Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3590/20 (S. H.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3590/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3590/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Semir Hajdarović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Semir Hajdarović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 120535 20 Rev od 9. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 120535 18 Gž od 10. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 120535 12 P od 16.
marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Semir Hajdarović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Damir Sadović advokat iz Mostara, podnio je 7. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 120535 20 Rev od 9. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 120535 18 Gž od 10. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 120535 12 P od 16. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (H.B.) isplati iznos od 8.922,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužilac sa apelantom i umješačem ("Ljeljak commerce“ d.o.o. Mostar) 6. jula 2007. godine zaključio ugovor o zajedničkoj poslovnoj saradnji kojim je uspostavljena zajednička poslovna saradnja i regulisani međusobni odnosi radi obavljanja poljoprivredno-proizvodne djelatnosti (ortakluk, u smislu paragrafa 1175. Opšteg građanskog zakonika). Dalje, da je predmetni ugovor zaključen i sa umješačem iz razloga što je isti u vrijeme zaključenja navedenog ugovora bio u odnosu dugoročnog zakupa sa „Hepok“ d.d. Mostar prema kojem je umješaču dodijeljeno zemljište (pobliže označeno prvostepenom presudom) u dugoročni zakup u trajanju od 25 godina, te je zakupni odnos umješača trajao do 24. septembra 2007. godine kada je, kako je utvrđeno u prvostepenom postupku, ista nekretnina data u zakup preduzeću „AS Comerc“ d.o.o. Mostar, čiji je osnivač i zakonski zastupnik apelant. Također, da je ortakluk trajao tokom jula i avgusta 2007. godine, a s obzirom da se od 24. septembra 2007. godine nije više mogao voditi na način kako je to ugovoreno. Vrhovi sud je dalje naveo da je prvostepeni sud novčani iznos od 49.845,80 KM, koji odgovara ulaganjima tužioca i apelanta tokom trajanja poslovnog odnosa, utvrdio na osnovu dokaza predočenih od strane tužioca (dijela dnevnika rada tužioca iz 2007. godine, koji je tužilac vodio i koji dio su potpisale sve tri strane tužilac, apelant i umješač, zatim, iskaza svjedoka M.B. i dijela nalaza vještaka poljoprivredne struke od 23. oktobra 2017. godine), te koji iznos je u polovini pripao tužiocu. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud dosudio tužiocu iznos od 8.922,90 KM budući da je utvrdio da je tužiocu već isplaćen iznos od 16.000,00 KM 20. maja 2009. godine, pa dosuđeni iznos predstavlja ostatak do polovine ukupno obračunatog iznosa. Vrhovni sud je također naveo da je prema članu III navedenog ugovora o zajedničkoj poslovnoj saradnji od 6. jula 2007. godine svaka od ugovornih strana u poslovnu saradnju uložila jednake početne iznose i to svaka od njih po 5.000.00 KM, te je istim članom ugovoreno da će sva eventualna kasnija ulaganja također biti u jednakim omjerima, bilo da se radi o ulaganju u novcu, stvarima ili pravima, te da na svoj imovini koja bude uložena u ovaj poslovni odnos svaki od njih stiče pravo vlasništva sa jednakim dijelovima, tj. sa 1/3 dijela.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Apelant navodi da je nesporna činjenica da su u Ugovoru o poslovnoj saradnji od 6. jula 2007. godine bila tri ortaka, pa je onda jedino moguće da se ortački dijelovi dijele na tri, a ne na dva dijela kako su to nepravilno učinili redovni sudovi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević