kao poslodavca prema apelantima kao svojim radnicima. Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da apelanti nisu blagovremeno podnijeli tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa za cijeli sporni period, očekujući da će tužilac ispuniti svoje obaveze iz ugovora o radu i isplatiti im zarađene plate i druge naknade. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeno ne znači da apelanti nemaju pravo na te naknade, već da su samo izgubili pravo da putem suda zahtijevaju njihovu isplatu, te se tužiočeva obaveza da apelantima plati naknade iz radnog odnosa pretvorila u prirodnu obligaciju, za koju dužnik ne odgovara, ali ispunjenje takve obligacije nije plaćanje neduga, nego dug. Stoga je Osnovni sud ocijenio da je neosnovano potraživanje tužioca da mu apelanti vrate isplaćena sredstva, a po osnovu njihovih stečenih prava iz radnog odnosa.

13. Prema mišljenju Osnovnog suda, bez osnova je prigovor apelanata da Drago Tomanić nije više ovlašćen da zastupa tužioca jer je dao ostavku na funkciju direktora, uz pozivanje na akt Poreske uprave Doboj da je on odjavljen iz registracije osiguranika 1. juna 2012. godine jer taj dokaz nije prihvaćen od strane suda, niti proveden kao dokaz na glavnoj raspravi. Dalje je istaknuo da je navedeni prigovor bez osnova i zato što je Drago Tomanić i dalje upisan kao direktor društva kod Okružnog privrednog suda u Doboju i samom činjenicom što je još upisan u sudski registar, kao takav, ovlašćen je da zastupa društvo shodno odredbi člana 314 Zakona o privrednim društvima.

14. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 009922 13 Gž od 28. maja 2013. godine uvažena je tužiočeva žalba, preinačena prvostepena presuda i apelanti obavezani da tužiocu isplate određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i nadoknade mu troškove parničnog postupka, sve precizirano u izreci presude.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužilac podnio žalbu, te da su apelanti u odgovoru na žalbu osporili osnovanost žalbenih navoda i predložili da se žalba odbije kao neosnovana. Dalje je citirao odredbu člana 210 ZOO, te naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su apelanti primili novčane iznose po osnovu pravosnažne sudske odluke koja je kasnije preinačena. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, s navedenim je otpao i pravni osnov. Shodno tome, ocijenio je da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da tužiočev tužbeni zahtjev nema uporišta u odredbi člana 210 ZOO, pozivajući se i na odredbu člana 213 ZOO, smatrajući da je tužilac apelantima isplatio potraživanja iz radnog odnosa koja im pripadaju kao njihova prava u skladu s odredbama Zakona o radu i koja su ostvarili svojim radom kod tužioca na osnovu zaključenih ugovora o radu. U vezi s tim obrazložio je da nije sporno da su apelanti radi naplate naknada po osnovu radnog odnosa podnijeli tužbu sudu, u kojim sporovima se primjenjuju odredbe Zakona o radu, te da je odredbom člana 118 tog zakona propisan rok od jedne godine za podnošenje tužbe. Dalje je obrazložio da je propuštanjem tog roka, koji je prekluzivne prirode, ukinuta Presuda Okružnog suda broj Gž-569/05 od 1. marta 2006. godine, i to po izjavljenoj apelaciji tužioca, nakon čega je ovaj sud prvostepenu presudu preinačio tako da apelanti ne mogu zadržati sve naplaćene iznose u izvršnom postupku. Istakao je da je takav zaključak, bez obzira na to što su te naknade apelanti zaradili, jer su oni s propuštanjem zakonskog roka za podnošenje tužbe već tada izgubili pravo na isplatu tih naknada. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, pogrešan zaključak prvostepenog suda da je civilna obligacija prerasla u prirodnu, pozivajući se na odredbu člana 213 ZOO, a koja se u konkretnom slučaju ne može primijeniti.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 85 0 P 009922 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine odbačena je revizija apelanata podnesena protiv presude Okružnog suda.

17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su apelanti u ovom sporu formalni suparničari u smislu člana 362 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da se vrijednost predmeta spora, kada postoji formalno pasivno suparničarstvo, u smislu člana 316 ZPP, određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne njihovog zbira. U vezi s tim obrazložio je da u konkretnoj parnici vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za svakog od apelanata zasebno ne prelazi zakonom propisani iznos od 10.000,00 KM (kreću se u rasponu od minimalnog iznosa od 996,15 KM do maksimalnog iznosa od 7.528,93 KM), iz čega slijedi da, primjenom člana 237 stav 2 ZPP, revizija nije dozvoljena. Vrhovni sud je ocijenio i da nema osnova da se o reviziji odlučuje jer to ne bi bilo od značaja za odluku u drugim predmetima (član 237 stav 3 ZPP). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, posebno ukazujući na povredu prava na pristup sudu. Apelanti smatraju da su Okružni sud i Vrhovni sud u toku postupka prekršili pravila parničnog postupka, te ukazuju na povredu člana 8, člana 191 stav 4, člana 213, čl. 247 i 316 ZPP. Smatraju da Okružni sud nije cijenio navode koje se odnose na prigovor nedozvoljenosti žalbe iz člana 213 ZPP, odnosno da je žalbu izjavilo lice koje je izjavilo da više ne obavlja poslove zakonskog zastupnika tužioca, o čemu su sudu dostavili dokaze uz odgovore na žalbu (zapisnici Osnovnog suda na kojim se nalaze izjave Drage Tomanića da je podnio ostavku i da je razriješen). U vezi s tim pozivaju se na rješenja Okružnog suda broj 85 0 P 010526 14 Gž 2 od 26. juna 2014. godine i 85 0 P 031590 13 Gž od 19. marta 2014. godine i Rješenje Osnovnog suda 85 0 P 031590 12 P od 8. avgusta 2013. godine. Tvrde i da je Dragi Tomaniću priznato pravo na starosnu penziju počev od 2. juna 2012. godine. Apelanti su Ustavnom sudu, takođe, dostavili kopiju odgovora na žalbu (bez prijemnog pečata suda), u kojem su, između ostalog, naveli da je žalbu podnijelo neovlašćeno lice, odnosno da Drago Tomanić, koji je potpisao predmetnu žalbu kao direktor tužioca, nije više lice ovlašćeno za zastupanje i predstavljanje tužioca.

19. Apelanti smatraju da se vrsta roka mora cijeniti prema tome kako je odlučio Okružni sud u presudi od 7. oktobra 2008. godine jer se na osnovu te presude cijeni da li postoji neosnovano bogaćenje. Takođe smatraju da Okružni sud nije cijenio odgovor na žalbu i dokaze dostavljene uz njega, dokaze koje su izvedeni tokom postupka i završnu riječ apelanata, te da osporena presuda ne zadovoljava standard jasne i razumljive sudske odluke. Ističu i da su pogrešno utvrđene odlučne činjenice. Apelanti smatraju da je suprotan zakonu stav Vrhovnog suda u revizionoj odluci da pojedinačni zahtjevi iz predmetne tužbe ne prelaze dozvoljeni iznos, ne pozivajući se ni na jedan propis koji to reguliše. U vezi s tim ističu da tužilac nije podnio više tužbi, nego jednu tužbu i odredio vrijednost spora u iznosu od 34.844,20 KM, pa nije bilo razloga za odbacivanje revizije. Smatra da se ovakvim stavom Vrhovnog suda krši pravo apelanata na pravni lijek.

20. Apelanti ukazuju i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbe čl. 210 i 213 ZOO. U vezi s tim ističu da Okružni sud u osporenoj odluci nije smatrao da je rok iz člana 105 Zakona o radu (na koji se pozvao u presudi iz 2008. godine) materijalno-pravni rok, već procesni (prekluzivni) rok, zbog čega nije primijenio odredbu člana 213 ZOO. Apelanti navode da im je tužilac isplatio potraživanja iz radnog odnosa koja su zaradili, a koja nisu dosuđena u sudskom postupku zbog propuštanja roka iz člana 105 Zakona o radu, pa stoga nema neosnovanog bogaćenja na strani apelanata. Apelanti smatraju da je Okružni sud pogriješio zato što u osporenoj presudi nije primijenio odredbu člana 367 ZOO jer je svoju odluku zasnovao na pravnom dejstvu i pravnoj prirodi presude iz 2008. godine. U vezi s tim ističu da se Okružni sud u osporenoj odluci nije mogao pozvati na prekluzivni rok jer u presudi iz 2008. godine, iz koje potiče zahtjev za neosnovano bogaćenje, nije rješenjem odbacio tužbu zbog neblagovremenosti, kako sud postupa kada se radi o prekluzivnom roku, nego je odbio kao neosnovanu, kako sud postupa u slučaju zastarjelosti. Stoga smatraju da je zbog toga što je njihovo potraživanje zastarjelo nastupila prirodna obligacija i tužilac je isplatio zastarjeli dug, pa nema osnova za primjenu instituta neosnovanog bogaćenja.

b) Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud smatra neosnovanim apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu. Dalje navodi da je reviziona odluka procesnog karaktera i ne predstavlja ocjenu spornog odnosa sa materijalno-pravnog karaktera. Ističe da odluka o odbacivanju revizije ima jasno uporište u odredbama ZPP (član 237 stav 2, član 247 i član 456a), da je u skladu s ustaljenom praksom tog suda i da predstavlja jedinstveni način postupanja suda u takvim situacijama. Vrhovni sud smatra da je detaljno obrazloženo iz kojeg razloga se dozvoljenost revizije morala cijeniti pojedinačno u odnosu na svakog od revidenata, a ne prema ukupnom zbiru osporenih potraživanja.

22. Okružni sud smatra da donošenjem drugostepene presude nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu, te navode da su u obrazloženju drugostepene presude dati jasni činjenični i pravni razlozi za donošenje odluke. Ističe i da je u postupku pred ovim sudom odbijen zahtjev apelanta Zorana Simakovića za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 009922 13 Gž od 28. maja 2013. godine.

23. Tužilac navodi da je rješenjem nadležnog suda od 6. novembra 2015. godine otvoren stečajni postupak nad tužiocem. Dalje navodi da su redovni sudovi pravilno cijenili i odlučivali u predmetnom postupku. Tužilac smatra paušalnim i neosnovanim navode u vezi s nepostojanjem ovlašćenja zakonskog zastupnika. U vezi s tim navodi da Zakon o privrednim društvima propisuje obavezu postojanja direktora u društvu, a Drago Tomanić je bio upisan kao direktor tužioca do otvaranja likvidacionog/stečajnog postupka, kada tu ulogu po zakonu preuzima likvidacioni/stečajni upravnik. Smatra da činjenica da je Drago Tomanić bio u penziji ne mijenja, niti može promijeniti bilo kakvo stanje u smislu odredbi Zakona o radu, a u vezi s odredbama Zakona o registraciji poslovnih subjekata. Tužilac dalje navodi da je ovu nedoumicu otklonio Viši privredni sud u Banjaluci u vanparničnom postupku Rješenjem broj 60 0 V 018676 13 Gž od 28. oktobra 2013. godine, čiji učesnik je bio i jedan od apelanata. U vezi s tim navodi da je u rješenju navedeno da je Drago Tomanić bio ovlašćen da izjavi žalbu za tužioca (u tom postupku protivnik predlagača), bez obzira na to što je u međuvremenu ostvario pravo na starosnu penziju jer svojstvo direktora ne prestaje penzionisanjem, već odlukom nadležnog organa društva i brisanjem iz sudskog registra. Tužilac je, uz odgovor na apelaciju, dostavio navedeno rješenje, kao i potvrdu Okružnog privrednog suda u Doboju od 31. marta 2014. godine, iz koje proizlazi da je Drago Tomanić lice ovlašćeno za zastupanje tužioca u unutrašnjem i spoljnotrgovinskom poslovanju, koji zastupa društvo u svojstvu v. d. direktora bez ograničenja ovlašćenja.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

Član 213. st. 1. i 3.

Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu odbaciće rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta.

Žalba je nedozvoljena ako je žalbu izjavilo lice koje nije ovlašćeno za podnošenje žalbe, ili lice koje se odreklo ili je odustalo od žalbe ili ako lice koje je izjavilo žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 225.

Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu odbaciće drugostepeni sud rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.

Član 293. stav 3.

U toku cijelog postupka sud će po službenoj dužnosti paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobno, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebna ovlašćenja kad su ona potrebna.

Član 294. st. 1. i 2.

Zakonski zastupnik može u ime stranke preduzimati sve radnje u postupku, ali ako je za podnošenje ili povlačenje tužbe, za priznanje, odnosno za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje poravnanja ili za preduzimanje drugih radnji u postupku u posebnim propisima određeno da zastupnik mora imati posebna ovlašćenja, on može te radnje preduzimati samo ako ima takva ovlašćenja.

Lice koje se pojavljuje kao zakonski zastupnik dužno je da na zahtjev suda dokaže da je zakonski zastupnik. Kad je za preduzimanje određenih radnji u postupku potrebno posebno ovlašćenje, zakonski zastupnik je dužan da dokaže da ima takvo ovlašćenje.

Član 311. stav 1.

Ako je punomoćniku dato ovlašćenje da može vršiti sve radnje u postupku, a stranka, odnosno njen zakonski zastupnik umre ili postane poslovno nesposoban, ili ako zakonski zastupnik bude razriješen dužnosti, punomoćnik je ovlašćen da i dalje preduzima radnje u postupku, ali nasljednik, odnosno novi zakonski zastupnik može opozvati punomoćje.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 85 0 P 009922 18 Rev od 31. oktobra 2018. godine kojim je odbačena njihova revizija kao nedopuštena (koju je zastupnik apelanata primio 26. novembra 2018. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 009922 13 Gž od 28. maja 2013. godine kojom je meritorno odlučeno o tužiočevom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3502/13 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1112/12 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporenu Presudu Okružnog suda broj 85 0 P 009922 13 Gž od 28. maja 2013. godine zastupnik apelanata je primio 10. juna 2013. godine, a apelanti su apelaciju u predmetu broj AP 3502/13 podnijeli 8. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti navode da im je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, posebno ukazujući na povredu prava na pristup sudu.

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na isplatu novčanih potraživanja na osnovu neosnovanog bogaćenja, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno više odredbi procesnog i materijalnog prava u kontekstu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi ZOO i ZPP te, pored povrede prava na pristup sudu, ukazuju i da Okružni sud nije cijenio sve njihove navode i da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelanti, u prvom redu, ističu da Okružni sud nije cijenio njihove navode o nedozvoljenosti žalbe u smislu člana 213 ZPP, odnosno da je žalbu izjavilo lice koje je izjavilo da više ne obavlja poslove zakonskog zastupnika tužioca, o čemu su sudu dostavili dokaze uz odgovor na žalbu. U prilog svojim tvrdnjama apelanti su uz apelaciju Ustavnom sudu dostavili rješenja Osnovnog suda i Okružnog suda u kojima je u odnosu na istog tužioca tužba, odnosno žalba odbačena jer ju je podnijelo neovlašćeno lice. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 P 031590 12 P od 8. avgusta 2013. godine, koje je u žalbenom postupku potvrđeno Rješenjem Okružnog suda 85 0 P 031590 13 Gž od 19. marta 2014. godine, odbačena tužba istog tužioca radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti jer ju je podnijelo neovlašćeno lice te je i punomoći dalo neovlašćeno lice. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je tužbu u konkretnom predmetu podnio Drago Tomanić kao direktor tužioca, a za zastupanje je ovlastio punomoćnike Dževada Hrnjića, odnosno Dušana Todorovića. Na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je u momentu podnošenja tužbe i u momentu izdavanja punomoći za zastupanja Drago Tomanić, kao raniji direktor tužioca, imao status penzionisanog lica, pa je ocijenio osnovanim prigovor tuženih da je tužbu podnijelo neovlašćeno lice. Nadalje, Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 010526 14 Gž 2 od 26. juna 2014. godine odbačena je kao nedozvoljena tužiočeva žalba, podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen tužbeni zahtjev istog tužioca. U obrazloženju navedenog rješenja navedeno je da je u vrijeme izjavljivanje žalbe Drago Tomanić (koji je žalbu potpisao kao direktor tužioca) bio penzionisan, pa je ocijenio da je žalbu tužioca izjavilo neovlašćeno lice. Okružni sud je takođe ukazao i da je to što je Drago Tomanić u sudskom registru upisan kao direktor tužioca samo deklarativne prirode, odnosno obavještajnog karaktera za treća lica u smislu člana 10 stav 1 Zakona o privrednim društvima.

34. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo u odnosu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

35. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da su apelanti u toku prvostepenog postupka isticali da Drago Tomanić nije više ovlašćen da zastupa tužioca jer je dao ostavku na funkciju direktora, uz pozivanje na određeni akt Poreske uprave Doboj. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, u prvom redu, u prvostepenoj presudi ukazao da navedeni dokaz nije prihvaćen od strane suda, niti proveden kao dokaz na glavnoj raspravi. Takođe je ukazao da je navedeni prigovor neosnovan i zato što je Drago Tomanić i dalje upisan kao direktor društva kod Okružnog privrednog suda u Doboju, pa samom činjenicom što je još upisan u sudski registar, kao takav, ovlašćen je da zastupa društvo shodno odredbi člana 314 Zakona o privrednim društvima. Ustavni sud dalje zapaža da je, postupajući po tužiočevoj žalbi, Okružni sud usvojio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelante na isplatu određenih novčanih iznosa tužiocu. Pri tome, apelanti u apelaciji navode da su u odgovoru na tužiočevu žalbu istakli prigovor nedozvoljenosti žalbe, odnosno da je žalbu izjavilo lice koje je izjavilo da više ne obavlja poslove zakonskog zastupnika tužioca, o čemu su sudu dostavili dokaze uz odgovore na žalbu. Međutim, Ustavni sud zapaža da se drugostepeni sud u osporenoj odluci uopšte nije izjašnjavao u pogledu zastupanja tužioca.

37. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje (član 221 ZPP). Takođe, i u članu 293 stav 3 ZPP propisano je da će sud po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka paziti da li lice koje se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li je parnično sposobno, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebna ovlašćenja kad su ona potrebna. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da je pitanje dozvoljenosti tužbe ili žalbe zbog nedostataka koji se odnose na zastupanje tužioca od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari jer u slučaju da tužilac te nedostatke ne otkloni, tužba ili žalba se odbacuje iz procesnih razloga. Navedeno dalje znači da, iako je Osnovni sud razmotrio ovaj prigovor apelanata i dao obrazloženje zašto ga smatra neosnovanim, Okružni sud je, u smislu navedenih odredbi, po službenoj dužnosti bio dužan da pazi na navodne povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, te da u obrazloženju svoje presude navede razloge za svoj stav o tom pitanju. Ova obaveza Okružnog suda je posebno naglašena zbog posebnih okolnosti ovog slučaja, odnosno okolnosti da je pitanje zastupanja tužioca očito bilo sporno pitanje i u drugim postupcima koje je tužilac vodio pred istim sudovima s obzirom na različitu praksu tih sudova koja proizlazi iz rješenja koja su apelanti dostavili i rješenja koje je dostavio tužilac. Osim toga, apelanti u apelaciji tvrde da su na ovo pitanje ukazivali i u odgovoru na žalbu, koje navode nije osporio Okružni sud u odgovoru na apelaciju. Uzimajući u obzir značaj pitanja stranačke sposobnosti i zastupanja za vođenje parničnog postupka, te okolnost da apelanti nisu imali pravni interes da žalbom pobijaju presudu prvostepenog suda, kojom je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen, Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom odlučivanja o žalbi tužioca trebao razmotriti zaključak Osnovnog suda u pogledu zastupanje tužioca i dati obrazloženje u kojem bi naveo svoj stav.

38. Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud smatra da u ovom momentu nije svrsishodno razmatrati ostale navode apelanata u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugostepeni sud propusti da ispita zaključak prvostepenog suda o navodnim povredama odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje tužioca i da da odgovarajuće obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-159/19 (U. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio